KATALENIĆ, Zvonimir

KATALENIĆ, Zvonimir, pjesnik i slikar (Našice, 6. XI. 1921 — El Bolsón kraj Esquela, 2. X. 1978). U Zagrebu završio gimnaziju 1940. i do 1943. studirao na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost; polazio i srednju školu Muzičke akademije te učio violinu u Lj. Spillera. God. 1945. emigrirao u Rim, 1947. u Pariz te Buenos Aires, 1948. doselio se u San Carlos de Bariloche, gdje je radio kao činovnik, a 1958. u El Bolsón. Javljao se kao pjesnik, pripovjedač, književni kritičar i esejist u časopisima Hrvatska revija (1940–44), Plava revija (1940–42), Hrvatski krugoval (1942–43), Spremnost (1942) i Plug (1944), a u Zborniku hrvatskih sveučilištaraca (Zagreb 1942) člankom o dječjoj književnosti. Zbirkom Uz strminu (Buenos Aires 1958) predstavio je, prema S. Mijoviću Kočanu, uzorno pojmovno pjesništvo filozofsko-spoznajnoga tona (Logos, Sat spoznaje). Poetski mu je izraz zgusnut i hermetičan, a odlikuje se muzikalnošću. Surađivao je u Hrvatskoj reviji (Buenos Aires 1960–61, München 1967–68, 1970, 1972–77, München—Barcelona 1978); zaokupljen hinduizmom, gandizmom i kršćanskom mistikom, posvećen duhovnomu prosvjetljenju, jogi i asketizmu, piše poeziju na hrvatskom i španjolskom jeziku te rasprave o književnim, filozofskim, političkim, religioznim i likovnim pitanjima (Nenasilje – nauk i primjena, 1970; Bože, očisti naša srca…, 1975; Pred slikama hlebinskih naivaca, 1977), a radovi su mu objavljeni i posmrtno (Stoljetna trauma hrvatske nesuverenosti, 1978). Pjesme su mu uvrštene u antologije Il melograno (Zagreb 1942), Skupljena baština (Zagreb 1993), Cvrčak u boriku (Zagreb 1996) i Hrvatska božićna lirika (Zagreb 2000). Slikati je počeo u Zagrebu primajući pouke akademskih slikara, a u Parizu se nadahnuo Vlaminckovim slikarstvom. Prikazivao gradske motive, cvijeće (Suncokreti), figure, portrete (Žena s ružom), religiozne teme (Četiri evanđelista, Ples božice Kālī) u ulju, akvarelu, temperi, pastelu i tehnici lakom te crtao (Madona s djetetom, Zavičajni muzej Našice). Sklon stilizaciji, slobodnomu koloritu i dekorativnim rješenjima, ostvario je slike prožete ritmom i intimnim ugođajem. Izlagao samostalno u Parizu i Buenos Airesu (1947), Viedmi (1969), San Carlosu de Bariloche (1971, 1976, 1978) te skupno na godišnjim izložbama Salona likovnih umjetnosti u El Bolsónu (od 1969). Posmrtno su mu priređene izložbe u Buenos Airesu i El Bolsónu (1979). Držao tečajeve iz slikarstva i predavanja iz likovne umjetnosti i estetike. Slike je ostavio Hrvatsko-latinoameričkomu kulturnomu institutu u Buenos Airesu, a rukopise V. Nikoliću.