JAKOVLJEVIĆ, Ilija

JAKOVLJEVIĆ, Ilija, književnik, kritičar i publicist (Mostar, 22. X. 1898 — Zagreb, 28. X. 1948). Gimnaziju polazio u Mostaru, završio u Sarajevu 1917. Na zagrebačkom je Pravnom fakultetu diplomirao 1926. i doktorirao temeljem rigoroza 1929. Od 1926. bio je odvjetnički i sudski vježbenik u Samoboru, Novom Marofu i Zagrebu (1930. u K. Jande), gdje je 1930. otvorio vlastitu pisarnicu. Iako je bio branitelj u više poznatih procesa i jedan od podnositelja tužbe protiv zagrebačkoga redarstva 1936, javno je nastupao ponajprije kao društveno angažirani pisac. Već kao gimnazijalac prišao je katoličkomu pokretu – poslije i Hrvatskoj pučkoj stranci (HPS) – pa je do kraja 1920-ih uglavnom surađivao u s njim povezanim periodicima Luč (1915–26, glavni urednik 1918–19), Novine (1915–18), Hrvatska prosvjeta (1918–23, 1925–26), Narodna politika (1918–26, 1928–29, urednik 1919–21) i Hrvatska obrana (1921–22, istodobno glavni urednik). Objavljivao je pjesme, pripovijetke, romane i feljtone, a u književnim se i kazališnim kritikama, nerijetko polemičnim, sustavno osvrtao na suvremene hrvatske autore, primjerice na Adelu Milčinović, F. Horvata Kiša, J. Kosora, Đ. Vilovića, N. Bartulovića, V. Nazora, U. Donadinija, A. B. Šimića, D. Prohasku i T. Strozzija. Priredio je te predgovorom popratio knjige E. Matića (Spiritus procellarum. Zagreb 1922) i Đ. Sudete (Sutoni. Zagreb 1929). Slijedom estetskih nazora Lj. Marakovića držao je da se u književnom stvaranju trebaju spojiti katoličko nadahnuće i umjetnička vrijednost, pri čem je od izravne didaktičnosti bitnija odsutnost protuvjerske tendencije (Problem hrvatske katoličke književnosti. Hrvatska prosvjeta, 1919, 5–6). I njegovi su pogledi na jugoslavensko jedinstvo isprva bili u skladu s osnovama HPS (U novim vremenima. Luč, 1919, 1), katkad i s elementima farse (Kod g. Radića. Hrvatska obrana, 1922, 194), no 1923. napustio je stranku i nastavio djelovati u Hrvatskom orlovskom savezu (u svibnju 1926. supotpisao je brošuru – odgovor Senioratu), o čem je pisao u listovima Organizacijski vjesnik (1926), Orlovska straža (1926) i Orlovska misao (1927–29). Za diktature približio se HSS, te je u listopadu 1936. postavljen za glavnoga urednika Hrvatskoga dnevnika (na impresumu je kao odgovorni urednik navođen jedino F. Leaković). U njem je do napadaja na Jugoslaviju objavio nekoliko stotina članaka, ponajviše nepotpisanih uvodnika. Premda su to pretežno bile prosudbe tekućih zbivanja u duhu stranačke politike – nerijetko doživljavane i kao službeno stajalište – mnoge su se izdvajale stilskom vrsnoćom te promicanjem humanih vrjednota. Kao predsjednik DHK (1939–41) zauzimao se za poboljšanje socijalnoga položaja članstva i jačanje veza sa Slovencima, a zabrinut »jazom između gradskog stanovništva i seljaštva« obnovio je i – povećavši udio društvenih tema bliskih HSS – uređivao njegov časopis Savremenik (1940–41) u kojem se javljao zapaženim političkim i pravnim razmatranjima (Izborni zakon i reorganizacija Jugoslavije, 1940, 1; Tragom Hrvatske, 1940, 2; Prelazni karakter Sporazuma, 1940, 4; Uz općinske izbore u Hrvatskoj, 1940, 10; Rasprave o hrvatskoj autonomiji, 1940, 11; Što nas može povezati? 1940, 12), ali iznova i književnim prilozima. Nakon uspostave NDH uhićen je s T. Jančikovićem i Žigom Schollom, no ubrzo oslobođen te se sklonio u Crikvenicu. Vrativši se u Zagreb, ponovo je uhićen u listopadu 1941, potom s tzv. masonskom skupinom zatočen u logoru Stara Gradiška. Iako su mu u tisku pripisivali odluku o komesarijatu u MH i neizravnu odgovornost za pogibiju književnika I. Kozarčanina, u prosincu 1942. pušten je na slobodu pa je neko vrijeme bio ugovorni činovnik u Ministarstvu financija. Prišavši partizanima, u pol. 1943. pod tajnim ih je imenom Slavonac izvješćivao o djelovanju zagrebačkoga vodstva HSS, a s njihovom je suglasnošću u rujnu 1944. pokrenuo ilegalno »glasilo hrvatske seljačke politike« Istina. Toga je mjeseca prešao na područje pod partizanskim nadzorom i ondje radio u ZAVNOH-ovoj Komisiji za istraživanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača, zatim