KOŠUTIĆ, August

KOŠUTIĆ, August, političar (Radoboj, 5. VII. 1893 — Zagreb, 12. IX. 1964). U Zagrebu 1913. maturirao u klasičnoj gimnaziji te započeo pravni studij. Za I. svjetskoga rata mobiliziran. U Brnu 1922. završio Češku visoku tehničku školu, gdje je bio asistent na katedrama za toplinske strojeve. Sin prvoga povjerenika HPSS za krapinski kotar, već kao gimnazijalac radio je u Hrvatskoj pučkoj seljačkoj tiskari i zapisivao tekstove prema kazivanju slabovidnoga S. Radića, a nakon povratka u domovinu 1922. oženio se njegovom kćeri Mirom, postao mu jednim od najbližih suradnika, prenosio mu novosti i upute za boravka u Londonu i Beču 1923, iduće ga godine pratio u Moskvu te skrivao u svojem stanu 1925, kad je i sam zatočen; stranačkim tajnikom imenovan 1927. Na listama HRSS (HSS) biran u Narodnu skupštinu 1923, 1925 (na predizbornom skupu u Kaštel-Starom 1924. teško ga je ozlijedio oružnik, što se tumačilo kao atentat), 1927. te 1938 (kad je imenovan i senatorom), a nakon Radićeva sporazuma s N. Pašićem bio je 1926. državni podsekretar u Ministarstvu saobraćaja te 1926–27. ministar građevina u vladama N. Uzunovića. Nakon Radićeve smrti 1928. vodio je pregovore o povezivanju s Hrvatskom strankom prava i Hrvatskom federalističkom seljačkom strankom (naposljetku su A. Pavelić i A. Trumbić pristupili zastupničkomu klubu HSS, odn. SDK). Nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra prema odluci vodstva HSS djelovao je od kolovoza 1929. u inozemstvu (u Italiji, Švicarskoj, SAD, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Belgiji, Čehoslovačkoj te ponajviše Beču). U to se doba, među ostalim, susretao s Pavelićem, B. Mussolinijem i E. Benešom, Društvu naroda u Ženevi uručio je s J. Krnjevićem predstavku o hrvatskom položaju (1930), sudjelovao u sastavljanju knjige o progonu V. Mačeka Za Slobodnu Hrvatsku (S. l. 1930) i apela A. Einsteina i H. Manna u povodu ubojstva M. Šufflaya (1931) te održao predavanja u londonskom Royal Institute of International Affairs 1932 (tiskano 1933. u časopisu International Affairs) i za bečke novinare 1936 (brošura Hrvatsko pitanje. Zagreb s. a.). Vrativši se 1937. u Jugoslaviju, imenovan potpredsjednikom HSS, bio glavni urednik njoj bliskoga Hrvatskoga dnevnika (ujedno ravnatelj istoimenoga konzorcija), aktivan također u Seljačkoj i Gospodarskoj slozi (neko vrijeme kao potpredsjednik) te Hrvatskom radničkom savezu, sudjelovao u pregovorima s Udruženom opozicijom (1937. i 1939), onima u svezi s osnutkom Banovine Hrvatske (Maček ga je predložio za bana, što je knez Pavle odbio) te, 1941, oko ulaska HSS u vladu D. Simovića, potom s predstavnicima Trećega Reicha i ustaškoga pokreta, koji su zahtijevali da Maček pozove pučanstvo na prihvat nove vlasti, pa mu i pomogao sastaviti izjavu od 10. travnja. Nakon uspostave NDH nastavio je politički djelovati, ali pod stalnim nadzorom. Uhićen u Zagrebu u pol. travnja 1941. i ubrzo pušten, ponovo zatočen od svibnja do kolovoza, kad je prebačen u kućni pritvor. Premda je ispunjao glavne uvjete za ulazak u Hrvatski državni sabor 1942, nije u nj pozvan jer je ocijenjeno da se ogriješio o probitke NDH, odn. da je povrijedio čast i ugled hrvatskoga naroda, a u kolovozu te godine opet je uhićen zbog sumnje da surađuje s partizanima i u rujnu s više istaknutih članova HSS odveden u Lepoglavu, odakle se vratio u prosincu. Na poč. 1943. u njegovu je krugu nastao programatski letak Hrvatska i Hrvati (vjerojatno mu je on glavni autor) u kojem se s obzirom na mogući tijek zbivanja izlaže strategija čekanja, čuvanja života i održavanja jednake distance prema svim oružanim pokretima s vjerom u priznanje prava na samoodređenje i ostvarenje slobodne hrvatske države svršetkom svjetskoga sukoba. Budući da je za Mačekova zatočenja bio neformalni stranački vođa, u ožujku te godine izbjegličkoj je vladi poručio da djelatnost četnikâ D. Mihailovića ograniči na srpske krajeve. Zabrinut zbog moguće kompromitacije pred zapadnim Saveznicima, koji bi – predviđao je – nakon rata mogli poduprijeti monarhističke velikosrbe, suradnji pak s partizanskim pokretom u to se doba protivio držeći ga sasvim komunističkim, premda je, čini se, u proljeće 1942. i od ljeta 1943 (preko V. Afrića, odn. pukovnika Ivana Babića) dolazilo do kontakata u kojima su K. i drugi prvaci suradnju uvjetovali zadržavanjem samostalnosti domobranskih jedinica te podjelom utjecaja na radništvo (KP) i