KOŠČEVIĆ, Vjekoslav

KOŠČEVIĆ, Vjekoslav (Košćević), pedagoški pisac i pripovjedač (Palanjek kraj Siska, 20. I. 1866 — Zagreb, 24. XII. 1920). U Zagrebu 1883. završio učiteljsku školu. Do 1895. bio učitelj u Valpovu, Novom Čiču, Brdovcu, Lipniku, Klanjcu i Karlovcu, potom u Zagrebu; za rata dnevničar pri gradskom poglavarstvu, 1919. imenovan ravnateljem zagrebačkih nižih pučkih škola. God. 1904. s I. Tomašićem utemeljio Hrvatsko društvo za unapređenje uzgoja te mu do kraja života bio tajnik, a 1905. pokrenuo »pedagošku smotru« Preporod, koje je do 1914. bio odgovorni urednik, vlasnik i izdavač. Suosnivač Kluba učitelja Starčevićeve hrvatske stranke prava 1907, djelovao i kao dugogodišnji tajnik Uboškoga doma u Zagrebu. Od polovice 1890-ih među prvima je kritizirao u Hrvatskoj prevladavajuće pedagoške postavke J. F. Herbarta i njihova zagovornika S. Basaričeka. Držeći ih odveć intelektualističkima (zapostavljanje dječje mašte, emocija i volje) i verbalističkima (poticanje memoriranja pravila mjesto stjecanja vještina), u skladu s pogledima novijih ruskih i francuskih autora (koje, držao je, slijedom socioloških i etnoloških istraživanja valja prilagoditi domaćim osobitostima), kao promicatelj reformne pedagogije, zauzimao se za individualniji pristup i raznovrsnije odgojno-nastavne metode, napose za veću odgojnu ulogu umjetničkih djela, učenje kroz ručni rad i pokuse, slobodno crtanje i pisanje sastavaka, tjelovježbu te povezivanje predmeta kao što su povijest, zemljopis i matematika sa svagdašnjom okolinom. Radi toga je sa suradnicima organizirao ferijalne kolonije, glazbene i likovne priredbe i tečajeve te predlagao izgradnju dječjih igrališta. Također je skretao pozornost na raširenost alkoholizma među mladima, podupirao izjednačivanje plaća učiteljica s učiteljskima i mogućnost njihove udaje, tjelesnu kaznu dopuštao kao krajnje odgojno sredstvo, a učiteljski stalež u cjelini branio od optužba za bezvjerje. Nasuprot prijedlozima D. Trstenjaka o ukidanju školskoga vjeronauka upozoravao je na opasnost od »idolatrije znanosti«, tvrdeći kako je, primjerice, teorija evolucije opovrgljiva hipoteza. Objavio je popularnu zbirku poučnih, većinom fiktivnih primjera o odgoju i učenju (Nekoliko opazaka o uzgoju, 1899), nastavni priručnik 1300 zadaća za sastavoslovne vježbe na temelju čitanaka za pučke škole (Petrinja 1900), spomenicu o Društvu (Hrvatsko društvo za unapređenje uzgoja, 1908), knjižicu o radnoj školi (Škola s pomoću rada, 1912) te brošure Naša pedagogija (Karlovac 1895), Školstvo u Engleskoj i u Sjedinjenim Sjev. Američkim Državama (Srijemski Karlovci 1901), Organizacija pučkog školstva i učiteljstva (Zagreb 1909) i Slobodno risanje (Zagreb 1910; izmijenjeno izd. Sovremennoe risovanie. Sankt Peterburg 1911), a osim u Preporodu, pedagoški su mu prilozi tiskani u publikacijama Hrvatski učitelj (1884, 1921), Napredak (1884–85, 1887–92), Izvještaj ob obćih pučkih škola obćine Ribnik (Karlovac 1889), Novi vaspitač (Novi Sad—Srijemski Karlovci 1891, 1901–02), Svjetlo (1891, 1895), Škola (1891, 1901), Pedagogijski glasnik (1892), Narodne novine (1895–96, 1901, 1913), Učiteljski glasnik (1899–1901), Učiteljski glas (1901), Hrvatsko pravo (1902, 1906–08), Prosvjeta (1902), Dnevni list (1905–06), Obzor (1906, 1915, 1917), Hrvatska smotra (1909), Narodna obrana (1909), Hrvatski učiteljski dom (1910), Pokret (1910), Ustavnost (1910), Katolički list (1916) i Narodna zaštita (1917). O stanju pčelarstva u velikogoričkom kraju izvijestio je u Hrvatskoj pčeli (1885), a u brošuri Hrvatski i srpski grb (Zagreb 1909) iznio domišljaje o podrijetlu tih simbola. Poučne pripovijetke i crtice za mladež te kritike objavljene su mu u Smilju (1886–90), Smotri (1887), Domu i svietu (1888), Prosvjeti (1901, 1903, 1907, 1911), Viencu (1903), Almanahu hrvatskoj mladeži (1906) i Pravdi (1918), a samostalno zbirka pjesama (Stihovi jednoga smrtnika, 1890), komična moralistička jednočinka o odnosu zbilje i umjetnosti Književničke neprilike (Zagreb 1902), alegorijska »dramska pjesan« s temom zbližavanja Hrvata i Srba na osnovi vjerskoga sinkretizma, a nasuprot crkvenim hijerarhijama i dekadentnoj Europi (Ženidba Hrvoja Hrvata, 1902), te pripovijesti za mladež Sretni kovač (1895) i Pavao Ivšić (1902). Recentna književna znanost Sretnoga kovača ističe kao »svojevrsni protoroman« hrvatske dječje književnosti, »na mahove dojmljiv« uzor kasnijim djelima o siročetu što uspijeva marljivošću i poštenjem, i kao pomak od Trstenjakova shvaćanja dječje književnosti kao grane pedagogije. Tragedija Puškinova smrt izvođena mu je 1902. u zagrebačkom HNK. S ruskoga preveo oglede L. N. Tolstoja O metodama za obučavanje u čitanju i pisanju te O narodnom obrazovanju (tiskani kao brošure u Zagrebu 1912). Njegova dokumentarna ostavština te rukopisi romana Anica, pripovijetke Život bez ljubavi i nenaslovljena spjeva iz seoskoga života čuvaju se u Hrvatskom školskom muzeju, onaj epskoga spjeva Slava u Zadru god. 1311. u NSK, a romana Preporođenje Nikole Orlovića vjerojatno je izgubljen. Služio se pseudonimima Ljudevit i Milan.