DOMITROVIĆ

DOMITROVIĆ, obiteljsko ime više rodova nastanjenih od početka XVI. st. na području Zagrebačke županije u krajevima južno od Save i Pokuplju. U dokumentima su navedeni u oblicima Domitrovich, Domithrowich, Domitrowich, Domitrowith, Domitrowych, Domittrovych, Domittrowych i Domytrowych. God. 1502. zabilježen je Martin kao posjednik u Jastrebarskom. Među turopoljskim plemićima i njihovim susjedima iz istog staleža, koji su svjedočili o slobodama turopoljskog plemstva bili su 1519. Valentin Domitrović »de Syrawycha Gorycha«, a 1520. Andrija i Jakov Domitrović »de Kreschych«. Kralj Matija podijelio je 9. X. 1613. u Regensburgu plemićki list i grb zagrebačkom biskupu → PETRU DOMITROVIĆU i njegovim rođacima po muškoj lozi (proglašeno u Hrvatskom saboru 20. III. 1614; potvrda 1631). Istodobno je na istom saborskom zasjedanju proglašeno i plemstvo Demetrija (Demetrius), vojvode graničarske posade u Koprivnici, koji je bio i gradski sudac (gradonačelnik; prema F. Šišiću on pripada istom rodu kao i biskup; L. Brozović ga spominje samo s osobnim imenom). Plemić Grgur nastanjen je 1616. u Velikoj Gorici, a 1617. spominju se posjed i vinogradi Agate, udovice Nikole iz zagrebačkog naselja Nova Ves. God. 1632. zabilježeni su nasljednici Petra (možda biskupa) u Maloj Gorici (dio današnje Velike Gorice); Matija je iste godine posjednik u Vukomeriću. Plemićki list i grb podijeljen je 9. VI. 1655. Ivanu i Stjepanu te Tomi Juriloviću i Martinu Cvetkoviću iz Turopolja. Juraj (oko 1635–1678) bio je župnik u Velikoj Gorici (1674–78). U XVII. st. i poslije nastanjeni su u Zdihovu, Osojniku i Lipju na području bosiljevačke gospoštije, slobodnjaci i kmetovi Domitrovići. Jedan od njih, Ilija, dobio je 1635. sa sinom Ivanom plemićki list i grb (proglašeno u Hrvatskom saboru tek 3. VII. 1651). Iste 1635. darovali su Iliji i Ivanu knezovi Nikola i Vuk Krsto Frankapani Tržački jedno selište u Osojniku. Ilija je imao i sina Mihajla. God. 1650. žive u Zdihovu slobodnjaci Mikula, Ivan i Jurica, a u Lipju Lala. Juraj Frankapan Tržački naselio je 1654. u Osojniku Stipana, oslobodivši ga od svih dužnosti podložnika, ali s obvezom da služi u vlastelinskom banderiju. U Osojniku se 1658. spominje uz Stipana i Paval. Vjerojatno je iz jedne od tih obitelji potekao i sudac u Ogulinu Miko (1697). Kao podložnici žive Domitrovići u XVII. st. i na području sisačke gospoštije zagrebačkoga Kaptola. Za druge sisačke bune 1653–59. sedmorica Domitrovića bila su među vođama bune (od 1656). God. 1710. primljen je među građane zagrebačkog naselja na brdu Gradec Tomo »Domitruich seu Jurjeuich«. U Turopolju je 1733. spomenut Stjepan. Hrvatski sabor priznao je 1752. plemstvo predijalcima na posjedima Zagrebačke biskupije. Među njima bili su Ivan i Juraj, rođaci nekadašnjega zagrebačkog biskupa P. Domitrovića. Upravitelj dobara opatije Topusko u Pokuplju 1752–54. bio je Nikola. Jedan Domitrović bio je 1773. plemićki sudac Zagrebačke županije; to je vjerojatno bio Nikola »Domitrovich aliter Grubak seu Dervodelya«, nastanjen te godine u Turopolju. Tamo se 1782. spominje u Velikoj Mlaki plemićka kurija već umrlog Ivana, a 1788–90. duhovni je pomoćnik u Velikoj Gorici Vjenceslav (pavlin do ukinuća Reda 1786). Potkraj XVIII. st. kao vlasnici nekretnina u Zagrebu i tijekom XIX. st. spominju se uglavnom Domitrovići koji nisu pripadali plemićkom staležu. Tako su od oko 1818. bili u vojnoj službi Antun, natporučnik u 1. ličkoj graničarskoj pukovniji u Gospiću, i Blaž, potporučnik (do oko 1822), a potom natporučnik u 1. banskoj graničarskoj pukovniji u Glini. Luka, geometar zagrebačkog biskupa M. Vrhovca, izradio je 1823. plan biskupskih ribnjaka u Zagrebu (objavila Lelja Dobronić). Domitrovići se javljaju i u javnim službama. Njihovo prezime dosta je često u Hrvatskoj i danas.