KIŠ, Dragutin

KIŠ, Dragutin, pejzažni arhitekt i slikar (Našice, 18. X. 1924). Završio gimnaziju 1943. u Slavonskoj Požegi, 1955. diplomirao šumarstvo na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Od 1956. do umirovljenja 1987. radio u Urbanističkom institutu SRH, gdje je od 1959, položivši stručni ispit iz hortikulture, bio voditelj Centra za pejzaž. Bavio se obradbom prirodnih uvjeta i uređenjem krajolika u sklopu regionalnih prostornih planova (Kotar Krapina, 1957–58; Istra, 1967–69; Južni Jadran, 1967–69), prostornoga plana Hrvatske (1983–84) i generalnih urbanističkih planova (Conakry, 1962–63). Služeći se raznolikim biljnim materijalom, od egzota do autohtonoga bilja, projektirao je i izveo pejzažno-parkovna uređenja okoliša vile J. Broza u Kumrovcu (1956–57), memorijalnoga kompleksa Jasenovac (1967–70) s umjetnim jezerom, humcima i šetnicom, spomen-lokaliteta Seljačke bune u Gornjoj Stubici (1970–75) i pejzažno uređenje spomen-područja Petrova Gora (1979–81). U Zagrebu je oblikovao perivoj vile »Zagorje« (1963–65, danas Predsjednički dvori), hortikulturna rješenja Radićeva šetališta (1966–68) i stambenoga naselja Gajnice (1968–70), okoliše spomenika V. Nazoru na Tuškancu (1972) i spomenika Šumska dvorana B. Ružića u spomen-području Dotrščina (1980). Realizirao je i parkovna uređenja Derenčinova trga (1964–65) i Gupčeve zvijezde (1975–76), obnove povijesnih parkova na Trgu A. Starčevića (1993–94, s Gabrijelom Kiš-Jerčinović i Zoranom Jerčinovićem) i riječkoga Kazališnoga parka (2005, s Alanom Oslakovićem i Tomislavom Kontićem) te obnovu okoliša i uređenje renesansnih zemljanih bedema Staroga grada u Varaždinu (2005). Izradio je projekte hortikulturnih rješenja za zagrebačka naselja Voltino (1971), Dugave (1976–77) i Sloboština (1978–79) te obnove povijesnoga parka Maksimir (1982), povijesnih vrtova kneževe palače u Zadru (2002) i šibenskoga samostana sv. Lovre (2005). Kao suautor hrvatskoga vrta sudjelovao na međunarodnoj izložbi Japan Flora 2000 (zlatna medalja). Autor je studije o vegetaciji zelenih površina u gradovima zapadne Afrike Plantes et plantations urbaines en Afrique occidentale (Zagreb 1963) i povijesnoga pregleda parkovne umjetnosti Hrvatski perivoji i vrtovi (Zagreb 1998). Stručne članke o obnovi i zaštiti pejzaža i parkova, poglavito Maksimira i Arboretuma Trsteno, uređenju prostora oko memorijalnih spomenika te o prirodnim ljepotama Hrvatske objavljivao u periodicima Hortikultura (1958, 1966, 1968, 1970, 1974–76, 1980, 1987, 1990–91), Aufbau (Beč 1962, 1969), Arhitektura (1971, 1974–75), Čovjek i prostor (1971, 1973, 1998, 2000), Bulletin JAZU (1978), Ceste i mostovi (1991), Ekološki glasnik (1991–92), Geološki vjesnik (1991), Hrvatski iseljenički zbornik (1993), Hrvatski zemljopis (1994), Turizam (1996), Vijenac (2000) i Kontura (2002), izdanjima Maksimir (Zagreb 1982), Maksimir 1794–1994 (Zagreb 1994), Spomenica Zrinjevac (Zagreb 1994), Prvi hrvatski seminar perivojne kulture (S. l. 1996), Drugi hrvatski seminar perivojne kulture (Osijek 1997), Povijesni vrtovi, perivoji i parkovi primorske Hrvatske (Split 1998), Moj Zagreb, tak imam te rad (Zagreb 1999) i Šumarskoj enciklopediji LZ. Posjeduje zbirku (oko 5000) starih razglednica hrvatskih perivoja i parkova, većinom na temu Maksimira (izložio u Zagrebu 2003), koje je dijelom publicirao. — Od školskih dana slika u akvarelu, često u kombinaciji s tušem, vedute Zagreba, Pariza, Mainza te cikluse mrtvih priroda (Orhideja, 1981; Fazan, 1987), marina (Marina Zadar, 1986) i pejzaža (Krajolik s gromačama, 1988), u početku na tragu impresionizma, potom jače ekspresivnosti i slobodnijega kolorizma. Samostalno izlagao u Zagrebu (1953, 1984, 1987, 1989, 1991, 1993–94, 1998, 2006), Kumrovcu (1982), Dubrovniku (1983), Mainzu (1990), Osijeku i Požegi (2004), a skupno na Zagrebačkom salonu (1966, 1977, 1979, 1988, 1990–93) i Hrvatskom triennalu akvarela (Karlovac—Slavonski Brod, 1998).