Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KOZULIĆ (Cosulich), brodovlasnička i pomorska obitelj (XV–XX. st.). Podrijetlom iz Maloga Lošinja; prezime se prvi put spominje potkraj XV. st., a rodoslovlje se može pratiti od Martina (rođ. 1570). Izraženijom pomorskom i brodarskom aktivnošću počinje se isticati Ivan Mate (1760–1846), veletrgovac i utemeljitelj sušačkoga ogranka. Potkraj XVIII. st. preselio se u Bakar, a na poč. XIX. st. u Sušak te je 1806. kupio posjed u Pećinama (po njem je ogranak nosio pridjevak Pećinski, de Pechine). Ondje je 1828. podignuo obiteljsko brodogradilište, a njegova trgovačka tvrtka »Giovanni Matteo Cosulich« posjedovala je skladište i žitnicu u Rijeci te po četiri broda u vlasništvu i suvlasništvu. Dao je zamah gospodarskomu rastu ogranka. Kao član riječkoga Vijeća zabilježen je 1838. Naslijedili su ga sinovi Dominik (1790–1860) i Kazimir (1809–1888). Prvi se preselio u Brajdu, bio pomorski kapetan, trgovac i brodovlasnik (posjedovao i bark »Genio«), a naslijedila su ga četiri sina pomorska kapetana, od kojih je Petar bio vlasnik broda »Villa Peppina«. Kazimir, pomorski kapetan, nakon očeve je smrti preuzeo obiteljsku tvrtku. Po ženi Eufrazini Accurti od 1831. bio je u srodstvu s najutjecajnijim riječkim obiteljima. Proširio je kapacitete i unaprijedio rad brodogradilišta, posebno gradnjom klipera, te bio vlasnik i suvlasnik mnogobrojnih jedrenjaka (barkovi »Kalk«, »Industre«, »Conte Géza Szápáry«, »Czoernig«, »Ariete«, »Giuseppe Matteo«, »Marte«, »Aquila« i »Capricorno«, brigantini »Tartaro« i »Saggitario«, brikovi »Fidente« i »Stilicone«, nava »Amelia«, kliper-bark »Aquila«), od kojih je neke i sagradio. Kao najbogatiji brodovlasnik bio je predsjednik riječke Trgovačke komore, 1863. jedan od utemeljitelja i upravitelj osiguravajućega društva Prima società di mutua assicurazione della Marina mercantile austro-ungarica, prisjednik za pomorske poslove na riječkom sudu te 1869. dioničar utemeljitelj Banca fiumana i gradnje parobroda »Liburnia«. Franjo Josip I. odlikovao ga je i imenovao vitezom s pridjevkom »od Pećine«. Od njegove jedanaestero djece sinovi Bela (rođ. 1851) i Josip (Giuseppe; 1853–1890) bili su pomorski kapetani, među ostalim na očevim brodovima, strojarski inženjer Mate (1844–1889) preselio se u Zürich, Hinko je (Enrico; 1856–1929) napredovao do čina kapetana bojnoga broda te služio kao vojni ataše u Rimu i u pulskom admiralitetu, a Gustav (1840–1887) bio gradski zastupnik i danski vicekonzul u Rijeci. Najstariji brat Vjekoslav (Luigi; 1838–1917), kapetan duge plovidbe od 1859, naslijedio je obiteljsku trgovačku tvrtku, bio riječki gradski zastupnik, predsjednik Trgovačke komore, Pučke banke, parobrodarskih društava »Adria« i »Oriente« te član više trgovačkih društava; politički orijentiran autonomaški. U Pećinama je 1898. otvorio tvornicu likera i žestokih pića, koju je vodio njegov sin Ante (rođ. 1874), nizozemski konzul u Rijeci i vlasnik dvorca Bosiljevo 1911–48. Pripadnici toga ogranka iselili su se do kraja II. svjetskoga rata ponajviše u Italiju. — U Sušaku je zabilježeno još nekoliko ogranaka, među kojima se ističu sinovi Ivana Krstitelja (1794–1874) – u pol. XIX. st. također se doselio iz Maloga Lošinja – trgovci i brodovlasnici Anđelo Josip (1830–1893), Kazimir (rođ. 1835) i Ivan Mate (rođ. 1818). Kći posljednjega bila je redovnica → MARIJA. — Ogranak kojega su se pripadnici izravno s Lošinja iselili u Veneciju i Trst potekao je od Marka (1776 –1842), kapetana brigantina »Tribuno« 1814. te »Saggio« 1818. Njegov sin Marko Ivan (Marco Giovanni; 1806–1864), koji je među ostalim od 1852. s braćom bio suvlasnik brigantina »Elena C.