IVAN KRSTITELJ RABLJANIN

IVAN KRSTITELJ RABLJANIN (Baptista Arbensis, Giovanni Battista D’ Arbe, Joanes Arbensis; de Comitibus, de Contis, de Tollis, della Tolle), ljevač topova i zvona (Rab, o. 1470 — Dubrovnik, 18. V. 1540). Prvi se put u dokumentima spominje u listopadu 1504, kada podnosi molbu za prijam u službu Dubrovačke Republike na mjesto ljevača topova i zvona. U molbi navodi »da je svoj zanat iskušao u glavnim središtima i istaknutim zemljama« te da zna lijevati različite vrste topova, stoga se pretpostavlja da je u Dubrovnik došao već kao iskusan ljevač. Od Maloga je vijeća dobio stan i radionicu u Revelinu. Pošto je u studenom 1505. za provjeru izlio top (danas u Vojnom muzeju u Beču), jednu od najduljih tadašnjih kolubrina, s likom sv. Vlaha i natpisom s majstorovim imenom BAPTISTA, primljen je u službu i u njoj bio glavni majstor do kraja života. God. 1509. primljen je u trgovačku Bratovštinu sv. Antuna (Antunini) te je postao građaninom Dubrovnika. U popisu topova koji je sastavio I. M. Matijašević (rkp. Zibaldone iz XVIII. st.), tri su Ivanova topa iz tvrđave Lovrjenca, iz 1531, 1532. i 1536, te top iz 1537. Potomnji, poznat pod nazivom Gušter, s latinskim natpisom koji je sročio I. Crijević, prema predaji pao je u more kada su ga austrijske oblasti 1815. pokušale spustiti niza zidine Lovrjenca te se vjerojatno ondje još uvijek nalazi. Među »najljepšim dubrovačkim topovima« Matijašević spominje još jedan Ivanov top iz 1535. s latinskim natpisom. Izlio je i veliki brončani top za Minčetu, 1813. prenesen u Beč, gdje je u arsenalu pretaljen. Svi ti topovi bili su signirani OPVS BAPTISTAE ARBENSIS. Zasigurno je i za potrebe tadašnje dubrovačke flote, posebice za 12 velikih dubrovačkih galija koje su ušle u sastav španjolske mornarice za vojne kralja Karla V. u Tunisu 1535, izlio mnogo brodskih topova koji nisu sačuvani. Kada su se 1539. u Dubrovniku pretaljivali neupotrebljivi topovi, uništeno je više njegovih radova. Top srednje veličine za galiju iz 1524, ukrašen renesansnim ornamentima, cvijećem, pticama i likom sv. Vlaha, koji je nakon austrijske okupacije na poč. XIX. st. prenesen u austrijski dvorac Ebenfurt, bio je izlagan u Njemačkom nacionalnom muzeju u Nürnbergu. Pretpostavlja se da je isti top Hitler 1939. poklonio Pavlu Karađorđeviću, koji ga je darovao Vojnomu muzeju u Beogradu, odakle je za II. svjetskoga rata nestao. Kako je Ivanova ljevaonica ubrzo postala poznatom, Republika je njegove topove prodavala u Italiju i Španjolsku, a i sam je, uz njezino dopuštenje, lijevao za privatne dubrovačke brodovlasnike te za neke tvrđave u Italiji. Istodobno je lijevao zvona. Izlio je 1506. zvono gradskoga sata, gotičkoga oblika s renesansnim ornamentima, reljefnim likovima Bogorodice i sv. Vlaha te latinskim natpisom u distihu, također Crijevićevim. Prije su mu krivo pripisivali i oba »zelenca«, brončane kipove koji otkucavaju sate na tom zvonu. God. 1510. izlio je zvono koje je bilo na zvoniku dubrovačke katedrale do I. svjetskoga rata, kada je pretaljeno. Izradio je zvono za dominikansku crkvu s reljefnim slikama sv. Dominika i sv. Tome Akvinskoga (1516), za crkvu sv. Nikole (1520), crkvu sv. Klare u Kotoru s reljefnim likovima sv. Franje, sv. Bernardina i sv. Tripuna (1522), dva manja zvona – za crkvu sv. Andrije na Pilama s reljefnim likovima Bogorodice i sv. Andrije (1525, danas na Luži zvonari) i crkvu sv. Josipa (1534) – te veće zvono za župnu crkvu Uznesenja Marijina na Koločepu s dvjema reljefnim Bogorodičinim slikama (1535). U loži uz stonsku crkvu Navještenja Marijina nalaze se dva njegova veća zvona, od kojih je jedno ukrašeno reljefom sv. Vlaha (1528), namijenjeno za župnu crkvu sv. Marije u Polju (Gospa od Lužina). Sva su zvona datirana i signirana OPVS BAPTISTAE, a većina ih ima i latinske natpise. Pripisivalo mu se i zvono splitske katedrale te zvono župne crkve Uznesenja Marijina u Rabu (vjerojatno pretaljeno za I. svjetskoga rata). Kao poznavatelj metalurgije i tehnologije svojega doba bio je vješt ljevač, istodobno i istančan dekorater zavidna cizelerskoga umijeća. Koristio se širokim rasponom renesansnih ukrasa, koje je znao uskladiti s oblicima zvona i topova dajući im izrazitu vitkost. Često se udruživao s drugim obrtnicima i bavio se različitim trgovačkim i pomorskotrgovačkim poslovima. Među ostalim, ulagao je u umjetnički obrt, soljenu ribu, gradnju brodova te neko vrijeme u ljekarnu. Stečenim je novcem uredio imanje na Pločama, koje je poslije zamijenio za imanje u stonskom kraju i ondje 1539. uz more blizu sela Broca dao sagraditi dvije vapnare i zgradu, koja i danas postoji. Iz arhivskih dokumenata vidljivo je da je imao desetak pomoćnika i učenika. S njim je radio i njegov sin Jakov do svoje smrti 1538, a mlađi je sin Pavao nakon očeve smrti 1540. postao majstor ljevač, ali se pretpostavlja da je 1548. napustio Dubrovnik. Ivanov portret izradio je kipar K. Angeli Radovani (Tehnički muzej u Zagrebu).