KOŽARIĆ, Ivan

KOŽARIĆ, Ivan, kipar (Petrinja, 10. VI. 1921). Završio Obrtnu školu 1943 (kiparski odjel) i ALU 1949 (F. Kršinić, V. Radauš, od 1947. specijalka A. Augustinčića) u Zagrebu, gdje djeluje kao slobodni umjetnik. God. 1959–60. nekoliko mjeseci boravio u Parizu, potom do 1966. sudjelovao u djelatnostima skupine Gorgona. Maštovit, sklon izvornomu i jednostavnomu, ustrajan u stvaralačkoj slobodi, eksperimentiranju i radikalnom umjetničkom ponašanju, uz figurativne (od realističkih do krajnje sažetih i stiliziranih) i apstraktne skulpture (organskih, geometrijskih i imaginarnih oblika), ostvaruje umjetničke projekte i akcije, asamblaže, instalacije i ambijente od vlastitih djela (skulpture, slike, crteži, grafike, fotografije) i ready-made predmeta, nalazeći neprestano nove materijale i načine izražavanja. Njegov iznimno složen umjetnički opus prožimaju »istinska, topla emocija stvaranja« (R. Putar, 1953), nadrealistička i dadaistička nadahnuća, obilje zamisli, »sposobnost iznalaženja poetičnih oblika apsurda« (D. Matičević, 1986), vedrina, osebujan humor i samoironija. U ranim radovima pokazao je osobitu kiparsku vještinu (Ličko kolo, 1942, gips, reljef; Portret Ive Dulčića, 1945, bronca, MG). U 1950-ima slobodno oblikuje figure (Portret slikara Melkusa, 1950, gips, Jahač, 1953, bronca, Gliptoteka HAZU, dalje GHAZU; Sjedeća figura, 1955, gips, MSU u Zagrebu, dalje MSUZ; Dječak koji sjedi, 1955, Dvije figure, 1956–57, obje bronca, Umjetnička galerija Dubrovnik), antologijsku Čovjek koji sjedi (1954, bronca, MSUZ), remek-djelo Kupač pod tušem (1956, bronca, MSUZ; inačica od 1999. na otvorenome, Zagreb, Avenija V. Holjevca, kbr. 10), zapaženu Bistu (1953, gips, GHAZU), ekspresivne glave i portrete (Prolaznik, 1953, gips; Ličanin, 1954, Zbirka Filip Trade, Zagreb, dalje ZFT, Glava, 1956, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, dalje MMSU, Portret Dulčića, 1958, MG, stalni postav, sve bronca), torza (Torzo, 1954, gips, pozlaćeno 1971; 1955, MG, stalni postav i 1955–61, MSUZ, oba bronca), stabla (Stablo, 1956, bronca), sferična tijela (Globus, 1956, bronca, ZFT; 1958, gips), Ruku (1956, drvo), reljefe (Tinča – kartaši, 1956–57, bronca) i osebujna apstraktna djela (Osjećaj cjeline, 1953–54, gips, željezo, drvo; Antipodi, željezo,1955, inačica postavljena 1972. ispred Željezare u Sisku; Šest rali zemlje, 1956), najviše 1959 (Isječak rijeke, gips, zlatna boja i bronca, obje MSUZ; Precizni mehanizam, gips, bronca, stalni postav GHAZU, Nagrada grada Zagreba 1960; Riječi, bronca; Sfera, željezo; Unutarnje oči, bronca, MG), ostvarujući »najčudesnije i najspiritualnije oblike hrvatske umjetnosti pedesetih« (J. Denegri, 2003). Autor je antičasopisa Gorgona (1961, 5) s reprodukcijom skulpture Unutarnje oči (1959–60, gips, MSUZ). U njegovim projektima (Rezanje Sljemena, 1960, kojim anticipira land art – retuširana fotografija i skulptura Neobični projekt, bronca, MG; Odljev dijela dvorišta u Novoj Vesi, 1961, gips, dio zamisli zajedničkoga djela Kipari svijeta učinimo odljev zemaljske kugle; Kolektivno djelo – odljev u gipsu unutrašnjosti glava svih gorgonaša, 1963) i skulpturama (Ekran, 1960, kamen, MSUZ; Divni stari konj, 1960) česti su konceptualni i nadrealni elementi. God. 1961–69. s posebnim osjećajem za prostorne vrijednosti radi ciklus Oblici prostora, najviše u fiberglasu (Oblik prostora, 1965, poliester, MG, stalni postav; Oblik prostora, 1966, Galerija umjetnina Split; Skulptura S, 1969, MSUZ). U Skulpturi L (1967–69, MSU u Beogradu) i njezinim inačicama (L2, zlatna boja) prostor je u središtu kugle. Tim ciklusom K. je »radikalnije od ostalih proširio granice naše skulpture« (I. Zidić, 