IVANOVIĆ

traži dalje ...

IVANOVIĆ (Ivanovich), pomorska i brodovlasnička obitelj u Dobroti. Razvoj joj se sa sigurnošću može pratiti od XVII. st. U »zlatnom vijeku« bokeljskoga pomorstva (XVIII. st.) bili su među tamošnjim najjačim gospodarskopomorskim bratstvima. Pripadnici obitelji u dokumentima se često spominju kao patruni i kapetani. Uglavnom su prevozili trgovačku robu između istočnojadranskih mjesta i talijanskih, posebice Mletaka. Prema podatcima u literaturi, u XVIII. st. posjedovali su 28 brodova. Imali su stalne trgovačke predstavnike u Veneciji i Draču. Prvi je istaknutiji član obitelji bio Luka, zvan i Vuko (1696–1758. ili 1759), ugledni trgovac, kapetan i brodovlasnik čije su zasluge za Mletačku Republiku u borbama protiv Turaka i njihovih gusara bile nadaleko poznate. S drugim Ivanovićima sudjelovao je u mletačko-turskom ratu 1714–18. i u pokušaju osvajanja Ulcinja 1718, za što su dobili zahvalnice generalnoga providura Alvisea Moceniga. Mletački mu je Senat 29. XII. 1753. dodijelio naslov kneza (conte) i feud, što je trebao obilato platiti. Luka se isticao donacijama rodnomu kraju, posebice Crkvi. Sinovi Marko (1726–1756) i Jozo (Josip; 1729–1777) također su se istaknuli u borbama. Prvi je izvojevao pobjedu nad tripolitanskim gusarima u Patraskom zaljevu (Pátrai) 17. IV. 1751, a zajednički su protiv istoga protivnika, nadmoćnijega i bolje opremljena, izveli pomorsko-ratnički pothvat u atenskoj luci 19. IV. 1756, kada je Marko poginuo. Vođeni Ivanovićima, Dobroćani su tada zarobili bogat plijen, među ostalim alaj-barjak i čalmu koji se čuvaju u riznici crkve sv. Eustahija (Stasija) u Dobroti. Snažno odjeknuvši, pobjede su imale povoljne političke i gospodarske posljedice. Braći je dodijeljen naslov kavaljera svetoga Marka, otac Luka i stričevi Rafael i Matija dobili su dragocjene medalje i različne povlastice. U vrelima se u 1760-ima spominje i Đuro, kojemu su ulcinjski gusari kraj Atene 1766. zaplijenili brod. — Pobjede iz 1750-ih imale su odjek u likovnoj umjetnosti i u književnosti. Zavjetna slika obitelji Ivanović s prikazom bitke iz 1751 (u sjedištu Bratovštine sv. Jurja i Tripuna u Veneciji) pripisuje se radionici mletačkoga majstora Francesca Fontebassa, Tiepolova učenika; u medaljonu na slici Markov je lik s viteškim odličjem u ruci. Ondje je i slika Ulazak Krista u Jeruzalem s portretom donatora Luke iz 1746. Ostale slike koje prikazuju bitke u kojima su sudjelovali Ivanovići (Vincenzo Chilone, A. V. Hanzen) te portreti pripadnika obitelji (Marko Đuranović) danas su pretežno u Pomorskom muzeju u Kotoru. Narodna pjesma zabilježila je Markovu pobjedu iz 1751 (Srpsko-dalmatinski magazin, 1851; Neven, 1852, 13), a onu iz 1756. s kraćim je proznim predgovorom i nadgrobnicom posvećenom Marku opjevao I. A. Nenadić u epiliju Šambek satarisan Božjom desnicom (Venecija 1757). Dokumentarističkoga obilježja, s autentičnim i točnim predočenjem zbivanja, ispjevan pod utjecajem I. Gundulića, spjev je vjerojatno poslužio A. Kačiću Miošiću za pjesmu u 2. izd. Razgovora ugodnog naroda slovinskoga (Venecija 1759; posvećeno »prisvitlomu gosp. gosp. knezu Luci Ivannovichiu«), naslovljenu Slidi pisma od kavalira Marka Ivanovića iz Dobrote, od Buke Kotorske. U drugom pjesmotvoru, Kratka pjesma od jasne kuće, i viteškoga plemena Ivanovića, prikazana pris. gosp. knezu, i kavaliru Jozi Ivanoviću, Kačić Miošić bavi se konstrukcijama i maštarijama o podrijetlu i povijesti Ivanovića; pjeva o njihovu pretku Jurju, »knezu i principu od Niša biloga«, o feudima koje im je tobože dodijelio »Matijaš, kralj od Budima«, o Protaziju koji je išao caru Leopoldu I. u Beč ishoditi neka priznanja, o dobrotskim i ruskim ograncima obitelji te njihovu bosanskom podrijetlu. — Mnogi pripadnici obitelji obnašali su vodeće dužnosti u hrvatskoj Bratovštini sv. Jurja i Tripuna u Mlecima i u njoj u XVIII. st. imali najveći broj članova u Velikom vijeću. Starješine su bili Luka (1694), Nikola (1730), Luka (1746, 1751, 1758), Jozo (1762, 1770), Antun Lukin (1791), Luka Antunov (1795), Josip (1799, 1824–25), Vicko Lukin (1798, 1804, 1817–18), Dominik (1815–16), Josip (1837–46, 1848–52, 1853–55) i Antun (1888–97), a brojem služba i dugotrajnošću njihova obnašanja isticali su se Luka (1735–59), Jozo (1753–77), Antun Lukin (1778–1807), Vicko Lukin (1787–1809) i Luka Antunov (1787–1808). Iz obiteljskoga odvjetka s pridjevkom Moro (Ivanović Moro) predstojnik je bio Toma (1763), a istaknutiji članovi Ivan Jurjev (1724–73) i Gašpar Ivanov (1753–78). Posljednja pripadnica obiteljskoga ogranka trajno nastanjena u Veneciji, Margarita (Margherita; u. 1979), svoju je bogatu ostavštinu darovala Bratovštini. — Ivanovići su u drugoj pol. XVIII. i na poč. XIX. st. znatnim novčanim sredstvima sudjelovali u gradnji crkve sv. Eustahija u Dobroti, gdje su bili njihovi grobovi i grbovi. Od 1762. obavljali su dužnosti u upravi nove crkve. Jozo je 1769. u Veneciji kupio glavni oltar, potom ga prodao i dao izgraditi mramorni oltar Sv. križa. Petar Tripov oporučno je 1795. ostavio trećinu svojega novca za gradnju zvonika. Pero Moro sklopio je 1805. ugovor o gradnji zvonika s korčulanskim majstorima Nikolom i Salvatorom Foretićem. Drago je pak 1836. bio među darovateljima priloga za podizanje javnoga sata na kotorskoj prvostolnici. U Dobroti su posjedovali nekoliko kasnobaroknih palača, među kojima trokatnicu koju je u drugoj pol. XVIII. st. podignuo Luka sjeverno od crkve sv. Eustahija, i dvokatnicu Ivanović-Tripković, koje je prvotni vlasnik bio Vicko Lukin. Ondje je potkraj 1813. i na poč. 1814. održana skupština predstavnika Crne Gore i Boke kotorske o sjedinjenju, na kojoj je osnovana tzv. Centralna komisija, kojoj je Vicko bio blagajnik. Nakon potresa 1979. palača je 1988. restaurirana (danas Tripković-Četković). Prema popisu iz 1808, Ivanovići su u Dobroti imali 11 kuća znatne vrijednosti. Obitelji je pripadao teološki i povijesni prozaik te pjesnik → MARKO IVANOVIĆ MORO. Njegovo je djelo Spjevanje otkupljenja svijeta (Venecija 1815) tiskano »Na Pinese Kneza Luke Ivanovichja«. — I u XIX. st. pripadnici obitelji isticali su se na više područja. Matija je 1814. bio član povjerenstva koje je pred austrijskim carem Franjom I. imalo iznijeti želju pučanstva za osnivanjem bokokotorskoga pokrajinskoga sabora, što nije ostvareno. Austrija je Ivanovićima potvrdila odn. dodijelila plemstvo 1834 (Matija, Juraj, Antun, Kristofor) i 1840 (Marko). U povodu vjenčanja Jurja i Agneze Tripković Peraštanin A. Bašić objelodanio je brošuru Per le faustissime nozze del Giorgio Ivanovich con Agnese Tripcovich anacreontice (Dubrovnik 1828). Zbog zahvalnosti što su ga Matija i Jozo ugostili u svojoj kući kad je 1833. s pratnjom putovao u Sankt Peterburg, Petar II. Petrović Njegoš Ivanovićima je 1833. posvetio ep Glas kamenštaka (izvorni tekst izgubljen; posveta poznata iz tal. prijevoda). Za austrijske uprave u XIX. st. Ivanovići su bili vlasnici i suvlasnici 22 jedrenjaka (npr. »Virtuoso Giovannino«, »Onione«, »Amico«, »Vittorioso Radetzky«, »Diletto«, »Vero Sarmata«), a nerijetko i njihovi zapovjednici. Bogdan Moro (1800–1871) bio je pomorski kapetan te pisac prigodnica i ljubavnih pjesama. U XX. st. poznatiji su pripadnici obitelji braća → GRACIJA, vjerski pisac i publicist, i Ivo (Ivan; 1905–1982), stručnjak za pomorsku navigaciju i kapetan bojnoga broda ratne mornarice JNA. Bio je profesor u Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku 1938–41, Vojno-pomorskom školskom centru JRM u Divuljama 1946–56. i Višoj pomorskoj školi u Kotoru 1964–74. Pisao je stručne radove (Jugoslovenski mornar, 1946–47, 1952–53; Naše more, 1956; Čuvar Jadrana, 1957–59; Mornarički glasnik, 1958, 1960) te bio suautor udžbenika Terestrička navigacija (Split 1958). — Arhivsko gradivo o obitelji čuva se pretežno u Istorijskom arhivu u Kotoru i u sjedištu Bratovštine sv. Jurja i Tripuna u Veneciji. Potomaka Ivanovića ima i danas.

