GRÜNHUT, Gavro (Gabriel), nakladnik, tiskar i publicist (Senj, 24. III. 1849 — Beč, 3. III. 1906). U Karlovcu učio slagarski obrt u A. Lukšića 1861–66. Prvo je u Zagrebu radio u tiskari Lj. Gaja, potom u Beču u listu Novi pozor, 1869. u Sisku gdje izlazi Zatočnik. Od 1870. opet je u Zagrebu, slagar lista Sloga. Osuđen na kraći zatvor zbog sudjelovanja u štrajku tipografskih radnika 1872. Jedan je od utemeljitelja i tajnik zagrebačkoga Obrtničko-radničkog društva, 1873. Prelazi u Kraljevicu kao poslovođa tiskare, no već 1874. odlazi u Senj, gdje radi kao slagar i 1875. sudjeluje u pokretanju časopisa Radiša. Nakon nesporazuma s vlasnikom tiskare seli se u Zagreb i radi kao korektor. Potom prelazi u Rijeku, otkupljuje tamošnju knjižaru i postaje dioničar Primorske tiskare, koja se na njegov prijedlog seli u Sušak. G. postaje njezinim upraviteljem i utemeljuje biblioteku Poučna knjižnica. Prihvativši ideje Stranke prava 1878. pokreće list Sloboda te ga uređuje i surađuje u rubrici Glas iz Primorja do 1880. Njegovom zaslugom taj će list obilježiti pravaško novinstvo, pridobiti širu čitateljsku publiku i pridonijeti povećanju broja pravaških zastupnika u Saboru 1881. Istodobno putuje po Slavoniji i agitira za Stranku prava. Zbog Starčevićevih članaka u Slobodi optužen je kao »sukrivac zločinstva uvrede Veličanstva«, ali ga porota 1880. proglašava nevinim. Pokreće pravaški beletristički list Hrvatska vila (1882–85) i satiričke listove Bič (1883–85) te Novi bič (1885–86). U tim listovima te u Katoličkoj Dalmaciji, Slobodi, Obzoru u razdoblju od 1873. do 1894. piše pretežno pravaške političke članke te članke o pitanjima književne kritike i hrvatskoga kulturnog napretka. Potpisivao se i kao Gavro Zelenklobuković i Zelenkapić. Kada se 1883. preselio u Zagreb i otvorio knjižaru, pokrenuo je Univerzalnu biblioteku u kojoj je izašlo više knjiga E. Kumičića, A. Harambašića, J. Rorauera, N. Kokotovića i I. S. Turgenjeva. Zbog nekih priloga u Biču 1885. osuđen je na višemjesečnu tamnicu. Budući da su se progoni pravaškoga tiska nastavili, 1888. napušta Zagreb te u Beču otvara »poslovnicu za izdavanje umjetničkih slika i knjiga«, a nakon njezine propasti otvara kavanu. Kao dobar organizator, izdavač knjiga i pokretač listova, G. je pridonio napretku hrvatskoga tiskarstva te kulturnoga i književnoga života.
LIT.: Spomenica na 4. rujna 1880. Sušak 1880, 5, 7, 9, 13, 79, 83, 86, 87. — A. Harambašić: Svaštice. Kvarner, 1(1884) 2, str. 13–14. — Đ. Deželić: Senjanin Gavro. Dragoljub (kalendar), 44(1907) str. 7–34. — D. Kučenjak: Spomen-knjiga I. zagrebačkog radničkog društva 1873–1923. Zagreb 1925, 42, 46, 47. — V. Cecić: Historija organizacije i političkih borba grafičkih radnika Hrvatske 1870–1955. Zagreb 1955, 70. — J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 1962, 265–269. — M. Despot: Od Biča do Satira. Kaj, 6(1973) 3, str. 52–69. — V. Oštrić: Nema na svietu ljepšega nego li druževni život. Ibid., str. 20–52. — M. Gross: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973, 208–222. — V. Oštrić: O počecima radničkog pokreta u Senju 1874–1914. Senjski zbornik, 7(1976–79) str. 11–12. — D. Pavličević: Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj. Zagreb 1980, 12, 19, 203, 269, 272, 277–279, 333.
Martin Kaminski i Olga Maruševski (2002)
