IVANOVIĆ

IVANOVIĆ, plemićka obitelj s posjedima u nekadašnjim županijama Križevačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj. Prezime im je u vrelima zabilježeno u oblicima Ivanovich, Ivanouich, Iuanouich i Ivanouics te s pridjevkom »de Schytaro«, koji su nosili po posjedu Šćitarjevu kraj Zagreba. Prvi poznati pripadnik obitelji bio je Toma (u. 1670), kojega je zagrebački Kaptol 1616. poslao na školovanje u Beč. God. 1625. bio je kraljevski dvoranin te je kao nagradu za službu u Ugarskoj dvorskoj kancelariji sa Stanislavom Šimonićem dobio posjede Rakovčec, Radišić i Sabnicu u Križevačkoj županiji. Spominje se 1631. kao predstojnik i 1635. službenik tridesetničkoga ureda u Nedelišću te 1644–45. kao upravitelj dobara N. Zrinskoga. Obavljao je službe bilježnika kraljevinskih županija (od 1649) i kraljevinskoga blagajnika (1649–50, 1652–55, 1662–64). Kao izaslanik hrvatskih staleža 1651. je sa zagrebačkim biskupom P. Petretićem, Nikolom III. Erdődyjem i protonotarom I. Zakmardijem u Beču tražio da se riješi pitanje Vlahâ u Hrvatskoj, a 1657. od kralja Ferdinanda III. je i u Štajerskoj tražio pomoć u oružju. God. 1664. bio je član odbora za obavljanje kraljevinskih poslova i održavanje veze s banom Zrinskim, koji je podsjedao Kanižu (danas Nagykanizsa). Sa suvlasnicima je za posjed u Šćitarjevu 1661. od kralja Leopolda I. dobio sajamski privilegij. Njegov sin Franjo (u. 1690) zabilježen je 1659. kao konviktorac Hrvatskoga kolegija u Beču. Sudjelovao je u zrinsko-frankapanskoj uroti i kao pouzdanik P. Zrinskoga održavao njegovu vezu s Turcima u Kaniži. Nakon sloma urote osuđen je na smrt, ali se nakon pomilovanja vratio u vojnu službu te je bio potpukovnik banskih postrojba 1674. i kapetan pokupske utvrde 1677, od kada se spominje i kao kapetan u pukovniji Franje Keryja. Te godine Sabor mu je dao novčanu pomoć kako bi se iskupio iz turskoga zarobljeništva. Sudjelovao je u oslobodilačkom Bečkom ratu 1686. ratujući u Ugarskoj s 1200 Slavonaca. Te je godine izabran za podžupana Križevačke županije. God. 1687. bio je hrvatski nuncij u velikaškoj kući zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora, član povjerenstva Hrvatskoga sabora koje je trebalo prisiliti kmetove vlastelinstva Vukovine na davanje daće zagrebačkim klarisama i onoga koje je sastavljalo instrukciju izaslanicima staleža kralju te sudionik u radu Banskoga stola. Grofovski naslov dobio je 1687. na temelju navodnoga podrijetla od knezova Okićkih. God. 1688. kralj ga je imenovao velikim županom Požeške i virovitičke županije, Sabor mu je povjerio zadaću da novooslobođene krajeve podvrgne kraljevstvu i banskoj jurisdikciji te je sudjelovao u protuturskim borbama u Slavoniji. S bratom Stjepanom držao je više imanja u Križevačkoj i Varaždinskoj te Šćitarjevo u Zagrebačkoj županiji. Posjedi oduzeti nakon gušenja urote poslije su im vraćeni. Franjo je s rođakom Franjom Jelačićem vodio dugogodišnji spor oko imanja Čanjeva i Ravena u Križevačkoj i Šćitarjeva u Zagrebačkoj županiji. U Zagrebu je u današnjoj Ćirilometodskoj ul. posjedovao kuću, koju je njegova udovica Barbara 1696. prodala; nakon njegove smrti dala je podignuti oltar sv. Uršule u zagrebačkoj katedrali (uklonjen prije 1856), gdje je pokopan. Stjepan je 1670. bio kapetan utvrde Sredičko i gornjopokupskih pješaka. Pridružio se zrinsko-frankapanskoj uroti te je kao izaslanik Zrinskoga, s franjevcem Gabrijelom Tomasijem, u episkopa G. Mijakića bezuspješno nastojao osigurati potporu Vlahâ. Nakon sloma urote smijenjen je s položaja, ali je ubrzo ponovo bio časnik na Granici. Kao kapetan Sredičkoga 1672. preuzeo je novac za popravke na pokupskom dijelu Granice. Prije 1673. obavljao je dužnost kraljevinskoga blagajnika, a te godine bio je član povjerenstva koje je trebalo pregledati račune blagajnika Krste Druškovečkoga. Franjin sin David (u. 1703) imenovan je 1697. velikim županom Požeške i virovitičke županije sa zadaćom da uredi županiju, organizira sudstvo i činovništvo te istraži vojnička nasilja. Njegovu instalaciju omeli su osječki povjerenik i zapovjednik požeške posade, protiveći se povezivanju županije s Hrvatskom, ali je ona u ožujku 1698. ipak provedena. Drugi Franjin sin Jonatan Ivan (Jonata; u. prije 1728), posljednji muški član obitelji, bio je 1698. konviktorac Hrvatskoga kolegija u Beču, potom student teologije u Rimu. Još kao studenta zagrebačkim ga je kanonikom imenovao biskup i ujak mu S. Želiščević. Duševno obolivši 1702. napustio je studij i vratio se u Zagreb. Oko skrbništva nad njim i uprave nad njegovim posjedima sukobljivali su se zagrebački Kaptol, P. Vitezović Ritter, obiteljski prijatelj i od 1707. zakupnik imanja Šćitarjeva, te Vagići, rođaci Ivanovića po ženskoj liniji. Franjina kći Aurora Rebeka stupila je u zagrebački samostan klarisa 1694. — Obitelji je možda pripadao pavlin Pavao (u. 1672), član saborskoga povjerenstva koje je 1646. i 1655. sastavljalo instrukciju izaslanicima Hrvatskoga sabora na zajedničkom saboru, vikar 1649. i prior 1650. u Lepoglavi te generalni pavlinski prior 1651–57. i 1663–69. Spominje se kao naslovni biskup skradinski 1659–70. i kninski 1662. te ostrogonski kanonik i prepozit. God. 1653. u Trnavi je otvorio sjemenište za pavlinske studente tamošnjega isusovačkoga učilišta, a 1656. premjestio je filozofsku školu iz Bečkoga Novoga Mjesta u pavlinski samostan u Lepoglavi. — Vrela ne potvrđuju povezanost Ivanovića s obitelji Ivanovića Brezovačkih, njihovu rodbinsku vezu s braćom Ivanom i Jurjem Ivanović, čije je plemstvo proglašeno na Hrvatskom saboru 1649, kao ni s Okićkima, koji su u XIII. st. posjedovali Okić, Lipovac i Samobor.