IVANIŠIN, Nikola

IVANIŠIN, Nikola, književni povjesničar i kritičar (Trebinje, 18. IX. 1923). U Dubrovniku završio gimnaziju 1943. U partizanima ratni dopisnik u Slavoniji 1944–45, odgojitelj u Muškom đačkom domu u Dubrovniku 1945–46. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1951. diplomirao jugoslavistiku, rusistiku i talijanistiku, a 1957. doktorirao tezom Časopis Slovinac i slovinstvo u Dubrovniku 1878–1884 (Rad JAZU, 1962, 324). Asistent u Historijskom institutu JAZU u Dubrovniku 1951–56. te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1956–58. Na zadarskom Filozofskom fakultetu docent od 1959, izvanredni od 1965. i od 1969. do umirovljenja 1994. redoviti profesor. Na studijskim boravcima u Grčkoj (1954), Francuskoj (1955) i Münchenu (1962–63, 1968–69), gostujući predavač u Marburgu (1959), Münchenu (1965), Kőszegu (1980) i Krakovu (1987). Jedan od pokretača i odgovorni urednik časopisa Dubrovnik (1955–56), glavni urednik Zadarske revije (1960–65) i Radova Filozofskog fakulteta u Zadru (1960–64, 1976). Studije, eseje, osvrte i kritike objavljivao u novinama i periodicima Dubrovački vjesnik (1952–55, 1957, 1962, 1964–66, 1979), Slobodna Dalmacija (1952, 1977–78, 1981–82, 1984, 1988–90), Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1953), Republika (1953–55, 1987, 1994), Dubrovnik (1955–58, 1966–67, 1969), Krugovi (1955, 1957–58), Zadarska revija (1956, 1960, 1962–63, 1966–68, 1970, 1973–74, 1976, 1981, 1983, 1986–91), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru (1959–69, 1971–78, 1990–91), Književnik (1960), Narodni list (1960, 1963–65, 1968, 1970, 1974–76, 1978, 1982, 1986, 1988–89), Riječka revija (1960), Arhivski vjesnik (1961–62), Mogućnosti (1961–62, 1964–65, 1974–75, 1978, 1980–81, 1984), Telegram (1962), Izraz (1965), Putevi (1965), Kolo (1966), Croatica (1972), Zbornik Zagrebačke slavističke škole (1973), Dani hvarskog kazališta (1980, 1997), Dometi (1987, 1995), Zadarska smotra (1996). Uz istaknuto i dugotrajno proučavanje dubrovačke književnosti i njezinih predstavnika – o čem je uz disertaciju objavio i knjige Dubrovačke književne studije (1966), sa zapaženim studijama o Gundulićevu Osmanu i A. Haleru te Grada Dubrovnika pjesnik (1984), o I. Vojnoviću i recepciji njegova djela – bavi se zadarskom književnošću 1797–1941. i književnošću u dalmatinskoj periodici do 1941. Pisao je također o Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju, V. Jagiću, J. G. Herderu i ilirizmu, odnosu recepcija I. Gundulića i M. Držića (Ljudi, djela, uspomene, 1978), M. Krleži, A. Barcu. Proučavajući modernu hrvatsku liriku (Tradicija, eksperiment, avangarda, 1975; Fenomen književnog ekspresionizma, 1990), uspostavio je genezu ekspresionizma u hrvatskom pjesništvu od Metamorfoze A. Kovačića do Preobraženja A. B. Šimića te dao analitičko-sintetski prikaz hrvatske moderne lirike u europskom književno-likovnom kontekstu. Sastavio je antologiju O hrvatskoj književnosti NOB (Mogućnosti, 1978, 11/12), uredio zbornik Dalmacija u narodnom preporodu 1835–1848 (Zadar 1987) te priredio za tisak knjigu Nade Beritić Otkrića iz arhiva. Iz književne i političke povijesti Dubrovnika i Dalmacije u 18. i 19. stoljeću (Split 2000). Sljedbenik Barčeva pozitivističkoga, biografsko-doživljajnoga pristupa, izbjegava izrazito priklanjanje pojedinoj metodi, iako očituje impresionističke sklonosti. Kritika u njega ističe »poštovanje prema činjenici i ljubav prema književnosti kao umjetničkom djelu« (I. Frangeš), »sklonost intuitivnim zaključcima i kritički eklekticizam praćen snažnom identifikacijom i emocionalnim odnosom s predmetom« (S. P. Novak) i vjeru da »estetsko i etičko koegzistiraju u harmoničnoj simbiozi u svakom pravom umjetničkom djelu« (A. Franić).