JUTRIŠA, Vladimir

JUTRIŠA, Vladimir, animator (Zagreb, 24. XI. 1923 — Zagreb, 12. I. 1984). Podatci o školovanju nisu dostupni. God. 1943–45. radio kao bravar pri Hrvatskoj državnoj željeznici. Od 1951. u Duga-filmu, animator na disneyevskoj anegdoti Revija na dvorištu (A. Lušičić), 1952–54. u Zora-filmu na prvom hrvatskom crtanom filmu u boji (N. Kostelac, Crvenkapica, 1953–55), u kojem se disneyevski model prvi put osjetnije napušta, te 1954–55. na nekoliko reklamnih filmova (D. Vukotić), s prvim naznakama reducirane animacije u nas. Od 1956. do umirovljenja 1983. zaposlen u Zagreb-filmu, gdje je započeo kao glavni animator u Vukotićevim (Nestašni robot, 1956; Cowboy Jimmy i Čarobni zvuci, oba 1957; Abra Kadabra, 1958) i Mimičinim filmovima (Strašilo, 1957; Samac, 1958; Inspektor se vratio kući i Kod fotografa, oba 1959) te se okušao u različitim animacijskim stilovima i privukao svjetsku pozornost. Animirao je, među ostalim, u Vunakovim filmovima disneyevsku figuraciju u Malom vlaku (1959) i geometriziranu poluapstrakciju u Čovjeku i sjeni (1960), pokrenuo mnoštvo nadrealističkih karikatura Z. Boureka (I videl sem daljine meglene i kalne, 1964), služio se različitim animacijskim tehnikama u Maski crvene smrti P. Štaltera i B. Ranitovića (1969) te »oživio mrlju« u Vukotićevu igrano-crtanom filmu Mrlja na savjesti (1967). Bio je glavni animator i u filmovima Romeo i Julija i Balada (I. Vrbanić, oba 1958), Put u svemir (B. Marjanović, 1958), Djevojka za sve (Kostelac, 1959), Sanjar (Ranitović, 1961), Krotitelj divljih konja i Možda Diogen (N. Dragić, 1966. i 1967), Kišobran (Z. Gašparović, 1972), Slika (R. Gvozdanović, 1974) te u nekim filmovima serija Z. Grgića Maxi Cat (1975–76) i Profesor Baltazar (1977–78). Animirajući gotovo sve Mimičine filmove, uspješno je ostvario neke od najzahtjevnijih zadataka: snoliko lebdjenje skulpture (Happy End, 1958), sažeti pokreti koji izražavaju posebnost gestike ponašanja i reagiranja slijepca (Mala kronika, 1962), pokretanje pojedinih vidljivih dijelova, mrakom izjedane fizionomije sablasnih sjena (Tifusari, 1963). Surađujući u Mimičinim filmovima, povezuje se s A. Marksom, pa od 1960. zajednički djeluju (Marks je i crtač, a J. animator). Uz ljupke, dječje filmove (Proljetni zvuci, 1960; Moderna basna, 1965; Mrav dobra srca, 1965, I. nagrada za dječji film u Veneciji i nagrada u Beogradu, obje 1966; Mala sirena, 1968; Pčelica je rođena, 1970; U paukovoj mreži, 1971; Kako je Ana kupila kruh, 1980), nastavljaju nizom filmova (Metamorfoza, 1964, Nagrada »Srebrno jedro« u Locarnu 1965; Sizif, 1967; Pauk, 1969, Nagrada »Srebrni pečat« u Trstu, 1970; Ecce homo, 1971; Mòra, 1977; Crna ptica, 1980) bliskim Mimičinu filozofsko-animacijskomu modelu. Kao »svojevrsni prototip za ove teške, kafkijanske jezovite predodžbe strave i užasa u ekspresionističkom stilu« (I. Škrabalo) njihov je film Muha (1966. prema Mimičinu scenariju, Grand prix u Oberhausenu 1966, I. nagrada za animirani film u Beogradu, II. nagrada za crtani film u Trstu i Nagrada grada Zagreba, sve 1967, Grand prix »Golden Hugo« u Chicagu, 1969), u kojem zakočenim i usporenim pokretom te monumentalizacijom oblika otkrivaju nove ekspresivne mogućnosti u animaciji. Ta štednja u pokretima u službi ideje filma (»stilizirana animacija«), organski srasla s originalnom Marksovom likovnom ikonografijom, vrhunski je domet redukcije kojom se Zagrebačka škola crtanoga filma nametnula na svjetskoj sceni. Smatran je jednim od prvaka te škole i jednim od najboljih animatora svjetskoga crtanoga filma uopće. Sudjelovao na Zagrebačkom salonu 1972.