1966). Zapaženi su i njegov izlomljeni stup Crveni znak/Skulptura D–1 (1969, drvo, lak, GHAZU, stalni postav; inačica MSUZ), intervencije u javnim prostorima (Nazovi je kako hoćeš, 1971, maketa gorostasne skulpture koja premošćuje raskrižje Savske i Vukovarske ul. u Zagrebu), a posebno spomenik posvećen mnogoznačnomu simbolu – Prizemljeno sunce (1971, zlatno obojeni fiberglas, kratko na Trgu maršala Tita u Zagrebu, premješten u Karlovac, 1980. uništen; 1994. replika od pozlaćene bronce postavljena u Bogovićevoj ul. u Zagrebu). Zaokupljen pitanjem što je umjetnost i zadržavanjem kontinuiteta »neslaganja sa samim sobom« on preispituje vlastitu umjetničku praksu. Pozlativši 1971. atelijer i sve u njemu, izjednačio je obične predmete (Pozlaćeni ormar atelijera, MSUZ; Pozlaćena vrata) sa svojim skulpturama (Pozlaćena ruža vjetrova, 1961; Projekt za spomenik Matiji Gupcu, 1969, fiberglas, MSUZ). Uz omiljene teme glave (Dupli autoportret, 1967–90, kamen; Dioklecijan, 1989, drvo, metal, MSUZ; Mladi Dioklecijan, 1989, gips, MMSU; Autoportret s dugim nosom, 1991, gips; Izokrenuta glava, 1995, obojeni gips), globusa (Globus III, 1961, bronca, Umjetnička galerija Vinkovci; 1977, obojeni fiberglas, MSUZ) i stabla (Tri stabla, 1971, tkanina, konac, i Stablo metalnih grana, 1982, tuš, MSUZ; Stablo sa žaruljama, 1987), pojavljuju se različiti motivi, najviše u aluminiju, bronci i gipsu (Falička figura, 1971, MSUZ; Fatalni auto, Pinklec, Rukica, 1971; Osjećam se kao u utrobi lava koji se prejeo, Portret fiće, 1972; Hodač, 1973, MMSU; Prolaznik II, MSUZ, 1973; Širok Dunav, ravan Srijem, 1974; Portret mrtve prirode, 1975), kocke (Drvena skulptura, 1973), skulptura kao hrpa prethodnih skulptura (Hrpe, 1976, instalacije od skulptura iz 1959–75, Biennale u Veneciji), privremene skulpture od aluminijske folije i kao zamotuljci od tkanine (Zavežljaji, 1967–1973; Čempres, 1976; Pinkleci, 1983), ciklus Spontane skulpture neobičnih kompozicija od ranijih skulptura i različitih stvari, većinom iz atelijera (Reagiranja, 1956/1978, bronca, drvo; Spontana skulptura, 1966/1978, MSUZ). Svojim izložbama, umjetničkim akcijama i intervencijama komentira društvena i umjetnička stanja te uključuje reakciju publike (instalacija Soba, 1986–91; radovi od otpada i smetlarskoga alata, kante za smeće, cestovni »konjići«, 1993; dubrovački Stog sijena, 1996, 2001). Na izložbi Atelijer Kožarić (Nagrada »Josip Račić« 1994) pokazao je cjelokupni sadržaj svojega atelijera i oblikovao u glini veliku skulpturu Grga Martić (prijedlog za spomenik). Izložba pak Skulptura 1954–2000 – Čovjek koji sjedi, skulptura zmijolika oblika od aluminijske folije i njezino rezanje i dijeljenje na zatvaranju izložbe – »jedinstveni je primjer ambijentalnosti, performativnosti i konceptualnosti jezika skulpture« (Denegri, 2006). U Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza izložio je nekoliko donesenih radova (Čovjek koji sjedi; Ptičice, otkup), a ostale je izveo na licu mjesta (skulpture od žice i nađenih predmeta, Tragična linija, slike vitraja iz katedrale u Chartresu, Pariško nebo, Ludilo zelenila). Slika i crta u različitim tehnikama (Teška, teška kocka, 1972, akvarel; serija Kiša, 1974–75, crte od konca ili iglica na platnu; Kiša, ugljen, 1974, MSUZ; Ispucavanje energije, 1975, laneno platno, akrilik, MSUZ; Zagrebačka neba – ciklusi plavih uljenih slika Zagrebačko nebo, 1990, Zagrebačko nebo II, 1999, i crteži Visoko nebo). Na Crtežima-tekstovima ispisuje rečenice (Malo duha, malo materije, Na skulpturi ne smije biti praznoga hoda, 1989). Ciklusima akvarela (Ludilo zelenila, 1997, Vrećica puna Sunčeve energije, 1998) i performansom Naslućivanje proljeća (2006) slavi