IVAN RAVENJANIN

IVAN RAVENJANIN (Giovanni, Joannes, Johannes; da Ravenna, de Ravenna, Conversini, di Conversano, di Conversino), humanist, nastavnik, notar i kancelar (Budim, 1343 — Venecija, 1408). Otac mu je u Ugarskoj bio liječnik kralja Ludovika I, a u dječaštvu ga je odgajao i poučavao Mihovil iz Zagreba (Michael Zagabriensis). Nakon majčine smrti otac ga je poslao u Italiju, gdje je neko vrijeme o njemu skrbio stric Toma, franjevac, poslije gradeški patrijarh i kardinal. Boravio je najprije u Ferrari, potom u Ravenni, koja je postala njegovim adoptivnim zavičajem i po kojoj je dobio ime. Školovao se uglavnom u Bologni i Padovi, proučavao latinski jezik i gramatiku, književnost, filozofiju i govorništvo. Napustivši pravne studije, od 1364. pretežno se posvećuje podučavanju. Službovao je u sjevernotalijanskim gradovima Trevisu, Bologni, Ferrari, Firenci, Padovi, Ravenni, Coneglianu, Bellunu i Udinama. Dulje se zadržao na dvoru carrarskoga kneza Franje I (1379–82) i njegova sina Franje II (1392–1404). U Veneciji je osnivao privatne gramatičke škole i u njima djelovao 1382, 1387, 1404–06. Od kraja 1406. do poč. 1408. nastavnik je u Miljama (Muggia). Bio je učiteljem nekolicini uglednih humanista, među kojima su Guarino iz Verone, Vittorino iz Feltra i Petar Pavao Vergerije st. — Za hrvatsku kulturnu povijest znamenito je Ivanovo službovanje u Dubrovniku, gdje je 1384–87. obavljao službu notara, po nekima kadšto i kancelara. Angažirala ga je dubrovačka općina u Veneciji, vjerojatno posredovanjem Elizabete, udovice kralja Ludovika. Trogodišnji Ivanov notarijat nije još obrađen ni objavljen. Njegovo ime i rukopis nalaze se u arhivskim serijama DA u Dubrovniku Diversa cancellariae, Venditiones cancellariae i Testamenta. U nekim je građanskim parnicama bio sudac, a nadzirao je i proglašavanje novih odredaba Statuta. Dubrovačke su ga oblasti pokušale 1390, dok je bio u Udinama, ponovo uzeti u službu kancelara za godinu dana, ali je poziv odbio. Neki proučavatelji (među njima F. Rački, K. Jireček i J. Torbarina) spojili su dva Ivana u jednu osobu. Mislili su da je dubrovački notar Petrarkin učenik i tajnik, poznati humanist Malpaghini iz Ravenne. Dvojbu je prvi 1924. razriješio R. Sabbadini, dugogodišnji istraživač Ivanova života i djela, utvrdivši da je riječ o dvjema osobama. Ipak, i I. R. bio je u vezama s Petrarcom, s kojim se upoznao u Veneciji 1364, a neposredno pred njegovu smrt 1374. posjetio ga u Arqui. Divljenje prema pjesniku očitovao je u dugom pismu, poslije naslovljenu De consolatione mortu Petrarche, što ga je poslao Petrarkinu prijatelju i svojemu prijašnjemu učitelju Donatu Albanzaniju. Od cjelokupna Ivanova opusa za nas je najzanimljivija Historia Ragusii, napisana potkraj njegova boravka u Dubrovniku i upućena neimenovanomu Venecijancu. Sačuvana je u prijepisima u nekoliko inačica (Nacionalna biblioteka u Parizu, cod. 6494; Arhiv HAZU u Zagrebu, II d 55; knjižnica Zaklade Querini Stampalia u Veneciji, ms. 1066). Zagrebački je primjerak bio navodno izrađen posredovanjem Luke Sorkočevića i Ruđera Boškovića 1779. i neko vrijeme pohranjen u Dubrovniku. To uopće prvo djelo o dubrovačkoj povijesti kritički je opis grada, običaja, društvenoga i kulturnoga stanja. Nije sustavna povijest već fragmentarno štivo puno autorovih moralizatorskih i filozofskih razmatranja i citata latinskih klasika. Premda nastavlja srednjovjekovnu historiografsku tradiciju, sastavljeno je i pod humanističkim utjecajima. I. R. prvi je nazvao Dubrovnik republikom, iako se taj naziv službeno upotrebljava tek od 1441. Njegov sastavak s pretjeranim negativnim sudovima