DABINOVIĆ, Antun

DABINOVIĆ, Antun, pravni pisac i povjesničar (Trst, 15. XI. 1882 — Trst, 31. X. 1964). Podrijetlom iz hrvatske pomorske obitelji iz Dobrote u Boki kotorskoj. U Trstu polazio srednju školu, pravo završio u Grazu. Kao pravnik zaposlio se u financijskom odvjetništvu u Trstu, a poslije u gradskoj upravi. Filozofski fakultet upisuje 1916. u Beču i završava ga 1921. u Beogradu, gdje 1926. polaže profesorski ispit te 1927. stječe doktorat tezom Kotor pod Mletačkom republikom (1420–1797). Kao srednjoškolski profesor radi 1922/23. u Novom Vrbasu, 1923–25. u Kotoru i 1925–37. u klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. U Parizu i Londonu znanstveno se usavršava 1929–34; na Pravnom fakultetu u Zagrebu imenovan je 1937. docentom, 1939. izvanrednim i 1941. redovitim profesorom hrvatske pravne povijesti pri katedri narodne pravne povijesti (od 1941/42. hrvatske pravne povijesti). U svibnju 1945, odrekavši se profesure, odlazi u Trst. God. 1940–45. jedan je od triju urednika hrvatske povijesti u Hrvatskoj enciklopediji, gdje objelodanjuje više članaka, među kojima se od većih ističe Bizantska kultura. Velik dio rasprava, studija i članaka posvetio je svojem užem zavičaju. Bavio se Kotorom, Peraštanima u XVIII. st., etničkom razlikom Bokelja i Crnogoraca, Bokeljskom mornaricom, a među tim radovima ističu se Pozadina bokeljskog ustanka god. 1869. (Rad JAZU, 1929, 237), Vestiges de législation byzantine à Kotor (Albania, Pariz 1932) i Politički položaj Kotora poslije Zadarskog mira (1358–1381) (Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, 1958). Baveći se hrvatskom pravnom poviješću, u pravilu kronološki ne prelazi preko 1526. Do te je godine došao i u svojem najvažnijem djelu Hrvatska državna i pravna povijest, koje je kao onovremeni sveučilišni udžbenik »zasnovao kao cjelovit prikaz društvenoga, državnog i pravnog razvoja« i koje je, iako mu nedostaje kritičnosti, »svojim povezivanjem pravnog razvoja s društvenim upućivalo na potrebu produbljenijeg istraživanja hrvatske političke povijesti« (J. Šidak). U glasilu Hrvatskoga pravničkog društva Mjesečnik publicirao je rasprave Prilozi za proučavanje postanka ugovora g. 1102 (Pacta conventa) i trogirske diplome (1937), Zadaća i značaj hrvatske pravne povijesti (1938), Položaj hrvatskog bana do godine 1848 (1941) i Statutarno pravo grada Zagreba (1943) te Der Patriziertitel der Kroatischen Könige (Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva – Serta Hoffileriana, 1940) i Državno-pravni odnos Hrvata prema istočnom carstvu (Rad HAZU, 1941, 270). O francuskim utjecajima i vezama s Francuskom pisao je u časopisu Annales de l’Institut Français de Zagreb: La France révolutionnaire et les pays balkaniques (1937), La Révolution française et le nationalisme croate (1939) i Les Anjou en Croatie et en Hongrie (1941). Rezultate svojih pravno-povijesnih istraživanja objelodanjivao je u periodicima Rad JAZU (1929–30, 1937), Glas Boke (1933–35), Naši gradovi na moru (1934), Nova Evropa (1934, 1936), Faktorski glasnik (1936), Hrvatska revija (1936–37, 1941, 1943–44), Jadranska straža (1936–40), Danica (kalendar, 1938), Hrvatsko kolo (1938–43), Istra (1938), Slavonic Review (London 1938), Nastavni vjesnik (1939/40, 1942/43), Život s Crkvom (1939), Alma mater Croatica (1941/42), zborniku Naša domovina (1943) i Hrvatskom godišnjaku (1944). U međuratnom razdoblju mnogobrojnim člancima surađuje u Obzoru, Novostima, Hrvatskoj straži, Jadranskom dnevniku i Zeti, a za rata u Hrvatskom listu, Hrvatskom narodu, Novoj Hrvatskoj, Spremnosti, Deutsche Zeitung in Kroatien i Novinama.