KARAĐOLE, Edita

KARAĐOLE, Edita, glumica (Imotski, 16. VI. 1936). U Zagrebu završila klasičnu gimnaziju 1955. i diplomirala na ADU 1960. Prvi angažman dobila 1960/61. u Narodnom kazalištu »Ivan Zajc« u Rijeci, gdje je nastupila kao Jasna u drami Zvijezde su vječne M. Bora i Valerie u komediji Sreća na kredit M. Francka. Glumila 1961–64. u Zagrebačkom pionirskom kazalištu u dječjim komadima i komedijama (Mande, M. Držić, Tripče), a sezonu 1964/65. u Narodnom pozorištu u Mostaru (Viola, W. Shakespeare, Na tri kralja, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika BiH). Od 1965. do umirovljenja 2002. stalno je angažirana u riječkom kazalištu, gdje je kao prvakinja nosila repertoar nastupajući u modernim dramama (Honey, E. Albee, Tko se boji Virginije Woolf?, 1966; Vivie, G. B. Shaw, Zanat gospođe Warren, 1969; Antigona, J. Anouilh, 1973; Moroska Kostoska, Ž. Čingo, Paskvelija, 1980; Lady Chiltern, O. Wilde, Idealan muž, 1980; Lady Croom, T. Stoppard, Arkadija, nagrada na Danima satire 1996) i klasičnom repertoaru, kao Shakespeareova Hero (Mnogo vike ni za što, 1969) i Viola (Na Tri kralja, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1972), a za interpretaciju Rosalije Solimene u Filumeni Marturano E. de Filippa dobila je Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju sporednu dramsku ulogu 2004. Podjednako dobro snalazi se glumeći u klasičnim djelima novije hrvatske drame, Krležinu Melitu (Leda, 1974) i Angeliku (Gospoda Glembajevi, 1986), Vojnovićevu Anicu (Ekvinocijo, 1971) i Marinkovićevu Gloriju (1978), te starijim (Anka, nepoznati dubrovački autor iz XVII. st., Ljubovnici, 1983) i suvremenim hrvatskim komadima (više uloga, Vera i Gđa Mudroš, F. Hadžić, Političko vjenčanje, 1980. i Zmija, 1982; Marketa, I. Brešan, Svečana večera u pogrebnom poduzeću, 1983; N. Fabrio i D. Gašparović, Vježbanje života, 1990; Sofija, Miro Gavran, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, 1990); posebice je zamijećena kao Madona Markantunova u preradbi romana S. Novaka Mirisi, zlato i tamjan na Riječkim ljetnim noćima 2005. Istaknula se u ulogama avangardnoga teatra, poput Gospođe u Sluškinjama (J. Genêt, 1984), Evrope i Pêpe u Duhima (D. Gervais, R. Ivšić i A. Artaud, 1987), Starice u Stolicama (E. Ionesco, 1989) te Susan Curtis u Sekretaricama Petero lezbijske braće, kojom je 1997. obilježila 35. obljetnicu rada nastupajući u HKD Teatru. Ondje se vratila tekstovima poput Albeejeva Tko se boji Virginije Woolf?, igrajući Marthu 1993. i 2003, Marinkovićeve Glorije, u ulozi Majke; za Gđu Martin u Ionescovoj Ćelavoj pjevačici 2005. dobila je nagradu na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci, a za Učiteljicu u Brešanovu Hamletu u Mrduši Donjoj 2006. nagrade na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci, Marulovim danima i Danima satire. Visokostiliziranim načinom glume te dojmljivom i snažnom pojavom gradi dosljedno strukturirane uloge, pojačavajući ih spretnim glasovnim igrama, čime otvara nove dimenzije likova koje tumači. Uspjelo interpretira čakavsku poeziju, nastupa na radiju i TV te predaje scenski govor na riječkom odjelu zagrebačke ADU (1987–90) i opernu glumu na područnom odjelu zagrebačke Muzičke akademije (od 1998).