Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BAGLIVI, Đuro (Giorgio, Baglivus Armenius Georgius), liječnik i medicinski pisac (Dubrovnik, 8. IX 1668 — Rim, 17. VI 1707). Njegov se djed doselio u Dubrovnik iz Armenije pa se prezivao Armeno. U braku s jednom Dubrovčankom imao je četvero djece. Sin mu Vlaho oženio se Anicom Lupi i s njom imao sinove Đuru i Jakova. Kako su djeca rano ostala siročad, o njima se najprije brinuo stric Jakov (Armeno), a poslije njegove smrti 1679. neka Marija Dragišić, vjerojatno njegova služavka. Ona ih dade na školovanje isusovcima, gdje je Đuro 1682. počeo pohađati humanistički tečaj što ga je vodio filolog i leksikograf Ardelio Della Bella. O dječacima su se među isusovcima posebno brinuli Rafo Tudizić i Miho Mondegai. Kad je ovaj potonji 1683. boravio u Italiji, zamoli ga Pietro Angelo Baglivi, liječnik u Lecceu (Apulija), da bi mu isusovci poslali jednog darovita dječaka kojeg bi on odgojio. Izbor je pao na Đuru pa se on već 1684. našao u Italiji. Pietrov brat, kanonik, uzme na odgoj Đurina brata Jakova. Odgojitelji su obojici dali svoje prezime i dobro obrazovanje. Đuro je studirao medicinu u Napulju 1684–1688, a promoviran je najvjerojatnije u Salernu 1688. God. 1689–1691. posjećuje rodni Dubrovnik, obilazi znamenita talijanska sveučilišta i bolnice, upoznaje istaknute humaniste i liječnike, vrši anatomske sekcije i fiziološke pokuse, proučava ljekovito bilje i djelovanje tvari uštrcanih u krvni optok životinja, bavi se kliničkim radom. Sredinom 1691. postaje u Bologni učenik Marcella Malpighija, jednog od najvećih liječnika i eksperimentatora onog vremena. Pod vodstvom iskusnog učitelja – najprije u Bologni a od travnja 1692. u Rimu, gdje se trajno nastanio – nastavlja anatomske sekcije upotpunjujući ih mikroskopskim istraživanjima, osobito proučavajući finu strukturu mišića i moždanih ovojnica, nastavlja fiziološke eksperimente i kliničke opservacije, zapažajući raskorak između tih istraživanja i kliničke prakse onog vremena. Poslije smrti Malpighija, kojega je po njegovoj želji sam secirao davši vrlo dobar opis njegove posljednje bolesti, preuzima 1695. dužnost liječnika pape Inocenta XII, a u rujnu 1696. izabran je za profesora anatomije na rimskom Sveučilištu Sapienza. Potkraj iste godine objavljuje prvu i najvažniju knjigu, De praxi medica, u kojoj je izvrsno prikazao metode i zadaće kliničke medicine. Djelo je snažno odjeknulo u evropskoj medicinskoj znanosti, a Baglivija su, u znak priznanja, izabrali za počasnog člana najuglednija učena društva (londonsko Royal Society, njemačka Academia Leopoldina, talijanska Accademia dei Fisiocritici i rimska Accademia degli Arcadi). Družio se s najistaknutijim talijanskim učenjacima, korespondirao sa znamenitim evropskim liječnicima (sačuvan je dio korespondencije i neka rukopisna konzilijarna liječnička mišljenja, najvećma u Nacionalnoj biblioteci u Firenci, Wallerovoj zbirci u Uppsali, Oslerovoj kolekciji na McGill Univerzitetu u Montrealu), uspješno liječio mnoge bolesnike, a njegova izvanredna predavanja iz anatomije, praćena javnim sekcijama ljudskih leševa i originalnim fiziološkim pokusima na životinjama, posjećivalo je mnoštvo studenata i liječnika iz raznih zemalja. Nastavio je i nova znanstvena istraživanja: proučava mikroskopsku građu tjelesnih