LIT.: Distinta relazione del combattimento sostenuto dal capitano Marco di Luca Ivanovich il 17 aprile 1751 contro i Tripolini. Venezia (s. a.). — V. Jelčić (Gelcich): Un combattimento navale. La Dalmazia, 1(1845) br. 31–33. — I. von Düringsfeld: Aus Dalmatien, 3. Prag 1857, 162, 165, 170, 171, 317. — C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 10. Wien 1863, 332–334. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 13, 114. — J. Jelčić (G. Gelcich): Storia documentata della Marinerezza bocchese. Ragusa 1889, 34–35. — R. Bratti: I cavalieri di S. Marco. Nuovo archivio veneto (Venezia), 8(1898) 13, str. 321–325, 344–347. — K. Marković: Junaštvo starih bokeških pomoraca. Almanah Jadranska straža (Beograd), 1926, str. 283–286. — P. D. Šerović: Bokeljski kapetani i njihovi brodovi krajem XVIII i početkom XIX veka. Jadranska straža, 10(1932) 7, str. 235, 237. — A. Milošević: Braća Marko i Jozo Ivanović iz Dobrote (O njihovoj znamenitoj pobjedi kod Atene g. 1756). Ibid., 15(1937) 2, str. 49–52. — P. Butorac: Boka Kotorska nakon pada mletačke republike do bečkog kongresa (1797–1815). Rad JAZU, 1938, 265, str. 121–122. — D. Vuksan (D. V.): Dvorjanstvo dobrotske familije Ivanovića. Zapisi (Cetinje), 11(1938) XIX/6, str. 380–381. — M. I. Milošević: Kačić i Boka. Pomorstvo, 10(1955) 8, str. 300–301. — A. Milošević: Pomorski kapetani Marko i Jozo Ivanović iz Dobrote. Naše more, 3(1956) 1, str. 46–48. — M. Milošević: Izvor Kačićeve pjesme o Marku Ivanoviću iz Dobrote. Spomenik SAN (Beograd), 1956, 105, str. 99–117. — P. D. Šerović: Dvjestogodišnjica pobjede braće Marka i Joza Ivanovića. Naše more, 3(1956) 3, str. 221–222. — Isti: Pomorska bitka Marka i Josa Ivanovića iz Dobrote s gusarima 1756. godine kod Atine. Istoriski zapisi (Cetinje), 9(1956) XII/1–2, str. 311–319. — N. Luković: Bratovština bokeljskih pomoraca sv. Đorđa i Tripuna. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru (dalje GPMK), 6(1957) str. 41–42. — M. Milošević: Nosioci pomorske privrede Dobrote prve polovine XVIII vijeka. Ibid., 8(1959) str. 118, 127–128. — A. Tomić: Dobrotski jedrenjaci u devetnaestom vijeku. Ibid., str. 247. — M. Milošević: Oko neuspjelog pokušaja osvojenja Bara i Ulcinja 1717. i 1718. godine. Istorijski zapisi (Titograd), 13(1960) XVII/4, str. 793, 801. — N. Luković: Dvije dragocjene prinove Pomorskog muzeja u Kotoru. GPMK, 12(1964) str. 209–220. — S. Mijušković: Turske mjere protiv ulcinjskih gusara. Ibid., str. 97–98. — M. Milošević: Bokeljski jedrenjaci od 1710. do 1730. godine. Ibid., str. 108, 109, 114, 128, 134, 136. — G. Perocco: Carpaccio nella Scuola di S. Giorgio degli Schiavoni. Venezia 1964, 195–196, 234–236. — G. Stanojević: Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI–XVIII vijeka. Beograd 1970, 456–457. — C. Fisković: Stara korčulanska brodogradilišta. GPMK, 20(1972) str. 82–85. — M. I. Milošević: Pokušaj mletačkog osvajanja Ulcinja 1718. godine. Ibid., str. 58. — A. Tomić: Stradanja dobrotskih pomoraca i brodova od 1749. do 