JIRSAK, Predrag

JIRSAK, Predrag, pisac i prevoditelj (Osijek, 24. I. 1941). Sin Mirka, pjesnika, prozaika i prevoditelja. U Zagrebu završio gimnaziju 1959. te diplomirao komparativnu književnost i anglistiku 1965. Bio je lektor za hrvatski jezik na Karlovu sveučilištu u Pragu 1967–69, potom radi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, prvotno kao asistent, od 1987. lektor, a od 1996. viši predavač na katedri za češki jezik i književnost. Kritike i eseje objavljivao u Poletu (1958–59, 1962–63), Studentskom listu (1959–65), Telegramu (1967), Forumu (1993), a studije o povijesti i teoriji češke književne avangarde, modernoj češkoj prozi i poeziji (B. Hrabal, I. Olbracht, J. Seifert), praškom strukturalizmu, napose strukturalnoj književnoj povijesti F. Vodičke te hrvatskom književnoznanstvenom nazivlju u Književnoj smotri (1969–70, 1973–75, 1984) i Umjetnosti riječi (1976, 1982, 1984–85, 1990, 1995). S češkoga je prevodio djela V. Zamarovskoga (Bogovi i junaci antičkih mitova. Zagreb 1973; Grčko čudo. Zagreb 1978, oba s M. Jirsakom), V. Párala (Ljubavnici & ubojice, 1–2. Zagreb 1977), J. Mukařovskoga (Književne strukture, norme i vrijednosti. Zagreb 1999), V. Havela (Saslušanje na daljinu, razgovor s Karelom Hvižd’alom. Zagreb 2000), J. Škvoreckoga (Jedna Dvořákova ljubav. Zagreb 2000), K. Čapeka (Poštarska i druge bajke. Zagreb 2002), a s engleskoga S. Martellija (Mitovi stare Grčke. Zagreb 1988, s Nadom Jirsak; Priče iz Biblije. Zagreb 1991), Barbare Wersbe (Neodoljivi gubitnici. Zagreb 1991), Seline Hastings (Dječja ilustrirana Biblija. Zagreb 1996, s Mirjanom Paić-Jurinić), N. Philipa (Ilustrirana knjiga mitova i Ilustrirana knjiga bajki. Zagreb 1997). Napisao je dva romana – dječji znanstvenofantastični Mjesečeva djeca (1958) te Karavan savršenih (1964), u kojem razrađuje poetiku modernističkoga romana miješajući narativne diskurse i moduse, narušavajući kauzalnu kronologiju i sukcesiju te rabeći tehniku struje svijesti. S. Lasić je zaključio da »će roman u suvremenoj hrvatskoj prozi ostati ne samo kao vrijedno djelo nego prije svega kao iznimno koristan eksperiment«, primijetivši da J. posebice vješto oblikuje proširene kontrastne duge rečenice s eliptičnim uvodima, kojima ukazuje na dislociranje, semantički ambigvitet, gomilanja, razdvajanja, suprotne evokacije, bogatstvo raznolikosti, što sve strukturira u »disharmoničnu harmoniju«. Piše i poeziju (zbirka Lov na vepra, 1986).