pri Odjeljenju za štampu. Podupirući F. Gažija i F. Frola, u nekoliko je napisa pozivao na bezuvjetnu suradnju s KP, koja je – prema njegovu sudu – sva državnopravna i socijalna pitanja riješila u skladu s programom HSS, čije se predratno vodstvo kompromitiralo korupcijom, prepuštanjem zatočenih intelektualaca i pasivnošću (Bez paktova – putem poštenja. Slobodni dom, 1944, 22; Uspon i silazak dr. Mačeka. Vjesnik, 1944, 36; Imamo državu – brinimo se za pravicu. Slobodni dom, 1945, 1). Nakon rata vratio se odvjetništvu, objavljivao pjesme u Hrvatskom kolu (1946, 1948) i Republici (1946–47), no u svibnju 1948. uhićen je zbog navodne povezanosti s bivšim prvacima HSS – trebao je svjedočiti o Hebrangovoj izdaji – te je u istražnom zatvoru i umro u nerazjašnjenim okolnostima. — Rani su mu kritički radovi sabrani u knjizi Studije i feljtoni (1919), a pripovijetke u zbirkama Zavičaj (1923) i Hercegovke (1927). Premda se početci odlikuju ispovjednim, mjestimice lirskim tonom, u većem dijelu njegove proze preteže deskriptivni realizam s nerijetko moralističko-intelektualističkim poniranjem u psihu likova. Tematski pak obrađuje obiteljske i društvene odnose rodnoga kraja – posebice sraz patrijarhalnih i urbanih nazora – te probleme migracije, odrastanja, braka i javnoga djelovanja. Tako se u romanu Na raskrsnici (1925) isprepleću profesionalni i emocionalni život političkoga novinara, razapeta između telefonistice s prošlošću i čedne provincijske učiteljice. Složenije je strukture roman U mraku (1945), gorko-slatka freska Mostara uoči i za I. svjetskoga rata, u kojem su na šarolikoj podlozi osoba, pokreta i ustanova – prikazanih u rasponu od dobrohotne satire do oštre osude – oslikana prva ljubavna iskustva, ali i mogućnost njihova tragična raspleta. Motiv slutnje rata iz Otrova uspomena (1940), elegične zbirke pjesama (dijelom u prozi) o prolaznosti egzistencije i otuđenju – čemu se autor nastoji oprijeti osloncem na neposredno, gotovo djetinje poimanje vjere, obitelji i domovine – u Lirici nevremena (objavljena 1945. s predgovorom logorskoga sudruga A. Barca) razvija se u autentične fragmente o strahotama zatočeništva i smislu ljudskih patnja. Njihov su prozni izraz tjeskobni autobiografski zapisci tiskani pod naslovom Konclogor na Savi (1999; djelomice objavljeno u knjizi Z. Kulundžića Miškina. Koprivnica 1968), slojevito svjedočanstvo o izvršiteljima i njihovim žrtvama. Dok je prvomu romanu Maraković zamjerao nesposobnost glavnoga junaka za kršćansko praštanje, poslijeratnu je recepciju – upozorava već V. Koroman – po svem sudeći ograničila autorova sudbina, pa kao konačne ne bi trebalo shvatiti ni prosudbu o »romanesknu opusu skromne vrijednosti« (K. Nemec), ni povoljniju ocjenu o »mjestimice izvornoj hercegovačkoj boji« romana U mraku (N. Mihanović). Zanimanje za Liriku nevremena oživio je pak na poč. 1980-ih Slobodan Blagojević (I. Lovrenović ju u recenziji drugoga izd. svrstava uz Jamu I. G. Kovačića), a potkraj 1980-ih pozornost su privukle i religiozna te domoljubna sastavnica Jakovljevićeva djela. Smještajući njegovu poeziju 1930-ih u socijalno angažiranu tzv. novu predmetnost, B. Donat mu također priznaje kritičarsku pronicavost i osjećaj za književne novitete. Jakovljevićeve pjesme i pripovijetke uvrštene su u antologije Hercegovci u hrvatskoj poeziji (Zagreb 1982), Hrvatski pripovjedači iz Hercegovine (Zagreb 1983), U sjeni transcendencije (Zagreb 1987, 1999²), Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (Forum, 1990, 11–12; Mostar—Split—Međugorje 1996²), Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1990), Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1995), Pjesme hrvatskih nepjesnika (Zagreb 1995²), Mila si nam ti jedina (Zagreb 1998), Hrvatska uskrsna lirika (Zagreb 2001), Put kroz noć (Zagreb 2001) i Hercegovina. Antologija hrvatske lirike (Zagreb 2002). Rukopisi romana Opterećeni i knjige razgovora s V. Mačekom čuvaju se u sina Dinka, a rukopisi romana Izgubljeni koraci i pjesničke zbirke Prije duge vjerojatno su izgubljeni. Potpisivao se i šifrom I. J. te pseudonimom Dyo Jota i Lictor.