IVANČAN, Ivan

IVANČAN, Ivan, etnokoreolog i koreograf (Molve, 15. VI. 1927). Sin Andrije, pisca i pedagoga. Gimnaziju i glazbenu školu polazio u Varaždinu potom u Zagrebu, maturiravši 1945. U Zagrebu 1954. završio studij na Tehničkom, a 1962. etnologiju na Filozofskom fakultetu, gdje je 1965. i doktorirao tezom Podrijetlo i veze korčulanskih kumpanija. Radio u Etnografskom muzeju 1951–52, Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku) 1955–74, kao umjetnički direktor Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske »Lado« 1974–79, savjetnik u Republičkom komitetu za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu SRH od 1979. te od 1982. do umirovljenja 1984. kao direktor poduzeća za organiziranje priredba i manifestacija »Arto«. Znanstveni je savjetnik od 1989. Sustavno istraživao na terenu bilježeći plesove u čitavoj Hrvatskoj te plesove gradišćanskih Hrvata u Austriji. Sukladno etnografskoj podjeli M. Gavazzija na kulturne areale, prema stilu i strukturi plesa odredio je plesne zone. U međunarodnoj Studijskoj skupini za terminologiju folklornoga plesa Komisije za folklorni ples (Folk Dance Commision, danas International Council for Traditional Music) sudjelovao u raspravama europskih etnokoreologa o stvaranju univerzalne terminologije i oblikovanju analitičkih metoda za istraživanje plesa. Analiziravši ples drmeš na primjerima iz Slavonije i Baranje, za najmanju jedinicu strukture plesa predložio pojam taktmotiv. Oslanjajući se na uzore europske etnokoreologije (R. Wolfram i C. Sachs), o plesovima raspravlja komparativno: analizira im strukturu, tumači rasprostranjenost, povijest i razvojni proces te međusobne utjecaje. Zbog toga uz njih bilježi i kazivanja o plesnim običajima, popratnoj glazbi, odn. sviranju i pjevanju, ali i priče, zagonetke, poslovice, predaje i vjerovanja. Uključivanjem gradskih plesova u svoja istraživanja proširuje postulat starije europske folkloristike o isključivu bilježenju seoskih plesova. Potanko zapisujući strukturu plesa, od prve izdane zbirke služi se međunarodno prihvaćenim plesnim pismom, labanotacijom (kinetografijom), ali i jednostavnijim Žgančevim plesnim pismom te opisom riječima. Dojmove kazivača – svjedočenja o kontekstu izvedbe odn. o plesnim običajima – većinom prikuplja intervjuima, prenoseći ih potom u zbirke u lokalnom govoru, otkrivajući tako i rekonstruirajući ples ranijih naraštaja. Opsežna je njegova suradnja u Radovima kongresa Saveza (udruženja) folklorista Jugoslavije (Ljubljana 1960, 1968; Sarajevo 1963, 1980; Ohrid 1964; Zagreb 1972, 1981, 1990–91) i Narodnoj umjetnosti (1962–75, 1981, 1983, 1988, 1991), a objavljivao je i u publikacijama Kulturni radnik (1950–52), Zbornik radova Etnografskog instituta SANU (Beograd 1960), Matica (1961), Matica. Iseljenički kalendar (1961–62, 1968–72, 1976–77, 1979–80), Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1962–63), Narodno stvaralaštvo – Folklor (Beograd 1968), Makedonski folklor (Skoplje 1969), Moreška. Korčulanska viteška igra (Korčula—Ljubljana 1974), Podravski zbornik (1975, 1977–79, 1981), Tánctudományi tanulmányok (Budimpešta 1975), The Folk Arts of Yugoslavia (Pittsburgh 1976), XVII Međunarodna smotra folklora (Zagreb 1982), Analyse und Klassifikation von Volkstänzen (Krakov 1983), Smotra kulturno-umjetničkog amaterizma u području folklorno-plesne djelatnosti Zagreba (Zagreb 1988), Ethnologica Dalmatica (1994), Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata (Zagreb 1995), Vartal (1996–97), Povid (1997), Glazba, folklor i kultura, Svečani zbornik za Jerka Bezića (Zagreb 1999) te u novinstvu. Surađivao u 2. izd. Muzičke enciklopedije i u Enciklopediji fizičke kulture LZ. Rezultate istraživanja primjenjuje i popularizira. Uprizorenje autentičnih folklornih plesova drži sredstvom očuvanja i izražavanja identiteta, pokretačkom snagom turističkih akcija te nadasve načinom njihova spašavanja od zaborava. Jedan je od utemeljitelja Zagrebačke škole folklora. Stručno i umjetnički vodi Međunarodnu smotru folklora u Zagrebu 1966–67. i 1982–85. te mnoge regionalne i lokalne smotre u domovini i iseljeništvu. Daje upute za terenska istraživanja, koja su temelj stvaranju koreografija, oblikujući osnovne zakone scene i načela scenskoga koreografiranja. Postavlja koreografije i umjetnički vodi Omladinsko kulturno-umjetničko društvo »Joža Vlahović« (od 1992. Zagrebački folklorni ansambl dr. Ivana Ivančana) 1949–51. i 1952–99. Razvijajući ideju svojega prethodnika Z. Ljevakovića, s »Ladom« je postignuo iznimne uspjehe, među kojima se po vrsnoj režiji i istančanu umjetničkom osjećaju ističu koncerti na kojima je prikazao godinu dana hrvatskih narodnih običaja. Njegove najpoznatije koreografije Podravski svati (s. a.), Lastovski poklad (1974), Međimurska pisana nedelja (1974), Katarina zlata hći – istarski balun (1979), Zagorski drmešari (1991) i Zlarinsko kolo (1996) izvode ansambli iz Hrvatske i iseljeništva po cijelom svijetu. Pripremio koreografske točke, među ostalim u igranom filmu B. Kosanovića Kuća na obali (1954), TV seriji J. Marušića U registraturi (1974) te surađivao u brojnim TV emisijama etnološkoga i folklorističkoga sadržaja, a osobito se ističu Običaji Cetinske krajine (1969), Sinjska alka (1969) i Lastovski karneval (1970) redatelja I. Michielija, Istarska svadba B. Makarovića (1972) te Od Šibenika do Trogira (1972) i Biranje iškog kralja (1974) I. Vrbanića. God. 1963. pokrenuo ljetnu, poslije i zimsku školu folklora, koje i danas vodi na Badiji i u Crikvenici. — Po količini sabranih plesnih običaja i plesova, 352 izrađena kinetograma, prema broju izdanih zbirka, znanstvenih i stručnih radova, snimljenih filmova, magnetofonskih vrpca i fotografija, priređenih gramofonskih ploča i umjetničkih ostvarenja (114 koreografija), I. je najplodniji hrvatski etnokoreolog. Opsežno gradivo koje je prikupio čuva se u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.