MACANOVIĆ, Ignacije

traži dalje ...

MACANOVIĆ, Ignacije, graditelj i klesar (Trogir, 29. I. 1727 — Trogir, 17. X. 1807). Pripadnik graditeljske i klesarske obitelji Macanović, u vrelima i literaturi zabilježen i kao Macanović Raguseo, Ma(z)zanovich, Ignazio, Ignatius Antonius i Ignjat. U Trogiru je posjedovao kuću u Varoši kraj crkve Gospe od Karmela (Ul. Matice hrvatske), gdje su mu bili nastanjeni i srodnici, s kojima je nerijetko surađivao. Izučivši umijeće s ocem Ivanom, trogirskim protomajstorom imenovan 1746. Radio je na crkvenim, državnim i privatnim gradnjama u Trogiru i okolici, na otocima te u zaleđu. U gradnji crkava, koje je podizao u isto vrijeme, isprva je djelovao s ocem, a potom ga je nasljeđivao na mjestu protomajstora. U Trogiru i okolici zapažene su mu prostrane jednobrodne crkve s trokutastim zabatom i rozetom na pročelju. Kamene, čvrstih i čistih oblika, takve su jednostavna crkva sv. Marije u Blizni Gornjoj kraj Marine (isprva s ocem; ugovori i sporovi 1740, gradnja od 1745) te one s istaknutim profiliranim portalima (konzole, ukrasi, trabeacija) i završnim vijencem, kao crkva sv. Petra u Trogiru (možda s ocem, građena do 1756) i župna u Kaštel Štafiliću. Posljednjoj je protomajstor od 1753 (autor nacrta apside 1772) do završetka svetišta 1775, kad je isplaćen, a u njezinoj gradnji sudjelovali su i stric mu Vicko (1753–74) te sin Frano (1772–75). Istodobno je gradio crkve s pročeljima valovitih, konkavno-konveksnih oblika, kao osebujnu baroknu inačicu renesansnoga trolisnoga oblika, s dekorativno uklopljenim prozorskim ružama i kamenim ukrasima (svijećnjaci, volute, profilirani portali i završni vijenci). Tako je u Nerežišćima, jednoj od prvih većih gradnja izvan Trogira, izveo lijepu rustičnu župnu crkvu. Naslijedivši oca, postao joj je protomajstorom 1746, kad su podizani apsida i bočni zvonik te pročelje (isplate za radove 1746–48, završne profilirane i dekorativne dijelove pročelja klesao 1750). U crkvi širokih proporcija, donekle monumentalnoj, ostvario je i skladnu trobrodnu unutrašnjost (1752. dao nacrt unutrašnjosti i propovjedaonice, nabavio oltar). Pripisuju mu se oblikovanjem srodna reprezentativna župna crkva u Milni, stilski usklađenijih i razvijenijih baroknih obilježja, te kulisno pročelje nedovršene župne crkve u Drveniku Velikom i barokna preinaka crkve Gospe od Karmela u Trogiru, što je sve možda radio s ocem. Podizao je zvonike u tradicionalnim oblicima, sa zatvorenim podankom, na vrhu rastvorene lođama i s piramidom (Nerežišća 1746–50, Kaštel Štafilić, trogirska Gospa od Karmela), no oblikovanjem se izdvaja zvonik župne crkve u Donjem Humcu, jedan od najljepših na Braču, s kupolom u obliku lukovice i obiljem baroknih ukrasa, kojemu je kao protomajstor dao izrazita barokna obilježja; gradio ga je od 1744. te neke njegove dijelove klesao (1752. isplata za stupiće ograde lože za zvona, 1755. zidanje svodova zvonika i ograđivanje lože za zvona, 1766. bojenje kupole, 1777–78. popravci). U razdoblju 1757–87. radio je više poslova za unutrašnjost katedrale u Trogiru. Za njezinu kapelu sv. Ivana Trogirskoga izradio je i postavio 1778. kopiju oštećena medaljona s poprsjem Boga Oca, no slobodom oblikovanja