KESER, Zlatko

KESER, Zlatko, slikar (Zagreb, 23. I. 1942). U Zagrebu završio Školu primijenjene umjetnosti 1963, diplomirao 1967. i magistrirao 1969. na ALU u O. Postružnika. God. 1971–75. suradnik je Majstorske radionice K. Hegedušića. Od 1984. asistent, od 1986. docent, od 1991. izvanredni i od 1996. redoviti profesor na ALU u Zagrebu. U potrazi za izvornim iskustvom, predan kolorističkomu i gestualnomu slikarstvu, razvija spontan ali i složen način stvaranja na tragu informela i ekspresionizma. Polazeći od crte i mrlje, vođen slučajnostima, površine popunjava apstraktnim oblicima, raznolikim znakovima i figuralnim pojedinostima (antropomorfni i zoomorfni likovi, ljudske glave, lica, oči, ruke, krugovi, spirale, meandri, svastike). U dinamičnim kompozicijama sjedinjuje reljefne namaze intenzivne boje s naglašenim grafizmom, grubu i istančanu strukturu, sirovo i profinjeno, apstrakciju i figuraciju, automatizam i kontroliranost, igru i promišljanje, prvotnost i iskustvo, san i javu. Predstavnik je lirske apstrakcije, neoekspresionizma i kaligrafskoga slikarstva, blizak grupi Cobra i art brutu J. Dubuffeta. Slika u različitim tehnikama, najizrazitije u kombinaciji tempere i ulja, uglavnom na velikim formatima. Isprva prevladavaju oblici nalik amebama (Ishodište, 1972, Umjetnička galerija Dubrovnik; Plavi pejzaž i Gibanja, 1973, MG), potom spletovi obojenih polja, likova i simbola (triptisi Apokaliptičke slike svijeta: Nemir, Rasap, Thanatos, 1981, Umirući dvoglav, 1982; Polifemov san, MG, i Strah, 1982) te njihova zgusnutost u košmarne strukture kontrastne game (Točka sažimanja – izmaštani bestiarij i Četiri jahača – Prvi jahač, MG, Stigma, Tajni zapis, sve 1990). U novijim djelima pojednostavnjuje plošne znakove, a intenzivira suprotstavljanje boja i zasićenost fakture (ciklus Lica, 1996–98; Stigma, 2000; Stigma i Razgovor – Svijet sv. Franje Asiškog, 2006). Među radovima sakralne tematike ekspresivnošću i velikim dimenzijama ističe se ulje Raspeće u ozračju apokalipse (1984, Zbirka umjetnina Mostarske biskupije). Slika u gvašu (ciklusi Nemirni tragovi i Duhovi predaka žive u nama, 1982; Samoubojica i Nasmijana glava, 1983), akvarelu (ciklus Kvartet-kvintet, 1986–90), akrilu (Ajant, 1989, Androgin, 1998, gips, pastel) te ulju i vosku (Sunčeva ptica, 1994). U ciklusu Balade (1984–86, gvaševi i crteži tušem) slika bol i očaj potaknut Krležinim Baladama Petrice Kerempuha. Istražujući područje crteža uza sve crtaće tehnike služi se i slikarskima. Crta maštovito, žarkim bojama (ciklus Maštarije, 1976), nadrealistički (Autoportret, erotske i smrtonosne igre sa ženskim aktovima i kosturima, fantastične figure, 1978) i ekspresivno (Povratak u Eden, 1987; ciklusi Apokalipsa Ivanova, 1989–90, Crna sunca, 1990, Egzorcistički crtež, 1992, Impuls kružne čestice, 1993–94), u malim (Crtopisi, 1984–90; Vježbanje prirode, 1988–94) i velikim formatima (Alkemija unutarnjeg prostora, 1989–90). Cikluse Lica, Bijeg, Raskorak, Unutarnja svjetlost, Trupla i Velika lica (1992–99)gradi uvećanim antropomorfnim znakovima, tamnim oblicima ili podlogama, »pun povjerenja u trag, znak, tvar