ĐURĐEVIĆ, Bernard

ĐURĐEVIĆ, Bernard (de Georgiis, Georgius; Brno), vjerski pisac i pjesnik (Dubrovnik, 21. VIII. 1621 — ?, 18. VII. 1687). Nakon smrti roditelja pošao je u Rim, gdje je 1637. stupio u Isusovački red. U Rimskom kolegiju završio filozofski i teološki studij, ali je obolio i napustio Red. Vrativši se 1648. kući zaređen je za svećenika i imenovan prvostolnim kanonikom. Iste godine postao je arhiđakon i zamjenik dubrovačkog nadbiskupa i tu je službu obavljao do kraja života. Kako je bio jedan od dvojice kanonika koji su preživjeli veliki potres 1667, zauzimao se za što hitniju obnovu grada. Uživao je više nadarbina, a bavio se i trgovinom. Parničio se s crkvenim ustanovama zbog prihoda od nekih nekretnina, o čemu svjedoči njegov Discorso di Monsignor Arcidiacono D. Bernardo di Giorgi contro la Confraternità dei RR. Preti di Ragusa. Oporučno je najveći dio imetka ostavio siromašnima i potrebnima. Njegovim novcem podignut je mramorni oltar Sv. Bernarda u obnovljenoj prvostolnoj crkvi. U svojoj je zbirci imao 16 vrlo vrijednih umjetničkih slika, među kojima je bilo i Tizianovih, Palme Starijeg, Padovaninijevih, Bordoneovih, a ostavio ih je prvostolnoj crkvi. U satiričnim pjesmama izvrgavao je ruglu mane sugrađana, pa se zbog toga s njima sukobljivao i sporio na sudu. Prigodne pjesme pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku, ali je za života objavio dvije: Ad carmina Illustrissimi D. Joannis Bonae patritii Ragusini super divae Magdalenae lachrymis tiskanu u Bunićevoj Mandalieni pokornici (1651) i In laudem Illustrissimi domini D. Iunii Palmottae Bernardi de Georgiis, archidiaconi et canonici Ragusini u Palmotićevoj Kristijadi (1670). Druge su ostale u rukopisu. Četiri su sačuvane u Vatikanskoj knjižnici (Vaticanus latinus 6910) u ostavštini S. Gradića, s kojim je održavao prijateljske i književne veze: Ad Stephanum Gradium de Ragusa (f. 169); Admodum illustri Stephano Gradio patritio Ragusino Bernardus Georgius salutem (ff. 247–248); Stephano Gradio suo in patriam redeunti (f. 249) i Nicolao de Bona Joannis filio, viro eximio et optimo senatori (f. 202) te jedan latinski prepjev (Fons qui pastores et amantes flumina nymphas, f. 159) Palmotićeve pjesme O rijeko, kâ tvoreć romone svim mile. Jedan njegov latinski epigram posvećen J. Palmotiću uvrstio je S. M. Crijević u svoju Dubrovačku biblioteku. U Historijskom arhivu HAZU u Zagrebu donedavno se čuvala njegova Pjesan na hrvatskom jeziku, ali joj se zameo trag. Glavno mu je djelo La vita di Francesco Perotto Arcivescovo Ragusino, opširan životopis dubrovačkog nadbiskupa Perottija, kojemu je više godina bio zamjenik. Skupljao je hrvatske narodne poslovice i dosjetke, nastavivši rad S. Beneše, ali se nije sačuvao njegov rukopis. Benešinu zborniku Adagia Illyrica dodao je 1687. prijevode poslovica na hrvatski. Nakon potresa, u kojemu je propao gotovo sav arhiv nadbiskupije i kanoničkog zbora, nastojao je prikupiti što više sačuvanih dokumenata i pribilježiti ono čega se mogao sjetiti iz prošlosti Dubrovačke nadbiskupije, ali se i to djelo poslije zagubilo. Iz Đurđevićeve opširne korespondencije, koja se nakon njegove smrti nalazila u Frana Gradića Matova, I. M. Matijašević u svoje velike zbirke (Zibaldone) unosio je pojedine odlomke ili prepisivao čitave dijelove. Dio dopisivanja sa S. Gradićem čuva se u Knjižnici samostana Male braće u Dubrovniku (rkp. br. 333).