nije dosegnuo vrsnoću originala Nikole Firentinca. Arhitektonsko i kiparsko oblikovanje pravokutne, izdužene i bačvasto nadsvođene kapele bilo mu je uzor u izgradnji apsida župnih crkava u Kaštel Štafiliću (nacrt 1772, gradio 1773–75) i Pučišćima (dogradio starijoj crkvi 1793), vjerojatno i u Kaštel Novom (dogradio starijoj crkvi) i Milni, a možda i u splitske Gospe od Pojišana. Po tom je uzoru dogradio i kapelu sv. Vičence župnoj crkvi u Blatu (od 1795). U urbanoj transformaciji Trogira povezuje ga se s oblikovanjem samostanske crkve sv. Nikole te zvonika crkava sv. Dominika i sv. Lazara, a popravljao je i zvonik crkve sv. Mihovila (do 1746). U trogirskoj profanoj arhitekturi zabilježen je kao protomajstor gradnja na složenom stambenom bloku palače Garanjin. Od 1763. do 1765, kad je isplaćen, gradio je Novu palaču (danas Muzej grada Trogira) te 1766–72. stubište i bunar u dvorištu (galerijski prostor i lapidarij). Nije poznato je li joj autor nacrta, no potpisan je na onom za izradbu luminarija, ukrašena volutama. God. 1771–78. obnavljao je stariju palaču, a oblikovao je i popločenja u gospodarskom dvorištu te trg pred Novom palačom 1763. Povezuje ga se s restauracijom male palače Cipiko i gradnjom kuće Benedetti (1777) u Trogiru te s gradnjom nekih kuća na Braču. Iskazao je graditeljsku sklonost dekorativnosti, gdjekad nespretnoj, no uz osebujnu uporabu inventara baroknoga oblikovanja (krivulje, volute, termalni prozori) istodobno s onim iz starijih razdoblja (rozete, izmjenični zupci). Pritom mu je slikovitost rješenja naglašena i čestom ugradnjom spolija u novim dekorativnim cjelinama (apsida župne crkve u Kaštel Štafiliću, palača Garanjin i Kopnena vrata u Trogiru). Jednim od poticaja za takav izričaj drži se i posjedovanje izdanja I dieci libri dell’architettura Marka Vitruvija Poliona (1567). Kao praktična i sposobna graditelja mletačke su ga vlasti angažirale u javnim radovima. Do 1764. u splitskoj je luci gradio gatove (1753), u Drnišu zidao vojarne, radio na kninskoj tvrđavi, u Trogiru popločavao ulice, podignuo zdravstveni ured, ukrašen baroknim obilježjima (sačuvan veliki reljefni mletački lav s pročelja), i gradska vrata (Kopnena vrata s krilatim lavom sv. Marka, možda njegovim djelom, 1763). Prema vlastitim je nacrtima podignuo pomični most između Trogira i Čiova 1786, a sudjelovao je i u gradnji te popravcima trogirskih vojarna (1749?, 1786–87). Djelovao i kao vještak za nacrte, izmjere te izradbu troškovnika popravaka ili pregradnja zgrada u Drnišu i Sinju te u Trogiru (prije 1764) kneževe palače, kaštela Kamerlengo, vojarne, zidina i gradskih vrata. Procjenjivao je općinsko zemljište na Čiovu (1777) i trogirsku kuću Celio (1778), a 1786. izradio precizne nacrte četiriju trogirskih samostana. Sudjelovao u javnom životu Trogira: zastupao bratstvo zidara, klesara i drvodjelja, isticao se u Bratovštini Svetoga Duha, u kojoj je bio sudac (1778, 1804, 1806) i župan (1792), a bio je i pučki branitelj (1779–80, 1797). Nastavljajući tradiciju domaćih radionica te pridonijevši širenju građevinskih zamisli i motiva koji su dalmatinskomu baroku dali osebujne značajke, prometnuo se među najistaknutije domaće graditelje i klesare.

