JAIĆ, Marijan

JAIĆ, Marijan (Stjepan), crkveni pisac, prevoditelj i glazbenik (Brod na Savi, 4. VII. 1795 — Budim, 4. VIII. 1858). U Brodu pohađao privatnu latinsku školu M. Lanosovića 1807–12. U Franjevački red stupio 1812. u Baču. Filozofiju slušao u Našicama (1813–15), a teologiju studirao u Vukovaru (1815–16) i Mohaču (1816–18). Zacijelo je za školovanja stjecao i glazbenu izobrazbu jer je, prema kroničaru vukovarskoga franjevačkoga samostana, već 1816. bio orguljaš u samostanskoj crkvi. Za svećenika zaređen u Đakovu 1818. Potom je službovao u Vukovaru, 1819–21. kao učitelj u pučkoj školi, od 1821. na Visokoj bogoslovnoj školi kao lektor i, nakon rigoroza u Budimu 1823, do 1833. kao profesor dogmatike, moralne i pastoralne teologije, a također je bio knjižničar i orguljaš te klerike poučavao crkvenomu pjevanju i orguljanju. U tom je razdoblju predavao i u Aradu (1822–24) i Mohaču (1828–30). Ujedno je 1830–33. bio dekan vukovarske Visoke bogoslovne škole te samostanski starješina i župnik. God. 1833–36. kao provincijal Provincije sv. Ivana Kapistrana boravio je u Budimu. Od 1836. do 1845. u Osijeku je gvardijan franjevačkoga samostana te profesor i ravnatelj gimnazije, potom je ponovo u Budimu 1845–48. provincijal te 1850–54. poglavar samostana. Posljednjih godina života (1854–58) boravio je pretežno u Vukovaru. Kao pisac, prevoditelj i glazbenik J. je višestruko istaknuta osobnost pretpreporodnoga i preporodnoga razdoblja. Pisao je nabožna djela, prevodio didaktičku i filozofsku literaturu, izdavao djela drugih autora, a nadasve je vrijedan prinos dao promicanju hrvatske crkvene pjesme odnosno popijevke opsežnom zbirkom Bogoljubne pisme (1827) koja je od drugoga izdanja pod naslovom Vinac bogoljubnih pisamah (1830) postala nadaleko popularna. U njoj je skupio dvjestotinjak pjesama, tj. tekstova bez napjeva za liturgijske obrede crkvene godine (mise, časoslovi, večernjice, ophodi, sprovodi, antifone, lamentacije) preuzevši ih, kako ističe u naslovu, »iz različitih knjigah«. Upotrijebio je većinom pjesme iz starijih hrvatskih tiskanih pjesmarica, poput zbirke J. Muliha (1736), A. Kanižlića (1767), Anonimusa (Knižica duhovna u četiri dili razdiljena, 1768), a manji dio preveo iz njemačkih i mađarskih zbirka. Za Jaićeva života Vinac je tiskan u 11 izdanja (od 10. izd. ustupio je nakladničko pravo budimskomu tiskaru M. Bagu), a do 1913. tiskan je 26 puta u 21 izdanju (1995²⁷. »obnovljeno« izd. za Hrvate u Rumunjskoj u redakciji Marijana Tjinkule). U novim izdanjima sadržajno je proširivan (što se ističe već u naslovu 3. izd., kojemu su dodani prozni molitveni tekstovi), a doživio je i slovopisne odn. pravopisne promjene (počevši od 7. izd., 1848), očito radi prilagodbe Gajevoj reformiranoj latinici. Svoje je tekstove pisao i u književnim djelima štokavskom ikavicom. Iako J. zapravo nije izvorni autor, već sastavljač odn. priređivač pjesmarice, značenje mu je u tom što je postojeće pjesmeno blago skupio, a tekstove formalno i jezično uredio prema pravilima koja je držao općepriznatima. Vinac ima u hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti iznimno mjesto već samim tim što se svrstava među najizdavanija djela namijenjena hrvatskomu puku, pa tako i najutjecajnija. Poprimivši značajku molitvenika, bio je u uporabi do u XX. st., a Hrvati izvan domovine (Mađarska, Rumunjska) i danas se njime služe. Vinac je J. upotpunio objelodanivši 1850. zbirku, zapravo kantual Napivi bogoljubnih cérkvenih pisamah. Djelo je posvetio banu J. Jelačiću koji je, kako navodi u predgovoru, novčanom potporom omogućio tiskanje. U uvodniku ističe da mu je pri izradbi orguljskih dionica pomogao mađarski orguljaš i skladatelj J. K. Derlik. Kantual sadržava napjeve (njih 309) uz