IVANČAN, Dubravko

IVANČAN, Dubravko, pjesnik, esejist i prevoditelj (Krapina, 6. III. 1931 — Zagreb, 29. I. 1982). Sin Andrije, pisca i pedagoga. U Zagrebu je maturirao 1950. i diplomirao filozofiju 1954. Radi kao bibliotekar 1956–59, zatim tri godine provodi na poslijediplomskom studiju u Njemačkoj i Francuskoj; vrativši se u domovinu, profesionalni je književnik. Javio se pjesmom Noć u gradu 1952. u Krugovima. Poeziju i eseje o novijoj hrvatskoj književnosti objavljivao je u časopisima Krugovi (1952–53, 1955, 1957), Mogućnosti (1966), Republika (1966, 1974), Most (1967, 1982), Marulić (1968–69, 1973), Razlog (1968), Forum (1969, 1971, 1973, 1975, 1977), Encyclopaedia moderna (1970), Kritika (1970–71). Slijedi pjesnike koji ne eksperimentiraju jezikom već su okrenuti predmetnosti i njezinu duhovnomu ozračju (D. Cesarić, D. Tadijanović, Đ. Sudeta). Višestruki su njegovi odnosi i s pjesnicima A. Gradnikom, R. M. Rilkeom i F. Hölderlinom te s japanskom klasičnom poezijom, kojima se posvećuje i kao prevoditelj. Naraštajno je pripadao tzv. krugovaškim pjesnicima semantičarima, u mnogim je pjesmama autobiografski ispovjedan, često tematizira djetinjstvo i rodni krajolik primjenjujući postupak djetinjega gledanja i začudnoga tumačenja viđenoga. Temeljno načelo njegova fenomenološkoga pjesništva jest stezanje izraza i škrtost riječi, što ga je dovelo do lirskih trostihnih minijatura ustrojenih prema japanskoj haiku poeziji. U razgovoru s V. Pavletićem i u zasebnom eseju (Kritika, 1971, 16, 19) protumačio je haiku oblik dotičući se odnosa tradicije i moderniteta, a objasnio je i osobni postupak evokativne obradbe motiva te nastojanje da se s malo riječi zahvati što veće polje sugestija. Promišljeno uvodeći haiku poeziju u hrvatsku književnost, u više od tisuću haikua zadržao je stari japanski temelj hotimice zanemarivši izvornu metričku strogost. Pjesnički je učinak postizao sinestezijskim pretapanjem vidnoga i slušnoga, koristeći se katkada humornim i ironijskim odmakom od predmeta. Zenovske je kanone obogatio hrvatskim jezičnim i kulturnim značenjima te ih približio europskoj tradiciji. Poezijom je zastupljen u antologijama Lijet Ikara (Zagreb 1990), Naša ljubavnica tlapnja (Zagreb 1992), Antologija hrvatske dječje poezije (Zagreb 1994), Antologija hrvatskoga haiku pjesništva (Zagreb 1996), Antologija suvremene hrvatske poezije (Zagreb 1997). Pjesme su mu prevedene na poljski i mađarski.