1902. godine. Ibid., 22(1974) str. 146, 152, 168, 169. — Isti: Pomorstvo Dobrote na portretima brodova. Ibid., 24(1976) str. 82–85. — Isti: Popis kuća Dobrote iz 1808. godine. Boka, 8(1976) str. 333. — A. Alberti: Marco Ivanovich cavaliere di San Marco (1724–1756). Scuola dalmata dei SS. Giorgio e Trifone (Venezia), 1978, 11, str. 11–16. — A. Tomić: Dobrotski jedrenjaci u XVIII st. GPMK, 26(1978) str. 80. — Isti: Crkva sv. Eustahije u Dobroti. Hram pomoraca. Ibid., 27–28(1979–80) str. 91–94, 99–100. — M. Pasinović: Prof. Ivan A. Ivanović kapetan bojnog broda (1905–1982). Zbornik Fakulteta za pomorstvo u Kotoru, 8(1982) 7/8, str. 335–336. — P. Kovačević: Istorija bokeljskog pomorstva. Kotor 19842, 56–58. — G. Perocco: Guida della Scuola dalmata dei Santi Giorgio e Trifone. Venezia 1984, 42–43. — T. Vallery (Tulva): Lo stemma Ivanovich. Scuola dalmata dei SS. Giorgio e Trifone, 1984, 17, str. 27–30. — G. Brajković: Mala spomen medalja pomorske bitke braće Ivanović 1756. godine i herojski ep Ivana Antuna Nenadića. GPMK, 33–34(1985–86) str. 115–127. — N. Čolak: Regesti marittimi croati, 1–2. Padova 1985–1993. — G. Brajković, A. Tomić, M. Milošević i Z. Radimir: Neki manje proučavani primjeri građanske i crkvene arhitekture spomeničkog karaktera u kotorskoj opštini. GPMK, 35–36(1987–88) str. 119–120. — M. Milošević: Studije iz književne i kulturne prošlosti. Titograd 1987, 303–355. — M. Granić: Dalmatinske obitelji u »Libro aureo dei veri titolati« mletačkog magistrata nad feudima. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 30(1990–91) 30(17), str. 183–184. — M. Pantić: Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka. Beograd 1990, 341–347. — A. Tomić: Popis kuća Dobrote 1839–1846. GPMK, 41–42(1993–94) str. 200–216. — L. Čoralić: Dobrotski vitezovi Ivanovići. Matica, 46(1996) 2, str. 40–41. — P. Butorac: Kulturna povijest grada Perasta. Perast 1999, 371–372. — L. Čoralić: »Scuola della nation di Schiavoni« – hrvatska Bratovština sv. Jurja i Tripuna u Mlecima. Povijesni prilozi, 18(1999) str. 72, 86–87. — B. Crevato Selvaggi i L. De Zanche: La corrispondenza della famiglia Ivanovich. Scuola dalmata dei SS. Giorgio e Trifone, 2000, 39/2, str. 23–36. — L. Čoralić: Iz prošlosti Boke: Dobrotski rodovi i hrvatska Bratovština sv. Jurja i Tripuna u Mlecima (od XVIII. do početka XIX. st.). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 42(2000) str. 221–236. — A. Kisić: Zavjetne slike hrvatskih pomoraca. Zagreb (2000), 100–105, 125–126, 141. — L. Čoralić: U gradu svetoga Marka. Zagreb 2001. — T. Vallery: La Scuola dalmata dei SS. Giorgio e Trifone (VI). Scuola dalmata dei SS. Giorgio e Trifone, 2001, 41/2, str. 10–21. — R. Janićijević: Portreti iz fonda Pomorskog muzeja Crne Gore. GPMK, 50(2002) str. 139–140. — A. Tomić: Trgovačka djelatnost dobrotskih brodova u periodu od 1831–1851. godine. Ibid., str. 20–47.
 
Miljenko Foretić (2005)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

IVANOVIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/8732>.