KABOGA KORDICA, Maroje

KABOGA KORDICA, Maroje (Kabožić, Kabužić; Marij, Marin), pjesnik, pravno-teološki i medicinski pisac (Dubrovnik, 1505 — Rim, 5. VIII. 1582). Svećenik, 1527. postao kanonikom dubrovačke Crkve. Gramatičke i humanističke znanosti učio u Dubrovniku. Od 1530. studirao je pravne i teološke znanosti u Padovi te studij završio doktoratom iz teologije i obaju prava. Bio je na glasu kao vrstan pravnik i govornik. Na njegov je prijedlog na Sveučilištu u Padovi ustanovljena katedra za kazneno pravo. Nakon studija nekoliko je godina boravio u Italiji, čini se u Rimu. Papa Pavao III. imenovao ga je 1535. arhiđakonom dubrovačkoga Kaptola te se 1541. vratio u Dubrovnik. Materijalno je bio osiguran obiteljskim imetkom i prihodima koje je dobivao kao rektor crkava sv. Spasa i sv. Nikole na Lopudu, opat i rektor crkava sv. Teodora na Pustijerni i Sigurate u Dubrovniku te sv. Vlaha u Gružu. Od povratka u Dubrovnik počinju njegovi sukobi s dubrovačkom vladom, najčešće zbog različitih tumačenja ingerencija svjetovnih i crkvenih vlasti. Nastojeći da se kanonicima vrate dobra koja su prisvojili neki utjecajni plemići, oštro se sukobio s vladom, koja ga je 15. X. 1543. osudila na desetogodišnji progon iz Dubrovnika. Za progonstva živio je u Rimu. Pomilovan je 1550, ali se ne zna gdje je živio nekoliko godina potom. Njegov je boravak u Dubrovniku zabilježen tek 1559, kada je papa Pavao IV. naredio da se povede istraga protiv svih osoba lošega života. Ponovo se sukobljuje s nekim svjetovnim, a i crkvenim krugovima, osuđivan je i proganjan. Sukobio se s dubrovačkim nadbiskupom L. Beccadellijem kada je vikarom imenovao Šimuna Menčetića, s čim se nisu slagali ostali kanonici, u čiju obranu je ustao. Raspravu napisanu tim povodom objavio je u pravno-teološkoj knjizi Vicariatus praecedentiae (1575). U svezi s tim sukobom osuđen je visokom novčanom kaznom i progonom iz Dubrovnika na pet godina. Reagiravši na osudu prijetnjama, uvrjedama i satirama, prognan je na još pet godina. Zauzimanjem pape Pija V. kazna mu je opozvana 29. I. 1569. te se vratio u Dubrovnik. Međutim, zbog sukoba s talijanskim propovjednikom Cristoforom Amaronijem, koji se zauzimao za pravo svjetovnjaka da sude crkvenim osobama, ponovo je zamrsio odnose i s papom i s dubrovačkom vlašću. U izvješću papinskoga vizitatora Giovannija Francesca Sormanija iz 1573 (Ragusina Visitatio Apostolica), opisan je kao loš kršćanin koji rijetko ide u crkvu, ne služi misu i ne ispovijeda, alkemičar je, sklon tučnjavi, bezvjerju, bludu, pa i sodomiji. Kako se u Rimu opravdao od optužba, nakon smrti nadbiskupa H. Calvinija 1575. čak je obnašao dužnost privremenoga nadbiskupa. Te ga je godine, međutim, novi nadbiskup Vincenzio Portico ponovo optužio zbog tvrdnja o nenadležnosti laika da sude crkvenim osobama te ga u lancima poslao u Rim pred inkviziciju. Papa Grgur XIII. proglasio ga je nevinim i dodijelio mu naslov apostolskoga prabilježnika, ali se K. više nije vraćao u Dubrovnik nego je ostao u Rimu. Bio je član više književnih društava i akademija, tako Akademije zbrkanih (Accademia dei Confusi) u Viterbu, a u Dubrovniku Akademije složnih (Accademia dei Concordi), članovi koje su mu, primjerice M. Monaldi i S. Bobaljević Mišetić, upućivali pohvalnice i poslanice. Jednu mu je pohvalnicu uputio i Didak Pir (Ad Marinum Cabogam, u knj. Cato Minor, Venecija 1592). U borbi s mnogobrojnim protivnicima često se služio pravno-teološkim raspravama, a od književnih žanrova satirama, paskvilima i rugalačkim pjesmama na talijanskom i hrvatskom jeziku. Rijetki su od tih spisa sačuvani. Zbog njihove naravi, najčešće se potpisivao pseudonimima, od kojih se za neke zna (Il Confuso, odn. Mario Confuso, po imenu koje je nosio kao član akademije iz Viterba), za neke se pretpostavlja da su njegovi (Isabella Cortese, Alessio Piemontese), a za neke se vjerojatno uopće ne zna, te se za veliki dio njegova možebitnoga opusa ne može točno utvrditi autorstvo. Pouzdano se zna da mu pripada Vicariatus praecedentiae, djelo posvećeno dubrovačkomu kanoniku M. Bući i nekim uglednim talijanskim teolozima i crkvenim velikodostojnicima. Budući da se bavio i prirodnim znanostima, astrologijom i alkemijom, te ako mu je jedan od pseudonima bio Isabella Cortese, onda je i autor knjige I secreti della signora Isabella Cortese, ne’quali si contengono cose minerali, arteficiose ed alchemiche e molte dell’arte profumatoria appartenenti a ogni gran signora, con bellissimi segreti aggiunti (Venecija 1574). U literaturi (V. Velnić) je također otvorena rasprava o njegovu autorstvu svojedobno veoma popularnoga djela Secreti del reverendo D. Alessio Piemontese (Venecija 1557; posljednje izd. Basano 1791), koje je doživjelo 17 izdanja na talijanskom, 6 na latinskom, 8 na francuskom, 3 na njemačkom, 12 na engleskom i po jedno na španjolskom i danskom jeziku. Kabogino poliglotsko znanje omogućilo mu je prikupljanje podataka o mnogim lijekovima biljnoga, osobito sredozemnoga, životinjskoga i mineralnoga podrijetla. Od njegovih književnih djela na hrvatskom sačuvale su se Pjesan o dinaru, dvanaesteračka satira (24 stiha), pisana u duhu Vetranovićevih moralističkih satira, o izopačenoj sadašnjosti u kojoj se red tradicionalnih humanističkih vrjednota posve preokrenuo pa je jedina vrijednost postao novac, odn. bogatstvo, te jedna kraća dvanaesteračka pjesma – parodija ljubavne lirike (Na rasad strašilo od gaća postavi), najraniji dokaz parodiranja petrarkizma u staroj dubrovačkoj lirici. Od talijanskih djela sačuvana je odulja (15 osmostišnih strofa) satirična pjesma Contro la nobiltà di Ragusi, u kojoj se izruguje neljudskosti, gluposti, neukosti, nerazumnosti, barbarstvu, korumpiranosti, kradljivosti, lažljivosti, prevarnosti i licemjerju dubrovačkoga plemstva, što svaku državu mora dovesti do propasti. Na talijanskom je napisao i dva satirična soneta protiv Dalmacije te prigodnice i pohvalnice u sonetnom obliku; jedan je takav sonet objavljen u knjizi Dialogo sopra la sfera del mondo N. Nalješkovića (1579), a jedan u Monaldijevoj knjizi Rime (1599). Na hrvatski je preveo Psalam Davidov (109), dok su mu Pjesan o dinaru i Contro la nobiltà di Ragusi prevedeni na ruski. Zastupljen je u antologijama Vila Hrvatica (Zagreb 1998) i Hrvatska poezija humanizma i renesanse (Vinkovci 2000).