seljaštvo (HSS). S druge strane, kako bi ojačao poredak te suzbio partizane, potaknut i njemačkim preporukama (E. Glaise von Horstenau), u pol. 1943. Pavelić je pokrenuo pregovore (preko M. Lorkovića, V. Košaka, N. Mandića, ali i neposredno) o uključivanju HSS u vlast, u kojima se K. (uz J. Torbara) – u želji da izbjegne izravno upletanje stranke, a ipak da utječe na smjenu režima – uzalud zauzimao za prijelaznu »činovničku vladu«, te ih prekinuo potkraj rujna nakon savjetovanja s I. Pernarom, Lj. Tomašićem, B. Smoljanom, I. Farolfijem. Potkraj 1943. sa sličnim mu je prijedlogom, mimo ustaša i njima sklona S. Kaschea, pristupio pouzdanik H. Neubachera, koji je kao opunomoćenik Ministarstva vanjskih poslova Trećega Reicha predstavnike HSS nastojao navesti na povezivanje s M. Nedićem i L. Rupnikom. Pregovori s ustaškim krugovima nastavljeni su (poglavito preko Farolfija) u lipnju 1944. u svezi s osnovama Lorkovića i A. Vokića o prelasku NDH na stranu Saveznika, nakon uhićenja kojih je – zabrinut zbog moguće manipulacije njegovim imenom ili čak smaknuća – u rujnu te godine prebjegao u Topusko, na područje pod vlašću partizana. S njihovim je vodstvom (zapravo s KPH), promijenivši taktiku nakon Teheranske konferencije, K. uspostavio intenzivniji dodir još na poč. 1944. posredovanjem I. Krbeka i Farolfija, napose u travnju te godine, kad mu je – nakon parlamentarnoga govora A. Edena te odluke J. Broza da se zbog snažna vanjskopolitičkoga utjecaja četnika pokušaju privući i neki do tada napadani seljački prvaci – preko Tome Baburića i Pavla Pocrnića dostavio svoju pregovaračku platformu Temeljna načela i konstatacije. U njoj se s pozivom na uvriježene postavke o seljaštvu (i HSS) kao ključnom političkom čimbeniku te na težnju hrvatskoga naroda prema vlastitoj državi, demokraciji i socijalnoj pravdi promiče dogovor o poslijeratnim slobodnim izborima za ustavotvorni sabor te savez jugoslavenskih naroda, pri čem bi Hrvatska zadržala svoju vojsku i »vanjsko predstavništvo prema potrebama«. Te je prijedloge, međutim, ubrzo u cijelosti odbacio IO Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte postavivši vlastite uvjete, na koje K. – položaja dodatno oslabljena Viškim sporazumom – nije pristao ni pregovarajući s A. Hebrangom, M. Belinićem, I. Gošnjakom i R. Žigićem u Topuskom (gdje se susreo i s Randolphom Churchillom, članom britanske vojne misije i premijerovim sinom, kojemu je predao izvještaj o djelatnosti HSS nakon napadaja na Jugoslaviju), pa je – kako bi se oslabila oporba uvedbi komunističke diktature – naposljetku na poč. listopada 1944. uhićen te zatočen. Toga je mjeseca sastavio Nacrt poslanice hrvatskom narodu, idućega pak iscrpni istražni iskaz Moj politički rad od 10. IV. 1941. do dolaska na oslobođeno područje, u kojima je pokušao objasniti, u manjoj mjeri i uzničarima prilagoditi svoja stajališta; nakon uzaludnih nastojanja da o sudbini razgovara s V. Bakarićem, zahtijevao je da mu se napokon sudi ili da se kao borac uključi u NOVJ, pa i štrajkao glađu. Potkraj lipnja 1945. prebačen je u Zagreb, gdje je – još uvijek iz pritvora – skupinu oko Narodnoga glasa čovječnosti, pravice i slobode preko supruge uputio da se stranka ne prijavi te da se ne sudjeluje u izborima za Ustavotvornu skupštinu DFJ, jer bi to legitimiralo nametnuti poredak. Budući da su se J. Šutej, I. Šubašić i T. Jančiković nasuprot tomu zauzimali za nastup HSS (s izmijenjenim programom) na izborima za Ustavotvorni sabor NRH u studenom 1946, u rujnu te godine K. je oslobođen kako bi prevladala njegova i struja izbjegloga Mačeka; ipak, vidjevši možebitnu krajnju korist i za HSS, odobrio je tadašnju zamisao B. Magovca i Šubašića o pregovorima s komunistima radi samostalnih kandidatura istaknutih pripadnika stranke, pa i – u ljeto 1947 – mogućnost njihova izravna ulaska u vladajuće strukture. Nakon što se, međutim, nisu ispunila njegova očekivanja da će se zbog teškoga gospodarskoga i vanjskopolitičkoga stanja te unutarnjih sukoba pristati na kompromis s HSS, na poč. 1950-ih bio je uvjeren da se režim može ukloniti tek stranom intervencijom. Ostavši pod trajnim nadzorom sigurnosnih služba, povremeno je komunicirao s užim krugom pristaša, izbjeglim Mačekom i Krnjevićem te nabavljao emigrantsku publicistiku, zbog čega je više puta saslušavan, no dopušteno mu je da se liječi u inozemstvu, a 1950. kao strojarski inženjer zaposlio se u tvornici »Rade Končar«.