LIT.: K. Prijatelj: Barokna arhitektura u Dalmaciji. Urbanizam i arhitektura, 5(1951) 5/8, str. 97. — C. Fisković: Ignacije Macanović i njegov krug. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1955, 9, str. 198, 204–268. — K. Prijatelj: Umjetnost XVII. i XVIII. stoljeća u Dalmaciji. Zagreb 1956, 23. — L. Katić: Povijesni podaci iz vizitacija Trogirske biskupije u XVIII. stoljeću. Starine, 1958, 48, str. 310, 319–322, 329. — D. Vrsalović: Povijest otoka Brača. Brački zbornik, 1968, 6, str. 163–164, 175. — K. Prijatelj: Macanovićevo pročelje u Velom Drveniku. Kulturna baština, 5(1978) 7/8, str. 49–52. — A. Horvat, R. Matejčić i K. Prijatelj: Barok u Hrvatskoj. Zagreb 1982. — C. Fisković: Od Macanovićeve skice do izradbe pročelja crkve u Nerežišćima na Braču. Peristil, 1992–93, 35/36, str. 181–186. — N. Bezić-Božanić: Trogirski obrtnici od druge polovine 16. stoljeća do pada Mletačke Republike 1797. godine. Vartal, 2(1993) 1/2, str. 110. — K. Prijatelj: Milnarski spomenici. U: Prvi libar o Milnoj. Supetar 1998, 257–258. — I. Babić: Jedna prostorna intervencija Ignacija Macanovića u Trogiru. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1999–2000, 38, str. 305–337. — N. Bezić-Božanić: Majstori od IX do XIX stoljeća u Dalmaciji. Split 1999. — F. Celio Cega: Manji graditeljski zahvati i preinake na kućama obitelji Garagnin u Trogiru tijekom XVIII. stoljeća. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1999–2000, 38, str. 342–343, 347–349, 352–354, 359. — J. Belamarić: Studije iz srednjovjekovne i renesansne umjetnosti na Jadranu. Split 2001. — I. Prijatelj-Pavičić i L. Čoralić: Arhivska istraživanja kao prilog poznavanju kuća obitelji Macanović u Trogiru. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2001, 25, str. 173–188. — Iste: Prilog poznavanju crkve sv. Marije u Blizni. Croatica Christiana periodica, 25(2001) 48, str. 131–136. — Hrvatska i Europa, 3. Zagreb 2003. — V. Lupis: Nove spoznaje o sakralnoj baštini Blata. U: Blato do kraja 18. stoljeća, 3. Blato 2005, 132–133. — V. Marković: Kapela blaženog Ivana Trogirskog Nikole Firentinca i sakralna arhitektura u Dalmaciji 300 godina poslije. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2007, 31, str. 121, 123, 125–129. — I. Prijatelj-Pavičić i L. Čoralić: Prilog poznavanju opusa graditelja Vicka Ignacijevog Macanovića i Grgura Mazzonija. U: Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću. Split 2007. — A. Žmegač: Bastioni jadranske Hrvatske. Zagreb 2009. — I. Prijatelj-Pavičić: Prilog poznavanju crkve i zvonika svetišta Gospe od Pojišana u XVIII. stoljeću. U: Kapucinski samostan i svetište Gospe od Pojišana u Splitu. Split 2010, 241, 250, 257. — D. Bilić: Inženjeri u službi Mletačke Republike. Split 2013. — K. Horvat-Levaj: Barokna arhitektura. Zagreb 2015. — I. Babić: Trogir – grad i spomenici. Split 2016. — Isti: Barokna preinaka crkve Gospe od Karmela u Trogiru. Ars Adriatica, 6(2016) str. 175–184. — Isti: Barokna preinaka samostanske crkve sv. Petra u Trogiru i graditelji iz roda Macanović-Raguseo. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2016, 40, str. 129–139. — D. Čikara: Kasnobarokne reprezentativne bračke kuće tripartitnog tlocrta. U: Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu. Zagreb 2016, 89, 97–98.
 
Marina Ljubić (2018–2021)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

MACANOVIĆ, Ignacije. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 23.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/12089>.