poslužio je Filipu de Diversisu 1440. i Jakovu Lukareviću 1605, što znači da je u Dubrovniku tada postojao rukopisni primjerak. Sa stajališta ranoga humanizma zanimljiva su Ivanova pisma skupljena za njegova boravka u Miljama. Zbirka od 85 pisama, bez kronološkoga reda, a kadšto i nedatirana, vrijedno je vrelo i za prilike u Dubrovniku. Iako je, kao i njegova povjesnica, prožeta oštrim kritičkim primjedbama o kulturnoj razini, u pismima koje je poslao iz Dubrovnika prijateljima u Italiju I. R. priznaje Dubrovčanima urbanističko-graditeljsko umijeće. Kaligrafski lijep rukopisni prijepis zbirke iz prve pol. XV. st., nekoć pohranjen u Dominikanskoj knjižnici u Dubrovniku, od 1870-ih čuva se u Zagrebu (Arhiv HAZU, II c 61). Većina podataka o Ivanovu životu potječe iz njegove autobiografije Rationarium vite, sastavljene u Padovi potkraj 1400. U tom zanimljivu spisu dotiče se i Dubrovnika s kritičkim zapažanjima o krševitoj okolici i »barbarskom« jeziku. Od boravka u Bellunu 1374–79. sve do potkraj života I. R. pisao je rasprave i vodio korespondenciju iznoseći dojmove o svojim boravištima, često s obilježjima traktata uz navode Dantea, Petrarce, klasičnih autora i Biblije. Svi su sastavci na latinskom, sačuvani uglavnom u starijim i novijim prijepisima u različitim europskim gradovima. Na početku piše kraće spise o slobodnoj volji i determinizmu (De fato), o ljudskoj patnji (De miseria humane vite) i shvaćanju Krista prema Augustinu (Ad Augustinum philosophum de Christi conceptu) te dijalog o kršćanskom životu i religioznom pozivu (Dialogus inter Johannem et literam). Za boravka u Dubrovniku napisao je spis o svojim iskustvima na carrarskom dvoru i razlozima napuštanja službe De primo eius introitu ad aulam, upućen Marku Giustinianu (Ad Iustinianum Venetum). Pisao je i o podrijetlu obitelji Carrara (Familie Carrariensis natio) te odgovorio upitu nepoznatoga o svojim dužnostima na carrarskom dvoru (De fortuna aulica). U više sačuvanih sastavaka posvetio je pozornost dvorskomu životu, njegovim spletkama i porocima, lakomosti i dvostrukomu moralu (Dolosi astus narratio, Violate pudicitie narratio), pri čem se i brani od kleveta dvoranâ o svojoj nesposobnosti za kancelarsku službu (Apologia). Raspravlja također o naravi kneževine (signoria) i njezinoj pravednosti te savjetuje kako vladar može zadobiti ljubav i poštovanje svojih podanika (De dilectione regnantium). God. 1404. završava svoje vjerojatno glavno djelo, Dragmalogia de eligibili vite genere, dijalog Padovanca i Venecijanca o tom je li bolje živjeti pod vlašću vladara (un signore) ili u republici. U njem hvali jednostavan i radišan seoski život spram gradskomu, konfuznomu i potkupljivomu, a inspiriran Petrarcom, o nadmoći seoskoga života raspravlja i u Conventio inter podagram et araneam. Već slaba zdravlja, u Veneciji 1408. po uzoru na Petrarcu pokušava dovršiti zbirku anegdota o suvremenicima Memorandarum rerum liber. — Iako dijelom objavljena u literaturi, neka i samostalno, Ivanova su djela još uvijek pretežno u rukopisima i nedovoljno proučena. Sabbadini je objavio ulomke iz 13 djela, među kojima i iz Historia Ragusii, koju je, uz epistolarij, dosta citirao Rački te poslije D. Kniewald. Dio pisama tiskan je u epistolarijima talijanskih humanista, a posebice su zanimljiva tri upućena 1394. Colucciju Salutatiju (F. Novati, Epistolae Colucci Salutati, 4. Roma 1911, 307–330). Djelo Ivana Ravenjanina raznovrsno je, a izvornost mu daju strukturalna svojstva te samostalna, iako nerijetko kontroverzna stajališta. Premda ne zauzima visoko mjesto u talijanskom humanizmu, preteča je humanizma u Dubrovniku.