« te od 1856. vlasnik barka »Marco Antonio«, preselio se 1856. u Veneciju. Njegov brat Antun Feliks (Antonio Felice; 1816–1884), karatist brigantina »Marco« i »Gloria«, veći imetak stekao je pomorskim poslovanjem za Krimskoga rata 1853 –56. te sagradio bark »Fides«. Istaknuli su se njegovi sinovi Fausto (1845–1908), Callisto (1847–1918) i Alberto (1849–1927). Na čelu s Callistom, kapetanom duge plovidbe od 1868, braća su razgranala pomorsku djelatnost (vlasništvo i suvlasništvo jedrenjaka »Antonio Felice Cosulich«, »Appolon«, »Armida«, »Gehon«, »Phison«, »Tigri«, »Theresa Cosulich«) te 1889. s bratićima iz Venecije, kapetanom Marcom Ottavijem (1842–1916) i Antonijem Augustom (1845–1918), kupili parobrod »Ellena Cosulich« i preselili se u Trst. Marco Ottavio, s bratom također suvlasnik brodova »San Gaudenzio«, »Elios« i »Pater«, iskoristio je udio u vlasništvu parobroda te postao privatnim bankarom i financijerom poslova talijanskih obiteljskih ogranaka. Sin Antonija Augusta Antonio Luigi (rođ. 1855) s Faustovim je sinom Virgilijem posjedovao parobrode »Isonzo«, »Zoe Cosulich« i »Fausto Cosulich« te razvio jadransku obalnu plovidbu. Njegovi pak sinovi Alberto (rođ. 1920) i Carlo (1924–1979) nakon II. svjetskoga rata pokrenuli su poduzetničku djelatnost temeljenu na tankerskoj plovidbi. Potomci Alberta, pisca obiteljske povijesti, danas su, među ostalim, vlasnici Vinarije »Cosulich« na Susku. — Potkraj XIX. i na poč. XX. st. Callisto, Fausto i Alberto u vlasništvu su imali 15 brodova, 1902. sjedinili su se s parobrodarskim društvom »Austro-Americana« u novo pod nazivom Società anonima Unione austriaca di navigazione già Fratelli Cosulich (popularno i dalje »Austro-Americana«), u kojem su vodeće uloge imali Callisto i sin mu Oscar (1880–1926), te se uključili u prekoatlantski putnički i trgovački promet. Alberto i Callisto podignuli su 1907. brodogradilište u Monfalconeu i za njegovo vođenje osnovali tvrtku Cantiere navale triestino. Od 1919. svi poslovi tršćanskoga ogranka sjedinjeni su u tvrtki Cosulich società di navigazione triestina, koja je u 1920-ima, kad se isticala prekooceanskim brodovima »Saturnia« i »Vulcania«, proširila poslovanje dvama hidroavionima (letovi prema Zadru, Lošinju, Rijeci). Tvrtka je 1935. nacionalizirana, nakon II. svjetskoga rata – kad se dio pripadnika ogranka preselio u Genovu – obnovljena, a danas pod imenom »Fratelli Cosulich« djeluje u Trstu i ispostavama u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. — Mnogobrojni su pripadnici obitelji u XIX. st. na Lošinju bili kapetani duge plovidbe te karatisti jedrenjaka, neki su radili u općinskoj upravi i u lošinjskoj nautičkoj školi. Većinom su se orođivali s lošinjskim obiteljima Ivančić, Katarinić, Skopinić, Tarabochia, a zavjetne im se slike čuvaju u crkvici Navještenja Blažene Djevice Marije u Čikatu. Među njima su se istaknuli Antun August, za neoapsolutizma član povjerenstva koje je provodilo politiku središnjih vlasti u Malom Lošinju, Antun Roman, vlasnik pulake »Tranquilla« i barka »Idria«, koji je u pol. XIX. st. podignuo brodogradilište u uvali Velopin (djelovalo do 1878), te Nikola (1868–1945), ravnatelj lošinjske nautičke škole 1896. Pravnik pak Šime Kvirin (1848–1912) studij je završio u Beču, bio profesor pomorskoga prava u lošinjskoj nautičkoj školi 1884–98. i 1900–11, zastupnik Narodne stranke u Istarskom saboru 1895–1912, a 1887. suosnivač i prvi predsjednik čitaonice Družbe sv. Ćirila i Metoda u Malom Lošinju. Do kraja II. svjetskoga rata pripadnici obitelji većinom su se iselili iz Hrvatske. Dio dokumenata o sušačkim ograncima čuva se u DA u Rijeci.

