Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

JAKOV MARKIJSKI (de Asculo, de Esculo, de Marchia, de Monte Prandono, della Marca, di Marchia; Giacomo, Jacobus, Domenico), teolog, istražitelj krivovjerja i vikar (Monteprandone kraj Ascolija Picena, 1393 — Napulj, 28. XI. 1476). U Ascoliju učio gramatiku, studij građanskoga i crkvenoga prava pohađao na Sveučilištu u Perugi, gdje je stekao doktorat obaju prava. Između 1412. i 1414. u Firenci nakratko obavljao službu sudskoga izvršitelja. God. 1416. stupio je u samostan Gospe od Anđela kraj Assisija i 1417. u Franjevački red. Na poč. 1420-ih počinje propovijedati u Firenci i do 1432. nastavlja po talijanskim gradovima, pod utjecajem učitelja Bernardina Sienskoga. Napose je propovijedao protiv heretičkih pokreta, npr. fratrića (fraticelli), čim je na sebe svratio pozornost pape Martina V, ali i protivnika koji su pokušali organizirati njegovo ubojstvo. U siječnju 1432. došao u Dubrovnik, gdje se imao pripremiti za odlazak u Bosnu, a 1. IV. general Franjevačkoga reda Guiglielmo da Casale imenovao ga je vizitatorom Bosanske vikarije povjerivši mu zadaću da provede reformu tamošnjih franjevačkih samostana u duhu nove konstitucije Reda iz 1430. Došavši u Bosnu, suočio se s teškoćama, jer su se reformama protivili franjevci naviknuti na posebne prilike u kojima su živjeli i djelovali, a podupirao ih je kralj Tvrtko II. Tvrtković. Neuspjeh je ponukao Jakova da ubrzo napusti Bosnu i položaj vizitatora, a Tvrtka II. optužio je pred Žigmundom Luksemburgovcem za herezu. Potkraj studenoga 1432, za boravka u Ugarskoj, general Reda imenovao ga je starješinom franjevačkoga samostana u Dubrovniku. U proljeće 1433. došao je u Italiju i sudjelovao na generalnom kapitulu Reda u Assisiju. Bosanski ga je kralj 1435. pozivao da ponovo dođe u Bosnu obećavajući mu punu pomoć u radu, a papa Eugen IV. imenovao ga je vizitatorom Bosanske vikarije. Ondje je trebao poraditi na provođenju reforma i uvođenju redovničke stege (vraćanje u samostane redovnika koji su stanovali u biskupa, knezova i velikaša, poštovanje zavjeta siromaštva) te nastupiti protiv heretika, u čem je bio stekao iskustvo propovijedajući po Italiji. U ljeto 1435. boravio je u samostanu u Konavlima. Po dolasku u Bosnu pohodio je područje Bosanske vikarije i održao sastanak na kojem je bio izabran za vikara, potom uputio izaslanstvo generalu Reda u Basel da potvrdi njegov izbor, što je i učinjeno. Nakratko je napustio Bosnu, a upravu vikarije povjerio svojemu zamjeniku Dominiku iz Konavala. Nakon povratka zatražio je od generala Reda potporu za provedbu reforma. Ponovo je njegov nastup izazvao protivljenje dijela samostanske zajednice u Jajcu koji je uživao zaštitu bosanskoga kralja. Bosanskim je franjevcima zabranio primanje milostinje, a mjesto neposlušnih želio je dovesti iz Italije i drugih krajeva franjevce koji su strogo provodili redovnička pravila. Zbog kruta nastupa prema franjevcima ponovo se sukobio s bosanskim kraljem i napustio Bosnu. Potkraj 1435. pozvao ga je kralj Žigmund u Tatu da pribiva sastanku izaslanika Baselskoga koncila i predstavnika čeških husita. U proljeće i ljeto 1436. djelovao je na području Varadinske biskupije i u Transilvaniji, kamo je došao na poziv biskupa Jurja iz Torde. Papa Eugen IV. imenovao ga je u kolovozu 1436. inkvizitorom za područje Austrije i Ugarske dodijelivši mu široke ovlasti i dopuštenje da podigne devet novih samostana. Iako je uživao naklonost Tvrtka II. i Žigmunda, pape i Baselskoga koncila, kojemu je legatom postao između 1436. i 1437, nije bio pošteđen neugodnosti ni u Bosni (sukobi s franjevcima i kraljem) ni u Ugarskoj (izopćio ga je bački arhiđakon Šimun) ni u Hrvatskoj (gvardijan u Senju nije ga pustio u samostan). God. 1437. boravio je na generalnom kapitulu Reda u Toulouseu, a 1438. posjetio je Bolognu, gdje je tada boravio papa. Ondje je od njega dobio tri bule; prvom se dopušta da može sam imenovati sebi podređene inkvizitore u Ugarskoj i Austriji, drugom da vikar i kustodi Bosanske vikarije mogu blagoslivljati crkveno ruho i kaleže, a trećom se najstrože zabranjuje odvajanje ikojeg samostana Bosanske vikarije i njegovo pripajanje Dalmatinskoj provinciji. Njegovo tadanje djelovanje protiv krivovjerja na području Bosanske vikarije odvijalo se uglavnom u Slavoniji, Srijemu i Erdelju protiv husita i pravoslavnih vjernika. Potkraj 1438. bio je, na vlastito traženje, a unatoč nastojanju generala Reda, razriješen dužnosti vikara Bosanske vikarije. Osim toga, njegovu izboru za vikara protivio se dio bosanskih franjevaca, koji su na svojem zboru proglasili nezakonitim svako njegovo daljnje djelovanje. Od 1440. propovijedao je gotovo isključivo u Italiji. Nastavio je propovijedati protiv fratrića koji su se osobito proširili u Markama, pa ga je papa 10. VI. 1441. imenovao inkvizitorom u njima i susjednim područjima; tu dužnost obnašao je i 1449. Kada je u balkanskoj politici Rimske kurije važno mjesto zauzela borba protiv Turaka, papa Eugen IV. imenovao ga je 1443. apostolskim nuncijem, a papa Kalikst III. uputio ga je 1457. kao inkvizitora da u Ugarskoj propovijeda križarsku vojnu, u čem je zamijenio Ivana Kapistrana. Zbog bolesti se nakon nekoliko mjeseci vratio u Italiju. God. 1459. papa Pio II. poslao ga je da propovijeda križarsku vojnu i prikuplja sredstva za oslobođenje Peloponeza, 1463–64. u Perugi i Spoletskom vojvodstvu. Od 1467. držao je tek prigodne propovijedi. Na poziv napuljskoga kralja Ferdinanda otputovao je 1472. u Napulj i ondje proveo svoje posljednje dane. Njegovoj brzoj kanonizaciji ispriječile su se kontroverzije koje su pobudile njegove propovijedi o krvi Kristovoj (1462–64) i tvrdnje u spisu protiv fratrića u kojem je dovedena u pitanje teza o papinoj nepogrješivosti. Bio je upleten i u unutarnje franjevačke razmirice i podjele i isticao se kao jedan od zagovornika reforme opservanata. Važnu ulogu imao je u društvenom i političkom razvoju talijanskih gradova (pomiritelj gradova Ferma i San Elpidija te Ascolija i Ferma, gradskih frakcija u Rietiju, Terniju, Folignanu i Recanatiju, posrednik u razgraničenju između Folignana i Spoleta, Monteprandonea i Aquavive Picene te Monteprandonea i San Benedetta del Tronto). Zaslužan je za osnutak knjižnice samostana sv. Marije od Milosti u rodnom gradu 1449. za koju je prikupio gotovo 200 kodeksa i od pape Pija II. isposlovao 1462. bulu kojom je propisan način korištenja i posudbe rukopisa. Knjige je čuvao bilježeći na njih podatke o posjedovanju, podrijetlu, darovatelju i cijeni. Između 1463. i 1466, odn. 1466. i 1472. sastavio je dva popisa, vjerojatno jedan topografski a drugi abecedni, poznate kao Tabula A i Tabula B. Od propovijedi, koje je sam sastavljao, mnoge su poslije objavljene u zbornicima, a pisane su talijanskim i latinskim jezikom. Od onih na talijanskom, pozornost privlače propovijedi održane 1460, jedna o huljenju, a druga u pohvalu Bernardina Sienskoga. Nedjeljne propovijedi Sermones dominicales objavio je u tri sveska R. Lioi (Falconara 1978) s dodatkom (Supplemento; 1982). Korizmene propovijedi Sermones quaresimales ostale su neobjavljene, kao i zbirka biblijskih odlomaka Extracta Veteris Testamentis ac Novi za potrebe propovjednika. D. Lasić je objavio njegove propovijedi posvećene imenu Isusovu Miracula facta virtute sacri Nominis Iesu (Falconara 1974). Protiv talijanskih heretika napisao je 1458–59. spis Dialogus contra fraticelli de opinione, koji je objavio Lasić (Falconara 1975), protiv bosanskih krstjana Dialogus contra haereticos Bosnenses i čeških husita Dialogus contra haereticos Bohemos te kraći spis Articuli hussitarum, u kojem je izložio teze husita u Slavoniji i Srijemu (objavio P. Lukcsics 1938). Propovijedi De Sanguine Christi objavio je Lasić (Falconara 1976). Život Jakova Markijskoga prvi je opisao njegov subrat i pratilac Venanzio da Fabriano.

