KOHARIĆ, Janko

traži dalje ...

KOHARIĆ, Janko, povjesničar (Tovarnik, 8. X. 1877 — Dubrovnik, 10. II. 1905). Nećak crkvenoga pravnika I. Koharića i arhitekta M. Pilara. Gimnaziju polazio u Zagrebu i Osijeku, gdje je 1895. maturirao. Studij povijesti i geografije završio 1900. na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu, profesorski ispit položio 1904. u Zagrebu i Beču. Od 1901. suplent u klasičnoj gimnaziji u Splitu, od 1904. u gimnaziji u Dubrovniku; pobolijevajući od tuberkuloze pluća, počinio samoubojstvo. Najzapaženije njegovo djelo, Ideje o historiografiji (Svjetlo, 1900), svojevrsni je manifest, u kojem se, nadahnut opsežnom literaturom (C. Darwin, E. Haeckel, H. Taine, T. Macaulay i T. Carlyle) te s pozivom na A. Comtea i H. Bucklea, zauzeo za prevladavanje rankeovskoga pristupa približavanjem historiografije sociologiji, čime bi se mjesto obradbe nepovezanih događaja utvrdili opći zakoni povijesnoga kretanja (odn. uvjeti evolucije cjelokupne ljudske kulture) te, naposljetku, mogla predvidjeti budućnost; istaknuo je stoga bitnost proučavanja svagdašnjega života te nadmoć mnoštva nad pojedincem (osim iznimnih), ali i potrebu da povjesničar ovlada filozofijom i književnim izričajem. Tomu se idealu, držao je, najviše približio njegov nastavnik, o djelovanju kojega je (napose o pogledima na uzroke propasti Rimskoga Carstva) objavio brošuru Natko Nodilo. Essay (Split 1901; pretiskano u listu Hrvatski pokret 1912. te u Nodilovoj knjizi Essayi. Zagreb 1918). Srodna je shvaćanja iznio u iscrpnim, katkad izrazito negativnim osvrtima na radove M. Šrepela (Svjetlo, 1900; pretiskano u brošuri Renesansa. Izvor moderne kulture. Karlovac 1900), F. Valle (Život, 1900; Hrvatska misao, 1902) i F. Šišića (Obzor, 1903), u kojima – primjerice u isticanju sekularizacijskoga značenja renesanse te kritici Katoličke crkve i »monopola« MH – dolazi do izražaja njegova bliskost modernistima i naprednjačkomu pokretu, no kao uzor ne navodi Francusku revoluciju nego engleski postupni razvoj. Premda je »neshvaćen stvarao brze i nedovoljno obrazložene zaključke« (S. Antoljak), u svezi s njegovim teorijskim stajalištima cijeni se što je u svoje doba jedini u nas postavio »zahtjev za drugačijom profesionalnom historiografijom« (M. Gross). Tradicionalnije pristupajući struci, napisao je brošure Kraljevi naše krvi i jezika (Split 1902), prikaz povijesti Hrvata od doseobe do 1102, te Das Ende des kroatischen Nationalkönigtums (Zagreb 1904) o problemu Qualitera, koji je promatrao kao državni ugovor, priredio i komentirao osam ranonovovjekovnih isprava iz Poljica (Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 1903) te počeo objavljivati popularnu Knjigu povjesti naroda hrvatskoga (kalendar Svačić, 1905) s novom periodizacijom, u kojoj hrvatsko srednjovjekovlje završava padom Bosne 1463. Javio se i pjesmama, autobiografijom (Svjetlo, 1900–01), pozitivnim prikazom parapsihološke publicistike G. Gaja (Život, 1900), raščlambama rusko-japanskoga rata, djelatnosti J. Smodlake i nastavničkih zborova te prijedlogom sporazuma Hrvata i Srba na području Austro-Ugarske Monarhije (nasuprot »duhu srpske narodne ekskluzivnosti« naziva ih »dvama plemenima jednoga naroda«), obrazlažući ga nuždom da koncepcija hrvatskoga državnoga prava (po njem primjenjiva i na dio BiH) uzme u obzir brojnost Srba; prema njegovoj zamisli zajamčila bi se ravnopravnost vjera i pisama te njihova znatnija zastupljenost u prosvjetnoj i unutarnjoj upravi, ali autonomne bi bile samo privatne konfesionalne škole (Pokret, 1904). Šišić mu je posmrtno objavio prerađene stenografske zapiske Zapamćenja G. Martića (Zagreb 1906), a njegov nacrt »povijesne drame« Damjan Juda dovršio je te u Zagrebu tiskao A. Benešić 1905, kad je i praizvedena u HNK; rkp. komedije Povjerenik društva za zaštitu životinja čuva se u Arhivu Odsjeka za teatrologiju HAZU. Potpisivao se i inicijalima, pseudonimom Improvizator, šifrom -ić te znakom vage.

LIT.: (Nekrolozi): Slobodna rieč, 4(1905) 22. II, str. 5. — Ž. Bertić (Živan iz Srema), Pokret, 2(1905) 26. II, str. 2–5. — G. Gaj, Novo sunce, 3–4(1905) 23, str. 447–448. — H. Grbavčić (D.r Grbavčić), Narodni list, 44(1905) 22. II, str. 2. — M. Lisičar (M. L.), Obzor, 46(1905) 13. II, str. 1. — M. Marjanović (M.), Novi list, 8(1905) 14. II, str. 1. — Isti, Pokret, 2(1905) 19. II, str. 1. — Mopse, Crvena Hrvatska, 15(1905) 16. III, str. 3. — L. Popović, Pokret, 2(1905) 19. III, str. 2–3. — M. Prelog (Dr. M. P.), Lovor, 1(1905) 5/6, str. 182–184. — V. Wilder, Pokret, 2(1905) 19. II, str. 2. — (Prikazi drame Damjan Juda): N. Andrić, Narodne novine, 71(1905) 16. II, str. 1–3. — Crvena Hrvatska, 15(1905) 22. III, str. 1–2. — F. Ilešič (F. I.): Martić Grga, Zapamčenja (1829–1878). Časopis za zgodovino in narodopisje (Maribor), 2(1905) str. 178–179. — M. Despot: Janko Koharić. Zaboravljeni hrvatski historičar. Republika, 12(1956) 6, str. 47. — M. Strecha: O pitanju metodoloških obrazaca hrvatske historiografije u 19. st. Časopis za suvremenu povijest, 9(1977) 2, str. 73–75. — Lj. Racko: Janko Koharić (s bibliografijom radova). Historijski zbornik, 31–32(1978–79) str. 253–269. — J. Posedel: Janko Koharić jedan od prvaka hrvatske moderne profesor splitske klasične gimnazije. Kulturna baština, 15(1990) 20, str. 189–191. — M. Gross: Suvremena historiografija. Zagreb 2001². — S. Antoljak: Hrvatska historiografija. Zagreb 2004². — M. Strecha: O nastanku i razvoju moderne historiografije u 19. stoljeću. Povijest u nastavi, 3(2005) 6, str. 114–115.
 
Ivan Majnarić (2009)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

KOHARIĆ, Janko. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/9639>.