i materiju« (I. Šimat Banov, 1999). U pojedinom djelu kombinira više vrsta papira, a njegovim močenjem, gužvanjem i lijepljenjem dobiva reljefnu strukturu. Radi i prostorne crteže od žice i papira (ciklus Život na selu, 2002). Autor je grafičkih mapa (U gluho doba, stihovi Ž. Sabol, Zagreb 1981; Prvi čovjek, stihovi B. Maruna, Zagreb 1991; obje bakropisi; Anaglifi, Zagreb 2001, linorezi). Izveo freske u interijerima javnih prostora, najprije kao Hegedušićev suradnik u Spomen-domu na Tjentištu 1974, potom samostalno u tehnici fresco buono u Koprivnici 1979 (upravna zgrada »Podravke«) i Zagrebu 1981 (Tvornica električnih žarulja), a 1977–80. za crkve Provincije Bosne Srebrene (Dubica Gornja, Guča Gora, Plehan, Sarajevo, Svilaj, Visoko). Oblikuje plakate (13. muzički biennale u Zagrebu, 1985) i poštanske marke (Olimpijske igre Barcelona ’92 i Hrvatska perunika, 1994) te ilustrira knjige (Izabrana djela I. Raosa, Zagreb 1980; Isušena kaljuža J. Polića Kamova, Zagreb 2003). Izlagao samostalno u Zagrebu (1975–76, 1978, 1981, 1983–84, 1986, 1990–91, 1994–95, 1997, 1999–2005), Cloppenburgu (1978. s Antunom Borisom Švaljekom), Varaždinu (1978, 1979. sa Švaljekom, 1985, 1990), Čakovcu (1981, 2003), Velikoj Gorici i Karlovcu (1982), Dubrovniku (1983–84, 1994, 1999), Kumrovcu, Hvaru i Palmižani (1984), Novom Sadu (1985), Splitu (1985, 1988), Amsterdamu i Skoplju (1986), Sarajevu (1989), Beogradu (1990), Rijeci (1997, 2005), Rovinju (1998), Bjelovaru (2003), Šibeniku (2004) te skupno od 1969 (Izložba najmlađih u Zagrebu), među ostalim na izložbama Zagrebački salon (1971, 1973–75, 1978, 1980 – nagrada, 1981 – Velika nagrada, 1987, 1990, 1993, 1995), Salon mladih (Zagreb 1972, 1973 – nagrada, 1974, 1976 – nagrada), Biennale mladih (Rijeka 1973, 1977), Plavi salon (Zadar 1974, 1999), Međunarodna izložba originalnog crteža (Rijeka 1978, 1986, 1988), Porečki annale (1978–79, 1984), Trijenale jugoslavenskog crteža (Sombor 1978, 1990 – nagrada), Biennale akvarela Jugoslavije (Karlovac 1979, 1983, 1985, 1987, 1989), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1979, 1981, 1983, 1985 – nagrada, 1989 – nagrada, 1991, 1996, 1999 – nagrada, 2002), Zagrebačka izložba grafike/Hrvatski trijenale grafike (1980, 2003), Dubrovački salon (1981 – nagrada, 1989 – nagrada), Zbirka Biškupić (Zagreb 1981, 1985, 2002), Umjetnost koja se mijenja i teče (Zagreb 1987), Hrvatska umjetnost u osamdesetim godinama (Zagreb 1991), Bijenale u São Paulu (1998), Hrvatski triennale akvarela (Karlovac—Slavonski Brod 1998, 2001, 2004 – nagrada), na izložbama ALU (München 1994, Zagreb 1997/98), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Suvremeni hrvatski crtež (Rijeka, Peking 1996), Galerija »Krsto Hegedušić« i suradnici (Petrinja 1997), Erotika u umjetnosti (Rijeka 1999), Razmeđa (Zagreb 2000–01), Srodnosti različitoga (Velika Gorica 2001), Čudovišno (Zagreb 2004), Kraj stoljeća, kraj slikarstva (Zagreb 2005), Skriveno blago MUO (2005–06), Novija sakralna umjetnost (Zagreb 2006). Dobitnik je Nagrade »Josip Račić« 1992, nagrada HDLU 1998. i »Vladimir Nazor« 2000. Redoviti član HAZU od 2004.