KNEŽIĆ, Josip Kajetan

KNEŽIĆ, Josip Kajetan (Knezic, Joseph Cajetan), vojni inženjer i graditelj (Petrinja, 15. II. 1786 — Senj, 15. IX. 1848). U Petrinji završio geometrijsku školu, u kojoj je 1801. zaposlen kao pomoćni učitelj; potom u Beču polazio vojnu školu. Vojnu karijeru započeo 1802. kao inženjerski kadet austrijske vojske u 48. pješačkoj pukovniji podmaršala F. Vukasovića, asistirajući mu pri gradnji Lujzinske ceste na dijelu između Delnica i Rijeke. Kao poručnik 1804–09. sudjelovao u ratu protiv Francuza u Poljskoj, 1809–13. za njihove vladavine u hrvatskim krajevima služio u francuskoj vojsci (od 1811. natporučnik u 4. slunjskoj graničarskoj pukovniji, potom u linijskoj pukovniji u Torinu, od 1813. satnik), i nakon obnove austrijske vlasti ponovo 1814–15. u 4. slunjskoj graničarskoj pukovniji. U Zadru je 1815–21. bio vojni inženjer u Građevnom ravnateljstvu za Dalmaciju (regulirao tok rijeka Krke i Čikole, radio na uređenju zadarske i šibenske luke, izradio projekt melioracije močvara rijeke Cetine), a 1821–25. u Vlaško-ilirskoj pukovniji sudjelovao u pripremama za izgradnju ceste Zadar—Obrovac. Istaknuo se u projektiranju i gradnji planinskih cesta između Dalmacije i Like. Na zahtjev Krajiške vojne uprave, samostalno je projektirao i od 1825. vodio gradnju velebitske ceste Obrovac—Mali Halan (Mali Alan)—Sveti Rok (41 km), svečano otvorene 1832 (prikaz na slici F. Arrigonija iz 1832, HPM). Uz cestu kraj Potpraga podignuo je crkvicu sv. Franje u klasicističkom stilu, s kupolom i dvama porticima (obnovljena 1980-ih) te putničku postaju (danas u ruševinama), a prijevoj na Malom Alanu obilježio piramidalnim stupom s uklesanom godinom izgradnje. Umirovljen na vlastiti zahtjev 1833. u činu bojnika. Na poziv hrvatskoga bana F. Vlašića vodio je 1833–45. rekonstrukciju Jozefinske ceste Karlovac—Senj (114 km), koju je znatno poboljšao novom trasom jednolična pada i dogradnjom kata na Struppijevu mostu preko Tounjčice (1836, srušeno za II. svjetskoga rata, obnovljeno 1972) te podignuo česmu Cesarsko vrillo (Carsko vrilo), kapelicu sv. Mihovila, vlastitu kuću (tzv. Majorija) i grobnicu podno Vratnika (sve 1837). Početak ceste u Karlovcu obilježio je klasicističkim obeliskom s natpisom JOSEPHINAE PRINCIPIUM, a u Senju, gdje je živio od 1846, pregradio je negdašnja gradska vrata u slavoluk s natpisom JOSEPHINAE FINIS, izgradio lučko pristanište sv. Ambroza i lukobran na Artu 1841–42. te obnovio luku 1841–42, vodovod i Zettelovu česmu 1845–46. na Cilnici (danas Trg kralja Zvonimira). God. 1841. Krajiško glavno zapovjedništvo u Zagrebu povjerilo mu je izradbu projekta i vođenje obnove Terezijanske ceste Gospić—Brušane—Baške Oštarije—Karlobag (41 km), koju je gradio od 1844. do kraja života (preuzeo S. Kekić i dovršio 1851). Na inicijativu Dvorskoga ratnoga vijeća u Beču izradio je 1829. elaborat trgovačke prometnice Sisak—Senj, predloživši izgradnju viseće željeznice (prema Palmerovu sustavu) od Siska do Karlovca te rekonstrukciju i poboljšanje Jozefinske ceste, a u elaboratu iz 1838. dao je detaljan projekt željezničke pruge Sisak—Bandino Selo (86 km) na konjsku vuču, s mogućnošću prelaska na parni pogon, kombinirajući ga s cestovnim priključkom (30 km) do nove Jozefinske ceste kraj Josipdola. Za zasluge u razvoju prometa i trgovine u Monarhiji kralj Ferdinand I. odlikovao ga je 1843. Viteškim križem Reda sv. Leopolda; proglašen je i počasnim građaninom vojnoga komuniteta Senja. Uz Vukasovića bio je najveći graditelj cesta u XIX. st. u Hrvatskoj.