JAKIĆ, Ante

JAKIĆ, Ante (Soni), kipar (Ston, 13. XII. 1930 — Zagreb, 21. XII. 1996). U Zagrebu završio gimnaziju 1950. i Akademiju primijenjenih umjetnosti u klasi K. Angelija Radovanija 1955. te djelovao kao slobodni umjetnik. Isprva radi autoportret, velike lutke od šiblja za Zagrebački velesajam, Tanjur urešen reljefom (1955), plošne aktove od bakrenoga lima (Žena, 1956) i taljene konjiće skeletne konstrukcije s nakupinama srebra (1958–59). Drvenom tokarenom skulpturom Crveni konjanik 1959. predstavlja se kao zreli umjetnik »koji donosi novu vrstu figuralnog plastičkog gledanja« (M. Pejaković). Nadovezujući se na iskustva suvremene skulpture (H. Moore, M. Marini, Angeli Radovani, V. Bakić), posvećen temi čovjeka i konja, sklon kiparskomu sažimanju i građenju, ludističkomu i analitičkomu pristupu, razvija samosvojni kiparski izraz figurativnih i apstraktnih oblika u suglasju sa svojstvima korištenoga materijala (drvo, kovina, glina, kamen). Istražujući volumen, prostor i pokret, ostvaruje jezgrovite kipove te serije skulptura montažnih i kinetičkih svojstava, građene od jednostavnih valjkastih, stožastih i kružnih oblika. Preteže mala plastika monumentalnoga dojma koja zrači neposrednošću i svježinom. Njegova prva kiparska cjelina (1964) su terakote izvedene na lončarskom kolu, valjkastih tijela sa šupljinama i izbočinama poput dimnjaka i truba (Lokomotiva I, Lokomobil, Reflektori) te sklopovi istovrsnih oblika velikoga formata u drvu (Forma s trubama, MSU u Zagrebu; Uspravna figura II). Slijede serije stiliziranih životinja: drvene, od dijelova nanizanih na tanku gumenu nit (1965), zapažena TO-TAK igračka sastavljena od međusobno zamjenjivih tokarenih elemenata, namijenjena serijskoj proizvodnji (1966), i brončane figurice (Bestia II, Krava I, Slon, 1968). Svoja kiparska istraživanja produbljuje u dvama ciklusima kugla (1968–71, 1982–83) i nezaobilaznom ciklusu rastavljenih i pokrenutih bića od tokarenih čunjastih tijela i udova. U potomnjem, zaokupljen međuodnosima punih volumena i prostora, osamostaljuje glavu konja u uravnoteženoj kompoziciji (Zelenko, Vranac, 1972), stilizirano ljudsko tijelo i udove rastavlja i organizira u mnogolike geometrijski ukočene ili dinamične kombinacije (Dvoje, Kralj, Oholi, Pali anđeo, MSU u Zagrebu, sve 1973; Poletna, 1974; Gerasim I, 1975, bronca i Gerasim V, 1978, mesing, drvo, obje MG u Zagrebu). Osim tokarenih figurica, ciklusu pripadaju velike skulpture (Šetač, 1975, tesano drvo; Praotac, vinkuranski kamen) te mobil od obojene papirne ovojnice na drvenom kosturu (Leteći Kentaur III, 1976–77). Problematizirajući odnos punine i praznine, oblikovao je kugle čvrste mase probijene šupljinama ili razdvojene u odsječke, malih dimenzija u drvu (Masa, 1968, Otvaranje, 1968–69, Spona, 1970, MG u Zagrebu) te kao parkovne skulpture u kamenu (Kugla, 1971, Forma viva u Seči kraj Portoroža; Kugle, 1978, Koprivnica, ispred željezničkoga kolodvora). Zaokupljen prožimanjem prostora i volumena, definiranim i neograničenim prostorom, konstruirao je objekte koji sugeriraju kugle (krugovi raspoređeni paralelno u pravilnim razmacima i poprečno povezani). Njihovim grupiranjem dočarao je mnogolike promjene i kretanje (Dodirivanje, Konstelacija, Kruženje sfera, Kretanje, 1982–83, ljepenka). Uvećana inačica izvedena je u željezu (Kugle) i postavljena 1991. na otvorenom u Zagrebu (ugao Vodovodne ul. i Prilaza baruna Filipovića). God. 1980–81. stvara seriju srebrnih minijaturnih konja naglašene svjetlosne igre na uglačanoj površini. Radio medalje sa sažetim portretima (Josip Brunšmid, 1958; Nagrada Ruđer Bošković, 1965), skupnim portretom arheologa Š. Ljubića, L. Maruna i F. Bulića (Hrvatsko arheološko društvo, 1979) te u obliku oblutka (Nagrada za životno djelo, 1965) i kocke (Nagrada ULUPUH, 1975). Oblikovao dubrovačke spomenice kao srebrne i bakrene novčiće postavljene u udubine drvene ploče (Instalacija I, 1986; Instalacija IV, 1987), reljefe u bakru (Dubrovnik, 1970, 1987; Zagreb, 1970), Raspelo (1988, drvo, srebro), nakit s dubrovačkim motivima i uresne kutije (drvo, kovina) te opetovano plošne ženske aktove iz bakrenoga lima (1981, 1988). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1964. sa Z. Lončarićem, 1966, 1973–74. Nagrada grada Zagreba; 1977, 1979, 1981, 1983, 1986), Beču (1967), Dubrovniku (1968. sa Z. Bourekom, Lončarićem i Pejakovićem, 1969. s Lončarićem i Pejakovićem, 1974, 1987), Splitu (1969), Skoplju (1975), Velikoj Gorici (1981) i skupno na izložbama Zagrebački triennale (1955, 1959), Umetnička obrada metala (Beograd 1956), Svjetska izložba (Bruxelles 1958), Izložba umjetničkih medalja i plaketa (Vukovar 1962), Međunarodna izložba industrijskog oblikovanja (Pariz 1963), Biennale industrijskog oblikovanja (Ljubljana 1964; 1966, zlatna medalja za TO-TAK igračku), Izložba Galerije Rozario (1965–69), Mediteranski bijenale (Aleksandrija 1965), Zagrebački salon (1965; 1970, nagrada; 1971, 1974–75, 1978, 1984, 1990), Umjetnost kao igra, igra kao umjetnost (Recklinghausen 1969), izložba ULUPUH-a (1970–71), Exempla 72 (München 1972, brončana medalja), Jugoslavenski bijenale male plastike (Murska Sobota 1975, 1979), Hrvatsko kiparstvo 1955–1975 (Zagreb 1977), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Suvremena jugoslavenska skulptura (Budimpešta 1978), Pančevačka izložba jugoslovenske skulpture (1981), Konkretističke tendencije i suvremeno iskustvo (Zagreb 1981), Triennale hrvatskog kiparstva (Zagreb 1982, 1985, 1988), Autoportret u hrvatskom kiparstvu od moderne do danas (Zagreb 1986), Likumove generacije (Zagreb 1986), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986). Posmrtno mu je priređena izložba u Zagrebu (1999) te djela izložena na izložbama Branko Ružić i suvremenici (Zagreb 2000–01) i Motiv konja i konjanika u hrvatskoj skulpturi XX. stoljeća (Klanjec 2001). Njegove velike skulpture na otvorenom odlikuju se naglašenom jednostavnošću i sažetošću. Antologijska je Praotac, isklesana 1976. na Mediteranskom kiparskom simpoziju u Dubrovi kraj Labina. Izveo parkovne skulpture i na međunarodnim kiparskim simpozijima Forma prima u Krapini (Spokojna, 1978, drvo) te Beli venčac u Aranđelovcu (Na tronu, 1980–82, mramor). Sudjelovao u izvedbi raznovrsnih kiparskih zadataka, poglavito Bakićevih spomenika 1960–68 (Valjevac, Spomenik pobjedi u Kamenskom, Spomen-obilježje u Dotršćini), oblikovao slova u kovini te restaurirao.