KEMPF, Julije

KEMPF, Julije (Julijo, Julio), povjesničar, putopisac i pedagog (Požega, 25. I. 1864 — Požega, 8. VI. 1934). U Požegi 1880. završio nižu gimnaziju, a u Zagrebu 1883. učiteljsku školu. Učiteljevao 1883–85. u Dječačkoj pučkoj školi u Novom u Vinodolu, 1885–1917. u Dječačkoj pučkoj školi u Požegi, gdje je 1902. imenovan ravnajućim učiteljem. Istodobno obavljao dužnost ravnatelja Šegrtske škole 1902–09. i Gradske ženske stručne škole 1909–17, nakon čega je do umirovljenja 1924. bio školski nadzornik Požeške županije. God. 1925–29. obavljao je dužnost gradskoga načelnika. Bio je glavni promicatelj kulturnih i prosvjetnih aktivnosti u Požegi; na njegov je poticaj 1924. osnovan Gradski prosvjetni odbor, koji je organizirao predavanja, analfabetske tečajeve i skupljao knjige za gradsku knjižnicu, a 1925. osnovao je Gradski kulturno-historijski muzej (danas Gradski muzej Požega), kojega je bio prvi kustos i ravnatelj do 1934. — Skupljajući i analizirajući arhivsko gradivo, proučavao je povijest Požege i Požeštine, o čem je objavio mnogobrojne članke, brošure i knjige. Najpoznatija mu je opsežna monografija Požega (1910), u kojoj je opisao zemljopisne značajke i povijest grada i njegove okolice od najranijih vremena do poč. XX. st. Zbog znanstvene utemeljenosti i tematske širine djelo je i danas polazištem za istraživanje Požeštine. Kao njegovu dopunu objavio je 1925–26. zbirku prijepisa arhivskih dokumenata Iz prošlosti Požege i Požeške županije. U knjizi Lječilište Topusko u Hrvatskoj (1929) donio je pregled povijesti toga mjesta, a mnogobrojna zemljopisna i meteorološka opažanja daju joj turističko obilježje. Stručne pedagoške članke objavljivao je u časopisima Napredak (1883–86, 1888–1901, 1906, 1920), Prosvjeta (1894, 1912), Hrvatski učiteljski dom (1914–15, 1928) i Hrvatski učitelj (1924), priloge namijenjene djeci i mladeži u Smilju (1884–85, 1888–91, 1910–11, 1921) i Pobratimu (1894–99), a radove o različitim kulturno-povijesnim temama u Hrvatskoj vili (1884–85), Narodnim novinama (1889, 1901–03, 1906, 1915–17, 1933), Viencu (1896, 1898), Hrvatskom planinaru (1898–1901, 1914), Vjestniku Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (1901–03, 1908, 1913, 1916, 1929), Glasniku Županije požeške (1905–06, 1910–13, 1915–17, 1919), Hrvatskoj (1906–08), Hrvatu (kalendar, 1907–08), Jeki od Osijeka (1918, 1920, 1923), Obzoru (1921, 1927, 1930–32), Vjesniku Županije virovitičke (1921–22, 1925), Požeškim novinama (1922–28, 1931–33), Jutarnjem listu (1923–25, 1934), Vijencu (1923–25), Hrvatskom listu (1927–28, 1931–34) i Sv. Ceciliji (1929–33). Radove o istaknutim osobama i obiteljima iz slavonske povijesti objavio je kao samostalne brošure: Život i rad Ivana Henrika Pestalozzija (Zagreb 1896), Janko Jurković. O stogodišnjici rođenja 1827–1927 (Požega 1927), O grofovskoj porodici Jankovića-Daruvarskih (Zagreb 1930) te Dnevnik Ane Jelisave Janković posljednje iz grofovske porodice Jankovića Daruvarskih (Slavonska Požega 1933). Popularizirajući znanost, održao je znatan broj predavanja i objavio više publikacija namijenjenih mladeži, od kojih je velik uspjeh postignula knjižica Mladomu đačetu. 1000 riječi iz hrvatske povijesti (Požega 1907, 4 izd. do 1914, pretisak 1996). Mnogo je putovao, ponajviše za školskih praznika, smatrajući to dijelom učiteljskoga poziva, a na temelju bilješka s putovanja napisao je putopise Od Save do Adrije, Bosnom i Hercegovinom (1898), Uz obalu Adrije (1902), Iz Požeške kotline (1914) i Oko Psunja (1924). Priredio također putopise D. Lermana Listovi iz Afrike (Požega 1891) i Novi listovi iz Afrike (Požega 1894) na temelju pisama što mu ih je Lerman redovito slao s istraživačkih ekspedicija. Bio je aktivan u strukovnom organiziranju nastavnika; sudjelovao u radu Učiteljskoga društva Požeške doline od 1886 (tajnik 1886–1904, potpredsjednik 1904–10, predsjednik 1910–17) te Hrvatskoga pedagogijsko-književnoga zbora od 1887. Surađivao 1895–1905. u Pedagogijskoj enciklopediji. Angažirao se i na očuvanju povijesne baštine; kao povjerenik Zemaljskoga arhiva za Požegu (1903–10) u tamošnjem je Županijskom arhivu 1908. sredio građu iz XVIII. i XIX. st. Suosnivač je i član mnogobrojnih društava u Požegi: podružnice Hrvatskoga planinarskoga društva (1898), Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva (tajnik 1901–22), o kojem je sastavio Spomenicu o 30-godišnjem postojanju (Požega 1905), HPD »Vijenac« (tajnik 1887–98), Narodne (Hrvatske) čitaonice (tajnik 1893–1906), MH (povjerenik od 1905), Društva za hrvatsku prosvjetu (povjerenik od 1906). — Iako izobrazbom nije bio povjesničar, zbog sustavnoga proučavanja prošlosti svojega kraja drži ga se utemeljiteljem zavičajne povijesti. Posmrtno objavljeni Kempfovi memoari Moja požeška sjećanja (1996) pokazuju širinu i raznolikost njegovih interesa te donose vrijedne prosudbe o društvenim zbivanjima u Požeštini potkraj XIX. i na poč. XX. st.