BACH, Josip

BACH, Josip, glumac, redatelj i direktor drame (Gospić, 15. II 1874 — Zagreb, 6. VII 1935). Sin Ljudevita i Otilije, rođ. Mrzljak; polusestre S. S. Kranjčevića. Osnovnu školu polazio je u Zemunu i Zagrebu, gdje je završio tri razreda gimnazije (1885–1890). U Miletićevu Hrvatsku dramatsku školu došao je kao poštanski vježbenik i nakon dvogodišnjeg školovanja (1896–1898) postao glumac HNK. Poslije usavršavanja u bečkom Burgtheateru (1902–1903) postaje redatelj. Do 1920. postavio je na pozornici Zagrebačkog kazališta više od 350 djela. Od 1908. do 1920. bio je ravnatelj Drame. Ravnatelj kazališne administracije je od 1920. do umirovljenja 1924. Reaktiviran je 1925. kao profesor glumačke škole, a 1926. je ponovno ravnatelj kazališne administracije. Te je godine nekoliko mjeseci bio na dužnosti upravnika. God. 1931. postaje ponovno ravnatelj Drame; tu je dužnost napustio 1934. zbog bolesti. — U prvoj fazi kazališne djelatnosti do 1902. odigrao je više od stotinu uloga među kojima se ističu: Macdonald (F. Schiller, Wallensteinova smrt), Hortenizij (W. Shakespeare, Periklo, knez Tirski) i Figaro (R. Beaumarchais, Figarova svadba). Poslije se isključivo bavio režijom. Uveo je u kazalište niz hrvatskih i srpskih pisaca, posebice suvremenika iz razdoblja moderne, ali je Krleži branio pristup pozornici. Režirao je djela I. Gundulića (Dubravka), T. Brezovačkoga (Matijaš grabancijaš dijak), A. Šenoe, D. Demetra, M. Bogovića, I. Vojnovića (Dubrovačka trilogija, Gospođa sa suncokretom), P. Petrovića Pecije, M. Begovića, J. Kosora, B. Nušića te praizvedbu Ogrizovićeve Hasanaginice. Postavio je na scenu djela grčke klasike, Shakespearea, Molièrea, Schillera, H. Kleista, M. Gorkoga, L. N. Andrejeva, E. Zole, H. Ibsena, H. Sudermanna, G. Hauptmanna i O. Wildea. Prvi je na zagrebačku pozornicu postavio djela B. Shawa (Zanat gđe. Warren), K. Hamsuna, M. Maeterlincka i F. Wedekinda. Njegovom je zaslugom u Zagrebu počeo 1909. režirati I. Raić, a pozvao je i B. Gavellu zamijetivši njegove kazališne kritike. Napisao je pedesetak članaka o kazališnim i dramaturgijskim problemima te kazališnih polemika u publikacijama: Život (1900), Narodne novine (1901–1903, 1909, 1914), Obzor (1905, 1909, 1910, 1914, 1919, 1924, 1926, 1932), Savremenik (1908, 1909), Hrvatska njiva (1918; Jugoslavenska njiva 1919, 1920), Književni jug (1918), Der Morgen (1924, 1926), Jutarnji list (1932, 1933), Večer (1933) i dr. Ističe se prikaz Krležinih Legendi (Najsmioniji dramski pjesnik, Obzor, 24. I 1919). — Svoju autokratsku kazališnu vladavinu B. je obilježio nizom proturječnih poteza. Kao tipičan izdanak hrvatske moderne, redateljski odgojen na Miletićevoj tradiciji i burgtheaterskom realizmu, on nije mogao imati sluha za Krležinu ranu dramatiku. Iako bez posebne redateljske istančanosti, uspio je svoj prirođeni teatarski nerv prenijeti preko rampe (B. Gavella).