KLOBUČAR, Viktor

KLOBUČAR, Viktor (Klobučar-Rukavina od Bunića), mornarički časnik, zrakoplovac i publicist (Graz, 24. VII. 1878 — Zagreb, 28. VI. 1965). Gimnaziju polazio u Zagrebu, gdje je 1889. pribivao balonskomu letu akrobata G. Merighija, Mornaričku akademiju završio 1896. u Rijeci. Službovao na austro-ugarskim ratnim brodovima, a zanimajući se za zrakoplovstvo, 1902. bio izviđač u Balonskoj pukovniji i 1903. u Balonskom mobilnom odredu (u poručnika bojnoga broda promaknut 1907); po svem sudeći, zrakoplovom prvi put poletio 1909. u Francuskoj. God. 1910. upućen je na pilotski tečaj u Bečko Novo Mjesto, a 1911. u Frankfurt na Majni radi obuke u upravljanju zračnim brodovima (zadaća mu je bila i ispitati mogućnost njihove primjene u mornarici). U rujnu te godine dobio je, kao prvi Hrvat, balonsku (br. 33) i pilotsku (br. 26) dozvolu Austrijskoga aerokluba, pa je ubrzo, nakon ispitivanja na poljani Valtura, imenovan zapovjednikom novoosnovane Mornaričko-zrakoplovne pokusne postaje Pula, prve hidroplanske baze na Jadranu na otočiću Sveta Katarina, ujedno prvim zapovjednikom austro-ugarskoga pomorskoga zrakoplovstva. Ondje se u suradnji s inženjerom Josefom Micklom »svojim naporima da stvori i usavrši hidroplan na čamac svrstao među pionire u izgradnji ove vrste letjelice« (Đ. Kešeljević). God. 1911. natjecao se u znamenitoj zrakoplovnoj utrci Circuit of Britain, a iduće je jedrilicom vlastite konstrukcije pobijedio na europskom prvenstvu u Semmeringu. Posjedovao je vlastiti zrakoplov, proizveden u tvornici braće Farman prema Curtissovu uzorku, koji je nakon oštećenja u pokušaju prijevoza 1912. darovao vojnim vlastima (pregrađen i uključen u pomorsko zrakoplovstvo pod rednim brojem 2). Osim što je među prvima stekao zvanja borbenoga pilota 1912. i mornaričkoga 1913, te godine organizirao je nabavu zrakoplovâ iz Francuske i sudjelovao u prvom skupnom letu nad Jadranom (Pula—Trst—Pula), no nakon teže nezgode premješten je u Pomorsko-tehnički odbor, potom kao topnički časnik na krstaricu »Kaiserin Elisabeth«. Na njoj se, a nakon njezina samopotapanja kao zapovjednik kopnene bitnice, na poč. I. svjetskoga rata borio za opsade njemačke koncesije Qingdao (Tsingtao), gdje je projektirao teški hidroplan (nije dovršen). Jedan je zrakoplov izgradio i u japanskom zarobljeništvu, odakle se vratio 1920. stupivši u ratnu mornaricu Kraljevstva SHS, u kojoj je među ostalim zapovijedao mornaričkim odsjekom Glavnoga generalštaba, krstaricom »Dalmacija« (kapetan bojnoga broda od 1928) te do umirovljenja 1931. pomorskim arsenalom u Tivtu. Od 1935. bio u Zagrebu honorarni referent za organizaciju te vojna i vatrogasna pitanja pri Upravnom odjeljenju Banske uprave Savske banovine, poslije pri Odsjeku za civilnu zaštitu i vojne poslove Banske vlasti Banovine Hrvatske. God. 1942. primljen u mirovinski stališ domobranstva NDH. — Već 1912. objavio je knjižicu o sastavnicama pomorskoga zrakoplovstva (od općega ustroja do svojstava letjelica i ljudstva) u kojoj je promicao sustavni pristup konstrukciji zrakoplova, a 1937. priručnik – jedan od prvih u nas – o zaštiti pučanstva od napadaja iz zraka (očekujući »totalni rat«, predlagao uvedbu odgovarajuće tematike u školsku nastavu te djelomičnu evakuaciju gradova), što ga je sažeo u beogradskoj Vazdušnoj odbrani (1938–39) i 1943. uskladio sa suvremenim spoznajama te propisima Narodne zaštite. Pod pseudonimom B. Ljubački u časopisu Nova Evropa (1920) zauzimao se za jačanje jugoslavenskih pomorskih snaga. Noviju povijest Japana i njegove odnose s velesilama te stranu nazočnost u Kini feljtonistički raščlanio u Obzoru (1934) i Jutarnjem listu (1941), u Mornaričkom glasniku (Zemun 1934, 1937) obradio pionirsko razdoblje avijacije, uključujući svoj prinos (1934), te opisao borbe za Qingdao (1937) na temelju dnevničkih bilješka, a u Jadranskoj straži pisao o prijepornoj zapljeni parobroda »Doelwijk« za talijansko-etiopskoga rata 1896, djelatnosti admirala D. Beattyja (1936) i poukama pomorskoga ratovanja 1914–18 (1937), pri čem je poput većine pogrješno držao da će bojni brod »još dugo biti jedini stvarni nosilac prevlasti na moru«. Objavio knjigu o pothvatima brodica na jedra (1951; inačica poglavlja o J. Slocumu tiskana 1950. u beogradskom časopisu Brodarstvo) te članak o značajkama jadranske obale (Pomorstvo, 1950). Bio je suradnik Leksikona Minerva (Zagreb 1936) te obaju izdanja Pomorske enciklopedije LZ. Njegova pisma F. Bučaru čuvaju se u NSK, a ostatak korespondencije i dokumentarna građa u posjedu su više ogranaka obitelji. — Otac mu Viktor (1845–1922), brat generala Vilima, u mladosti je stupio u vojsku Habsburške Monarhije, u kojoj je napredovao od poručnika (1866) do generala topništva (1911); na poč. XX. st. zapovijedao kolozsvárskim domobranskim okružjem, a 1912. umirovljen na dužnosti predsjednika Vrhovnoga domobranskoga suda u Budimpešti.