JUKIĆ, Paskal

JUKIĆ, Paskal (Paškal), glazbenik, pjesnik i pisac (Živogošće, 13. XI. 1748 — Zadar, 7. XI. 1806). Humanističku školu završio u franjevaca u Živogošću i stupio u Franjevački red 1767. Filozofiju studirao 1768–71. na Visovcu, zatim teologiju do 1777. na Generalnom učilištu u Šibeniku. Od 1777. bio je lektor i propovjednik na Visovcu, od 1779. lektor filozofije i orguljaš na učilištu u Makarskoj, od 1789. profesor na Generalnom učilištu u Šibeniku. God. 1797. definitor. Bio je također poznat kao korizmeni propovjednik u više mjesta duž Jadrana. Sudjelovao je i u javnom životu. Za nemira u Šibeniku nakon pada Mletačke Republike 1797. promicao je red i mir te spasio živote providura F. Cornara i šibenskih plemića sklonivši ih u samostan. Na općem narodnom vijeću u Makarskoj (18. VI. 1797) izabran je u izaslanstvo koje je u cara Franje I. u Beču zatražilo sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. God. 1806. zauzimanjem providura V. Dandola pozvan je za jezičnoga savjetnika i prevoditelja s talijanskoga na hrvatski i obratno, u uredništvo Kraljskoga Dalmatina u Zadar, gdje je uskoro umro. — Jukićev mlađi suvremenik i učenik A. Dorotić navodi da je bio vrstan glazbenik, posebno vješt u sviranju orgulja pa je gojence poučavao orguljanju i zborskomu pjevanju. U zbirci orguljskih skladba franjevačkoga samostana Gospe od Zdravlja u Splitu nalaze se i djela obilježena Jukićevim imenom Sinfonia P. Jukich, Allegro P. Jukich i Allegro maestoso del’ Padre Jukich te nepotpisana, njemu pripisana skladba. Svoje najpoznatije djelo, božićne »pismice« ili Pisme duhovne, spjevao je 1802 (prema izvorniku i dva različita prijepisa u arhivu makarskoga samostana). Proširivši se Dalmacijom, te su pjesme doživjele mnoge prijepise i preinake, a prvo tiskano izdanje, Pismice koje se pivaju o Božićnjim svetkovinam sastavljene od O. F. Paškala Jukića, priredio je S. Zlatović 1859. navevši u predgovoru da je uz redakcijsku pomoć Gabre Puratića nastojao pjesmama vratiti prvotni oblik. Omalena zbirka sadržava pjesme za sve božićne blagdane, uključujući Novu godinu i Tri kralja, ali napjevi na koje su se pjevale nisu zabilježeni. Skladatelj I. Ocvirk harmonizirao je i objavio u Sv. Ceciliji (1923, 1, glazbeni pr. 1) Božićnu iz Dalmacije na tekst nepoznata autora navevši u bilješci da je izvorni tekst te popijevke zapravo prva pjesma iz Jukićeve pjesmarice te da se i nekoliko drugih njegovih božićnih pjesama pjeva na taj napjev. Stoga se pretpostavlja (J. A. Soldo) da je taj napjev skladao sam Jukić. U izdanjima kasnijih franjevačkih urednika pjesmarica se javlja u mnogim inačicama. Od Jukićevih duhovnih pjesama sačuvani su i dijelovi Gospina plača, šesti Gospa pod križom, doklen Isus skončaje i umire i sedmi plač Gospa uz križ kod mrtva Sina, pa se pretpostavlja da je spjevao možda cijeli tekst ili barem 7 dijelova. Šesti plač ima 34 osmeračke strofe od 4 stiha, a sedmi 2 strofe od 6 stihova. Stilski se J. nadovezuje na pjesništvo P. Kneževića i nešto starije dijaloške pjesme, ali stihovima nedostaje plastičnost prethodnika. Kao pjesnik pripada Kačićevoj školi. Za školovanja u Makarskoj bio mu je nekoliko godina izravni učitelj F. Radman koji ga je uveo u pjesnički svijet hrvatskih duhovnih i svjetovnih pjesnika i uputio u narodni jezik i stil po uzoru na Kačića. Jukićevo svjetovno pjesništvo sačuvano je u 5 pjesama (3 potpune i 2 nedovršene, u arhivu makarskoga samostana), koje su nadahnute istinitim događajem iz 1800, borbom i pobjedom bokeljskih mornara na čelu s Ivanom Mirkovićem. Najbolja je prva pjesma (prema G. Bujasu), naslovljena Pisma od krvavoga boja i rvanja vlastelina Ivana kneza Mirkovića koga učini svojom polakom prama bojnomu šambeku franceskomu; druga je Popijevka slavnomu mejdanžiji gospodinu Ivanu knezu Mirkoviću iz Boke Kotorske; treća je nedovršena Pisma od vičnjega slavodobića koga prinese ggn Ivan kz Mirković svojom polakom s 14 druga; četvrta je dijaloška pjesma naknadno naslovljena (Bujas) Razgovor između sirene i vile, a peta nedovršena Kad vidiše sa šambeka straže. U ritmici i frazeologiji J. slijedi Kačića, ali se sklonošću retorici i ukrasima od njega udaljuje. Deseteračkim stihovima nedostaje plastičnost i pjesnička izražajnost no u metrici se mjestimice javlja himnička muzikalnost, karakteristična za Jukićeve božićne pjesme. Kao lektor filozofije 1779. napisao je priručnik Institutiones philosophiae ad mentem Joannis Duns Scoti (sačuvan u franjevačkom samostanu u Zaostrogu), a njegove (Theses) Ex logica (et) ex metaphisica (1782) tiskane su u Veneciji. Sačuvana su i njegova Razmišljanja duhovna za sve dane godine (veći dio, tj. šest svežnjića u makarskom samostanu, a manji u omiškome).