ljepotu prirode. Autor je grafičkih listova (Otvoreno nebo, bakropis; Crna rupa, akvatinta, 1997) i mapa: Mapa serigrafija XXII, predgovor Ivica Župan, Koprivnica 2002; Brseč, litografije, s Majom Franković, predgovor Mikica Maštrović i Župan, Brseč 2004; Pet ženskih i jedan muški torzo, predgovor T. Maroević, Zagreb 2004; Šopek genov, predgovor Ljiljana Stepančič, Ljubljana 2004, serigrafije; Naslućivanje, predgovor Župan, Novigrad 2006. i Sretan sam da sam sretan, predgovor Župan, Ljubljana 2007. Bavi se i fotografijom (ciklusi Zagrebačko nebo, 1981, 1991; Smeće, 2003–05, MMSU), a okušao se i u izradbi lutaka (1948–56, Zagreb, Zemaljsko kazalište lutaka) te ilustraciji (Luka i njegov čvorak F. Bevka, Sarajevo 1965). Izlagao samostalno u Zagrebu (1955. uz Lj. Ivančića, V. Michielija, M. Stančića i J. Vaništu, 1956. s I. Dulčićem, 1962, 1966, 1969, 1972, 1973. s Đ. Sederom, 1975–76, 1979, 1982, 1984, 1987, 1990–95, 1997–2002, 2004–05), Ljubljani (1957. s Dulčićem, 1996–97, 2001, 2003 – Međunarodni grafički bijenale), Beogradu (1958. s Dulčićem, 1966, 1976, 1979, 1989), Novom Sadu (1966), Labinu (1971. s Milenom Lah i Antoniom Paradisom), Dubrovniku (1973, 1990, 1993–94, 2001), Kölnu (1981), Osijeku (1985. uz M. Jevšovara, J. Knifera, Sedera i Vaništu, 2001, 2003), Splitu (1986, 1996, 2000–01, 2005. s Kristinom Restović, Međunarodni grafički bijenale), Šibeniku (1986), Varaždinu (1989), Čakovcu (1992, 1996, 2005. s Goranom Štimcem i Draženom Trogrlićem), Lyonu (Galerie l’Ollave 1992, 2000), Sisku (1992, 2005–06), Požegi (1994), Umagu (1995, 1998, 2005), Zadru (1996, 2005), Rijeci (1998, 2000–01, 2005, 2007. s Darkom Bavoljakom), Rovinju (1998), Koprivnici i Rabu (2001), Kasselu (Documenta), Parizu i Velikoj Gorici (2002), Slavonskom Brodu, Starom Gradu, Brseču i Voloskom (2003), Križevcima i Teheranu (2004), Ateni, Kaštelima, Metkoviću, Mostaru, Petrinji, Poreču i Vodicama (2005), Novigradu (2006), Zaprešiću (2007) te na skupnim izložbama, među ostalim, ULUH/HDLU (od 1953), Riječki salon (1954–61), Suvremena jugoslavenska umjetnost (Dubrovnik 1957), Suvremeno hrvatsko kiparstvo i slikarstvo (Erlangen, Rijeka 1957), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1959), Jugoslavenska umjetnost danas (Pariz 1959), Le jeune sculpture (Pariz 1960, 1965), Međunarodna izložba suvremene skulpture (Pariz 1961), Suvremena skulptura (Pariz 1963), Izložba Salona Schira (Zagreb 1961), Beogradski trijenale (1961–67, 1977), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Porečki annale (1963–64, 1976, 1994, 2001), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Zagrebački salon (1966, 1968 – nagrada, 1969, 1970 – nagrada, 1971–75, 1978 – izvedbena nagrada za skulpturu Pjesnik Zagrebu, 1981 – nagrada, 1984 – nagrada, 1987, 1990, 1992, 1994, 1998, 2005), Portreti (Pariz 1967), Svjetska izložba u Montrealu (1967), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Suvremena jugoslavenska skulptura (London 1970), Trigon (Graz 1971), Umjetnost na tlu Jugoslavije od prethistorije do danas (Pariz 1971), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Jugoslavenski bijenale male plastike (Murska Sobota 1973 – nagrada, 1983), Tri teme iz suvremene hrvatske umjetnosti (Dubrovnik 1973), Oblici realizma u suvremenoj likovnoj umjetnosti (Vinkovci 1975), Biennale u Veneciji (1976), Gorgona (Zagreb, Beograd, Mönchengladbach 1977), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Nova umjetnička praksa 1968–1978 (Zagreb 1978), Bijenale u São Paulu (1979, 1981. s Gorgonom), Lički annale (Gospić 1979, 1981, Zagreb 1982), Nove pojave u hrvatskom slikarstvu (Zagreb 1980), Zagrebačka izložba grafike/Hrvatski trijenale grafike (Zagreb 1980, 1982, 1992 – nagrada, 1997, 2000, 2003), Konkretističke tendencije i suvremeno iskustvo (Zagreb 1981), Pančevačka izložba jugoslovenske skulpture (1981 – nagrada), Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina (Zagreb 1982), Prema novoj slici (Split 1982), Triennale hrvatskoga kiparstva (1982–85, 1991 – Velika nagrada, 1994–2006), Umjetnost na stazama mutacije (Zagreb 1982, Sarajevo 1983), Minimalizam (Zagreb 1983), Skulptura kao iskustvo prostora (Zagreb 1986), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1987 – nagrada, 1989, 1991, 1996, 1999, 2002), Umjetnost koja se mijenja i teče (Zagreb 1987), Međunarodna izložba crteža (Rijeka 1990, 2001), Suvremena hrvatska umjetnost (Budimpešta 1992), Hrvatska fotografija od 1950. do danas (Zagreb 1993), međunarodna izložba grafike Pogled na zapad – pogled na istok (Graz 1993 – nagrada), Radikalna umjetnost u Hrvatskoj (Sidney 1993), Recall Byblos (Aachen 1993), Mjesto i sudbina (Dubrovnik 1993), Šest hrvatskih umjetnika (Zagreb 1993), Racionalno i spontano (Rijeka 1994), Zentrum Zagreb. Skulptura u Hrvatskoj 1950–1990 (Duisburg 1994), Biennale portreta (Tuzla 1995), Riječi i slike (Zagreb 1995), Suvremeni hrvatski crtež (Peking 1995), Otok (Dubrovnik 1996), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Gorgona gorgonesco gorgonico (Biennale u Veneciji 1997), Novoizabrani članovi HAZU (Zagreb 1997), Goranska kiparska radionica (Zagreb 1998, Golubinjak 2003), Prostor ravnodušnosti (Velika Gorica 1999), Aspekte/Positionen, Umjetnost u Srednjoj Europi 1949–99 (Beč 1999, Barcelona, Budimpešta, Southampton 2000, Prag 2001), ZFT (Zagreb 2001, Prag 2002, Dubrovnik 2004), Broadcasting (Zagreb 2002), Monokromi (Zagreb 2002), Neprilagođeni (Zagreb, Moskva, Skoplje, Berlin 2002), Mala špijunka (Zagreb 2003), Čudovišno (Zagreb 2004), Kvadrienale u Rigi (2004), Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2004), Essence of Life – Essence of Art (Budimpešta, Ljubljana, Moskva 2005), Eye on Europe (New York 2006), Living Art on the Edge of Europe (Otterlo 2006), Rani crteži doajena hrvatske umjetnosti poslije II. svjetskog rata (Zagreb 2006), Spomenik Anti Starčeviću (Osijek 2006), Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2007). Sudionik je međunarodnih kiparskih simpozija u Aranđelovcu 1967 (Oblik prostora), Dubrovi kraj Labina 1970 (Isječak rijeke) i 2006 (Andautonijska cesta, XI. dionica Bijele ceste), Bochumu 1979 (Stablo), Portorožu 1981 (Pejzaž, kamen) i Jakovlju 1996. Na otvorenome postavljene su mu skulpture Spomenik palim sportašima (1962, kupalište Mladost, uništeno), Antun Gustav Matoš iz 1973 (1978, aluminij, Strossmayerovo šetalište; 1992. replika na obali Kupe u Sisku), Ruža vjetrova iz 1983 (1986, Park 101. brigade, Gajnice), Oblik prostora (2002, pozlaćena bronca) i Uzlet (2003, metal, ZFT, Križna cesta, kbr. 18) te Oblik prostora iz 1965 (Park skulpture GHAZU), sve u Zagrebu, Oblik prostora (1996, bronca, Poreč, Decumanus), poprsja C. Fiskovića i B. Gušića (1998, Nacionalni park Mljet, Pristanište), Stablo (1992, metal, Maribor, ispred MSU). Autor je postaja križnoga puta u katedrali u Senju (drvo, 1956). Portretirao je kardinala F. Šepera (1966, zagrebačka katedrala) te M. Krležu (1981, MSUZ). Izradio skice za spomenik S. S. Kranjčeviću (1959), A. Cesarcu (1973, 1981), A. Šenoi (1988) i kralju Petru Krešimiru IV (2000). Od 1997. redoviti član HAZU, gdje je voditelj Gliptoteke. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« 1997, HDLU 2005. i MH Sisak 2006. O njem je 2001. snimljen TV film Spaljeno sunce (scenarij i režija P. Krelja). Grad Zagreb otkupio je 2007. njegov atelijer sa svim umjetninama za MSUZ.