orguljsku pratnju za liturgijske obrede crkvene godine te nešto više himni, nekoliko prigodnih popijevaka i orguljske predigre (26). Napjevima je J. dodavao samo prve strofe pjesama iz Vinca i to prema 7. izdanju, a za pjesme koje nije uvrstio naznačio je samo naslov i odgovarajući napjev na koji se trebaju pjevati. Za neke je tekstove donio dva do tri napjeva. U tekstovima je dosljedno primijenio Gajev slovni sustav. Prema glazbenom obliku najveći dio skladba su pučke crkvene popijevke uz orguljsku pratnju (180), zatim liturgijski (koralni) napjevi (64), umjetničke vokalne skladbe (31) preuzete od različitih autora, mjestimice navedenih (J. Haydn, Derlik, F. Kreutz) ili anonimnih, kao i orguljske predigre (J. G. Albrechtsberger, C. H. Rinck) te četiri falsobordona. Napjeve pučkih crkvenih popijevka skupljao je, kako navodi, po Slavoniji, Bačkoj, Banatu, Gradišću i Bosni. Podrijetlo melodija nije naznačio, ali je očito manji dio preuzeo iz Cithare octochorde, većinu iz različitih drugih izvora ili pjesmarica, a neke je popijevke i sam skladao, kako navodi u predgovoru. Obrazlažući svoje nakane, navodi da je mnoge latinske, njemačke i mađarske pjesme »pošlavončio« kako bi puku omogućio da posvuda istim pjesmama slavi Boga i čvršće se povezuje. Popijevke su s obzirom na podrijetlo i vrijeme nastanka slojevite i umjetnički nejednake vrijednosti. Međutim, kantual se po potpunoj glazbenoj obradbi orguljskih dionica i napjeva svrstava u prvo djelo te vrste u nas (po M. Demoviću »orguljnik«), a po sadržajnoj sveobuhvatnosti i Jaićevoj težnji za sjedinjivanjem hrvatskih vjernika poprimio je u vjerskom osvješćivanju značenje slično rodoljubnim budnicama preporodnoga doba. J. je skupio i zbirku njemačkih crkvenih pjesama koje su pjevali vjernici u njemačkoj dijaspori u Podunavlju. Napisao je povijest marijanskoga svetišta u Radni i objavio je na hrvatskom jeziku te u njemačkom prijevodu N. Berezovskoga. U pastoralnom priručniku Rucsna knjixica služio se istoimenim djelom E. Pavića. J. je preveo moralno-didaktična djela Nauk premudrog Katona (Budim 1825), Thome od Kempah kanonika redovnog od naslidovanja Isukerstova knjige csetiri za vechu korist duhovnu bogoljubnih dushah u Shlavonski jezik privedene (Budim 1833), nadalje katekizam za srednje škole pijarista Petoya Kerstjanski i katolicanski nauk od vire i zakona… (Budim 1837). Objavio je također prijevod brodskoga bojnika Martina Pustajića s njemačkoga Indianski mudroznanac, illiti Način i viština kako čovik na svitu živiti mora (sačuvan u rukopisu) autora lorda P. D. S. Chesterfielda (Budim 1825). Svoje je kulturno djelovanje upravio buđenju i utvrđivanju vjerskoga života hrvatskoga puka u Slavoniji i u dijaspori po mađarskom Podunavlju kao i usavršivanju sveopćega crkvenoga djelovanja, uvjeren da će tako pomoći i ostvarenju programa hrvatskoga narodnoga preporoda. U rukopisu su ostali bilješke kojima je upotpunio spis J. Jakošića Scriptores Interamniae (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1899, 2) i njegovi prijevodi filozofskih i teoloških spisa Logika J. Vernera, Metafizika W. T. Kruga, Istine katoličanske, Uprave svitovno-ćudoredne za druževno življenje, San svetog opata Klarevalenskog svrhu odsudjene duše za svojim bogato, razkošnim tilom i Život svetih (prevedeni spisi sačuvani u knjižnici franjevačkoga samostana u Vukovaru smješteni su privremeno u Arhivu Provincijalata hrvatske franjevačke Provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu). Prevodeći filozofska djela svojim je brojnim novostvorenim izrazima J. dao vrijedan prinos i poticaj stvaranju hrvatskoga filozofskoga nazivlja. O njegovu životu i djelovanju održan je 1995. u Slavonskom Brodu znanstveni skup pod pokroviteljstvom HAZU.