KONČAREVIĆ, Simeon

KONČAREVIĆ, Simeon, episkop i ljetopisac (Karin, o. 1690 — Kijev, 26. VIII. 1769). Školovao se u Zadru i Veneciji. Zaređen 1720, bio paroh u Benkovcu. Ondje 1728. organizirao otpor kanonskomu pohodu ninskoga biskupa Ivana Andrije Balbija te kratko bio utamničen, a 1731. sazvao skupštinu na kojoj je pravoslavno svećenstvo odlučilo da ne priznaje vlast katoličkih biskupa, osudilo njihove zahtjeve za obavljanjem pohoda pravoslavnim crkvama te mletačkim oblastima uputilo molbu za postavljenje episkopa za Dalmaciju i Boku kotorsku (mletački je Senat 1736. dopustio izbor pravoslavnoga arhijereja u Dalmaciji). Na skupu svećenstva u Kosovu kraj Knina 1750. predložen za episkopa, a zaređen 1751. s jurisdikcijom u Dalmaciji i Boki kotorskoj, što je izazvalo crnogorskoga episkopa da se za zaštitu prava obrati mletačkim oblastima. God. 1753. protjeran iz Dalmacije, sklonio se u selo Popinu te odande upravljao dalmatinskom crkvom do 1758, utemeljivši podjelu eparhije na kotarski, bukovički, kninski, petropoljski i cetinski protopopijat. Zbog navodne nemogućnosti ispovijedanja vjere u zemljama pod mletačkom i turskom vlašću, 1757. pozvao je dalmatinsko i bosansko pravoslavno svećenstvo i puk na seobu u Rusiju, a iduće je godine sa šest svećenika i 120 svjetovnjaka otišao u Kijev te u Rusiji pokušavao ishoditi raznovrsnu pomoć. Vraćajući se 1760, doznao da je zbog nagovaranja na iseljivanje proglašen izdajnikom, pa se zadržao u Budimu i Beču, gdje je posredovanjem ruskoga poslanstva predao mletačkoj strani promemoriju kojom se traži sloboda vjeroispovijesti za pravoslavce u Dalmaciji. God. 1762. vratio se u Liku, redio svećenike i pripremao puk na novu seobu, pa su ga habsburške oblasti u Gospiću utamničile, potom i protjerale. Ostatak života proveo u kijevskom Petropavlovskom manastiru, baveći se prikupljanjem i slanjem crkvenih knjiga srpskim manastirima. Ondje je sastavio danas izgubljeni Ljetopis građanskih i crkvenih događaja s opisom srpske i pravoslavne povijesti u Dalmaciji do 1754. Njegovim se prijepisom obilno služio N. Milaš za kontroverznu knjigu Pravoslavna Dalmacija, iz koje se može zaključiti da je K. zagovarao tezu o kontinuitetu pravoslavlja i srpstva u Dalmaciji od ranoga srednjega vijeka, nekritički preuzimajući nepouzdana i tendenciozno tumačeći vjerodostojna vrela.