KETIG, Tomislav

KETIG, Tomislav, pjesnik, prozaik i dramatičar (Nova Gradiška, 17. IX. 1932). U Novom Sadu završio gimnaziju 1951. te diplomirao južnoslavenske jezike i književnosti 1973 (u Beogradu apsolvirao medicinu 1958). Bio je tajnik novosadskoga Pionirskoga doma 1958–59, urednik i glavni urednik u tamošnjim nakladnim poduzećima »Progres« 1960–65. i »Forum« 1966–76 (u posljednjem i direktor), a do umirovljenja 1992. stručni tajnik i glavni urednik Redakcije Enciklopedije Jugoslavije za Vojvodinu. Pjesme, pripovijetke, drame, eseje i kritike objavljivao u novosadskim periodicima Almanah mladih (1951), Četrdesetpeta paralela (1952; suurednik), Dnevnik (1954, 1967–68, 1976, 1985–88), Polja (1958–61, 1965–70; suurednik 1960–63), Nedeljne novine (1965), Letopis Matice srpske (1987, 1989–90), Klasje naših ravni (2006), beogradskima Mlada kultura (1952–54), Književne novine (1958, 1970, 1978), Delo (1960, 1962–63, 1967), Jež (1960–61), Borba (1963, 1969, 1992) te u Forumu (1963, 1966, 1982, 1984, 1999–2000, 2006), Poletu (1963–65), Telegramu (1966–68), Oku (1976–79), Slobodnoj Dalmaciji (1981), Odjeku (1983, 1986, 1988–89), Republici (1988, 1997, 2000, 2002), Radovima Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža« (1991), Kolu (1997, 1999–2002) i Književnoj Rijeci (1999). U pjesničkim zbirkama Prometej u povratku (1962), Amanet (1981), Poeme i balade (2002), izuzevši ciklus Pesme o ljubavi (Amanet), teži univerzalnosti i strukturnomu višeglasju, odn. dramskoj napetosti kao stalnoj značajki svojega književnoga stvaralaštva. U dramskom opusu (Pomračenja, 1969) prošlost i suvremenost najčešće tematizira skokovitom dramatizacijom, živim dijalogom punim obrata, asocijativno i duhovito. Drame su mu izvođene u kazalištu (Ružičasta noć, Narodno pozorište, Subotica 1964), na radiju (Vozačev nokturno, Novi Sad 1963; U cara Trojana kozje uši, Novi Sad 1965; Rekorder i aligator, Novi Sad 1968; Poslednji dani Sirakuze, Budimpešta 1969; Kulosfera, Novi Sad 1972) i na TV (Život teče dalje, 1977; Lud kamen na granici, 1978; Ulje na vatru, 1978). Dramskim diskursom (dijalozi, obrati) služio se i u romanima (Slepi putnici, 1972; Lude godine, 1973). Objavio knjigu većinom prije tiskanih eseja o nadrealizmu Sanjari i fotografi zore (1975), sastavio antologiju Pesnici Vojvodine (Novi Sad 1975) te bio supriređivač antologije Jugoslavensko pjesništvo NOB i revolucije (Zagreb 1983). Surađivao u Enciklopediji Jugoslavije i Općoj enciklopediji LZ, Hrvatskom leksikonu, 1–2 (Zagreb 1996–1997) te prevodio s engleskoga (E. A. Poe, E. Hemingway); prevođen na više europskih jezika. Potpisivao se pseudonimima Panonius i Miloš Stević. Bio je urednik lista Nova knjiga (Novi Sad 1961–63), predsjednik Društva književnika Vojvodine (1971–75) te potpredsjednik i v. d. predsjednika Saveza književnika Jugoslavije (1975–78).