vlakana, istražuje slinu, žuč i krv čovjeka i životinja, proučava mehanizam disanja, dokazuje nemogućnost spontane generacije crvi u ljudskom tijelu, eksperimentalno dokazuje spinalnu provodljivost podražaja. God. 1700. postaje liječnik pape Klementa XI, a 1701. profesor teoretske medicine na Sapienzi. Svoje drugo važno djelo, De fibra motrice et morbosa, izdaje 1700, a 1702. izlaze mu i sabrana djela koja će doživjeti više od 20 originalnih izdanja te niz prijevoda na evropske jezike. — B. je bio predstavnik solidarno-patoloških koncepcija, začetnik »fibrilarne patologije«; smatrao je da su za fiziološka i patološka zbivanja u organizmu najvažniji čvrsti, solidni dijelovi: vlakna ili fibre. Ti – za njega – najelementarniji sastavni dijelovi organizma, koji se nalaze u svim organima, u stanju su trajne oscilacije; bolest nastaje zbog porasta ili popuštanja tonusa u fibrama. Proučavajući ta vlakna, otkrio je strukturalnu i funkcionalnu razliku između vlakana u mišićno-tetivnim snopovima (fibrae motrices seu musculares) i vlakana u vezivnim opnama i parenhimu organa (fibrae membranaceae) te se uvrstio među najistaknutije istraživače mišićne fiziologije prije A. von Hallera; također je prvi utvrdio razliku između glatkih i poprečno-prugastih mišića. U tumačenju fizioloških procesa najdosljednije je primijenio zakone mehanike objašnjujući sve funkcije živog organizma usporedbom sa strojevima. Začetnik toga ijatrofizičkog smjera u znanosti bio je istarski liječnik Santorio Santorio, za čije je glavno djelo De medicina statica B. napisao opsežan komentar: Canones de medicina solidorum ad rectum statices usum (Roma, typis Bernabò, 1704). No, u svojim praktičnomedicinskim spisima – De praxi medica – B. je uvidio nedovoljnost i ograničenost krutih medicinskih teorija te se zalagao da se u kliničku praksu vrati hipokratski princip pomna promatranja bolesnika. Mjesto ispraznih filozofskih spekulacija, B. ističe važnost anatomskih sekcija, fizioloških eksperimenata i kliničkog proučavanja simptoma. Pridonio je stvaranju modernoga kliničkog pojma bolesti, sistematskom opisivanju pojedinih kliničkih sindroma i metodičkoj klasifikaciji bolesti. Zalagao se za umjerenu upotrebu lijekova i jačanje prirodnih obrambenih snaga bolesnika, teoretski je predvidio specifičnu kemoterapiju, među prvima je točno opisao trbušni tifus i srčanu dekompenzaciju, dao je vrijedne priloge znanosti o konstituciji i poznavanju fiziološke uloge zuba. U ostalim radovima pisao je o ugrizu otrovnog pauka tarantule navodeći liječenje glazbom, uspoređivao je krvni optok s mijenom plime i oseke, zanimao se za povijest medicine. Uz liječnički rad, bavio se numizmatikom, pisao o potresima, mineralogiji i meteorologiji. Većina njegovih zapažanja o dijagnozi i prognozi bolesti nije bila točna. Bio je u zabludi svojom teorijom o pulzaciji tvrde moždane ovojnice koju je smatrao motornim centrom živčanog sustava. Ali iako je i sâm upao u proturječnost boreći se kao gorljivi pristaša ijatrofizičke teorije za odbacivanje svih spekulativnih teorijskih podloga u medicinskoj praksi, B. je bio jedan od najvećih autoriteta evropske medicine, a njegova su djela veoma utjecala na evropske kliničare XVIII st. Premda je živio u stranom svijetu, uvijek je s ponosom isticao svoje dubrovačko podrijetlo.