LIT.: A. Brković: Sv. Jakov Markijski, evropski apostol i namjesnik u bosanskoj redodržavi. Franjevački glasnik, 10(1896) 22, str. 337–341; 23, str. 361–362; 24, str. 371–378. — J. Matković: (Crtice o Jakovu Markijskom). Ibid., 24, str. 378–380. — J. Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, 1. Sarajevo 1912. — J. Božitković: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339–1735). Beograd 1935, 18–22. — D. Mandić: Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago 1962. — Isti: Franjevačka Bosna. Rim 1968. — S. Ćirković: Komentari i izvori Mavra Orbina. U: M. Orbin, Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968 (hrv. prijevod Zagreb 1999). — J. Šidak: Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu. Zagreb 1975. — P. Živković: Tvrtko II Tvrtković. Bosna u prvoj polovini XV stoljeća. Sarajevo 1981. — Isti: Jakov Markijski i bosanski franjevci. Istorijski zbornik, 5(1984) str. 169–182. — I. Alilović: Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918. Zagreb 1986, 18–19. — D. Dragojlović: Krstjani i jeretička crkva bosanska. Beograd 1987. — A. S. Kovačić: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Sarajevo 1991. — M. Semren: Mučenici i svjedoci vjere. Bosna Franciscana, 3(1995) 4, str. 117–118. — B. Pandžić: Jakov Markijski vikar Bosanske vikarije. Ibid., 5(1997) 7, str. 154–166. — L. Petrović: Kršćani bosanske crkve. Sarajevo—Mostar 19992. — Potpuniji popis izvora i lit. u: Dizionario biografico degli Italiani, 54. Roma 2001, 219–220.
 
Pejo Ćošković (2005)