LIT.: D.: I nostri onorevoli. Casimiro Cosulić. Sloboda, 1(1878) 35, str. 2. — M. Mažić: Prilozi za poviest grada Bakra. Sušak 1896, 106. — Smrt Alberta Cosulicha. Obzor, 68(1927) 210, str. 4. — A. Rački: Povijest grada Sušaka. Sušak 1929, 92, 101, 228. — G. Gerolami: L’isola marinara. Udine 1951, 96, 165, 190–191, 199–200, 207–208, 222, 225, 228, 245, 288–289, 300 –302, 373–379, 382–383, 385–386, 389–390, 453–466. — R. F. Barbalić: U doba jedrenjaka bio je znatan udio Lošinjana brodarstvu Rijeke i Hrvatskog primorja. Riječki list, 7(1953) 26. IX, str. 3. — B. Kojić: Lošinjska brodogradnja. Anali Jadranskog instituta, 2(1958) str. 231, 235–236, 253, 257, 267, 275. — D. Klen: Privredno stanje Rijeke u doba Ilirije. Zagreb 1959, 81. — M. Mirković: Procvat Lošinja. Otočki ljetopis Cres—Lošinj, 2(1975) str. 272–274. — A. Cosulich: Venti generazioni di attività marinare 1480–1980. La mia famiglia ed il mare.Venezia 1980. — M. Juričić i J. Sokolić: Učenici i nastavnici lošinjske pomorske škole 1855–1980. Otočki ljetopis Cres—Lošinj, 3(1980) str. 54–55, 58. — B. Kojić: Pregled povijesti pomorstva na otoku Lošinju. Ibid., str. 181, 188, 200–201. — J. Luetić: Veze naših pomoraca i prilog brodarstvu Cresa i Lošinja pomorstvu Dubrovačke Republike XVIII i XIX stoljeća. Ibid., str. 254, 256–257. — M. Barsali: Cosulich. Dizionario biografico degli Italiani, 30. Roma 1984, 419–436. — I. Lukežić: Obitelj Kozulić. Sušačka revija, 2(1994) 8, str. 7–13. — N. Hreglich Mercanti: Ricordando Lussino, 5. Piove di Sacco 2000, str. 73, 95, 132 –133, 144; 1. 2001, str. 38, 41; 2. 2001, str. 36, 44, 51–52, 63, 69, 77–78, 99. — R. F. Barbalić i I. Marendić: Onput, kad smo partili. Zapisi o posljednjim kvarnerskim jedrenjacima. Rijeka 2004, 27–28, 32–44, 47, 49, 51–55. — N. Cosulich Rossetti: (Povijest tršćanskoga ogranka obitelji). Lussino (Trieste), 2005–07, br. 20–23 (www.lussinpiccolo-italia.net/index.htm; pristupljeno 31. III. 2008) — N. Mendeš: Stari jedrenjaci (brodarstvo i brodogradnja Rijeke i Hrvatskog primorja od 18. do 20. stoljeća). Rijeka 2006. — Šime Kvirin. — V. Spinčić: Crtice iz hrvatske književne kulture Istre. Zagreb 1926, 103. — F. Barbalić: Narodna borba u Istri od 1870. do 1915. godine. Zagreb 1952. — J. Sokolić: Stotinu godina »Hrvatske čitaonice« u Malom Lošinju. Otočki ljetopis Cres—Lošinj, 7(1990) str. 22–24.
 
Ivan Majnarić (2009)