DJELA: De praxi medica ad priscam observandi rationem revocanda libri duo. Romae, typis Dom. Ant. Herculis, 1696. — De fibra motrice et morbosa. Perusiae, apud Costantinum, 1700; Specimen quatuor librorum de fibra motrioe et morbosa. Romae, typis Jo. Franc Buagni, 17022. — Operum tomi duo. Romae, typis Jo. F. Buagni, 1702; Opera omnia medico-practica et anatomica. Lugduni 17046, 17107. — Dissertatio varii argumenti potissimum vero de progressione Romani terraemotus ab anno MDCCIII ad annum MDCCV. Lugduni Batavorum 1705. — Hippocratis Coi librorum epidemicorum nucleus per aphorismos digestus. Francofurti et Lipsiae, apud Georgium Wilhelmum Kühnen, 1708. — Potpuniji popis radova vidi u: Mirko Dražen Grmek, Hrvatska medicinska bibliografija, 1 i 2 Zagreb 1955. i 1970; Šime Jurić, Iugoslaviae scriptores latini recentioris aetatis, I/2. Zagreb 1971.
 
LIT.: Giovanni Mario Crescimbeni: Notizie istoriche degli Arcadi morti, 3. Roma 1721, 276 i 378. — Max Salomon: Giorgio Baglivi und seine Zeit. Berlin 1889. — F. Scalzi: Giorgio Baglivi, altre notizie biografiche da un epistolario inedito e dalle sue opere. Gazzetta medica di Roma, 15(1889) fasc. 20, 23 i 24. — Nikola Selak: Život i djela Gjura (Armena) Baglivia, Dubrovčanina, profesora anatomije i teoretičke medicine na rimskom arhiliceju »Sapienza«. Rad JAZU, 1891, 107, str. 1–80. — Paul Fabre: Un médecin italien de la fin du XVII sikcle. Georges Baglivi, Réctifications biographiques. Paris 1896. — Niko I. Gjivanović: Dubrovčani braća Gjuro i Jakov (Armeno) Baglivi. Srđ, 6(1907) 17, str. 778–781; 19, str. 886–888. — Arturo Castiglioni: Di un illustre medico raguseo del secolo decimosettimo. Rivista di storia critica delle scienze mediche e naturali, 12(1921) str. 1–11. — Juraj Körbler: L’origine de Giorgio Baglivi. Bulletin de la Société française d’Histoire de la médecine, 21(1927) str. 321. — Henry E. Sigerist: Baglivi et la doctrine iatroméchanique. Le Scalpel, 92(1939) str. 101–106. — F. Stenn: Giorgio Baglivi. Annals of Medical History, 3rd Ser., 3(1941) str. 183. — Alexander Berg: Die Lehre von der Faser als Form- und Funktionselement des Organismus. Virchow’s Archiv für pathologische Anatomie, 309(1942) str. 222–460. — Stanko Dujmušić: Dubrovčanin Đuro (Armeno) Baglivi i umjetni pneumotoraks. Arhiv za medicinu rada, 2(1947) str. 68–76. — E. Bastholm: The History of Muscle Physiology from the Natural Philosophers to Albrecht von Haller. K?benhavn 1950. — Ladislao Münster: Nuovi contributi alla biografia di Giorgio Baglivi. Archivio storico Pugliese (Bari), 3(1950) fasc. 1–2. — Erna Lesky: Giorgio Baglivi und die Entwicklung der Konstitutionslehre. Sudhoffs Archiv (Wiesbaden), 37(1953) str. 289–294. — José Jimenez Girona: La medicina de Baglivi. Madrid 1955. — Mirko Dražen Grmek: Životni put dubrovačkog liječnika Đure Baglivija. Liječnički vjesnik, 79(1957) str. 599–624. — Isti: La notion de fibre vivante chez les médecins de l’écule iatrophysique. Clio medica, 5(1970) str. 297–318. — Dorothy M. Schullian: The Baglivi correspondence from the Library of Sir William Osler. Ithaca i London 1974. — Serafin Marija Crijević: Bibliotheca Ragusina, 2–3. Zagreb 1977.
 
Vladimir Dugački (1983)