BAJAMONTI, Julije

BAJAMONTI, Julije (Giulio), liječnik, književnik, skladatelj i polihistor (Split, 4. VIII 1744 — Split, 12. XII 1800). Sin Ivana Dominika, liječnika, potomka obitelji talijanskih doseljenika, i Jelene rođ. Capogrosso, unuke hrvatskog pjesnika Jeronima Kavanjina. Među sedmoricom braće, uz Julija se znanstvenom i kulturnom djelatnošću istaknuo mlađi brat Jerolim. Srednju školu B. je polazio u Nadbiskupskoj gimnaziji u Splitu. Zacijelo je već tada stekao osnovnu glazbenu naobrazbu, što potvrđuju njegove mladenačke kompozicije iz 1759. i 1760. Potom je studirao medicinu i doktorirao na Sveučilištu u Padovi te pohađao predavanja iz filozofskih znanosti. Vjerojatno je za boravka u Italiji nastavio i s glazbenim školovanjem, što se može zaključiti po talijanskim stilskim utjecajima u njegovim skladbama. Iako su podaci o njemu nakon povratka sa studija nepotpuni, zna se pouzdano da je do 1786. živio u Splitu, ali tu nije dobio službu gradskog liječnika. U tom je razdoblju objavio anonimno na talijanskom Povijest sv. Dujma (Venecija 1767), zatim je na dramatizirani tekst istog sadržaja skladao opsežan oratorij Prijenos sv. Dujma (1770) i objelodanio desetak raznovrsnih rasprava i književnih radova. Vrlo je aktivno sudjelovao u kazališnom i glazbenom životu Splita pišući ili prevodeći scenska djela, organizirajući predstave u kojima je i sâm nastupao. Surađivao je u pokretanju (1767), organiziranju i radu splitskoga Gospodarskog društva. Mnogo je putovao: nekoliko puta u Padovu i Veneciju (1772, 1774, 1775. i 1776), zatim 1772. s talijanskim znanstvenikom Albertom Fortisom i anglikanskim biskupom Fredericom Herveyem po Dalmaciji, oko 1780. u Bosnu, potom u Dubrovnik te u Herceg-Novi i Kotor, gdje je boravio 1781. i 1782. nakon ženidbe s pučankom. Preživjevši 1783–1784. u Splitu epidemiju kuge, prihvatio je 1786. službu općinskog liječnika u Hvaru. Djelovao je uz to i kao orguljaš hvarske katedrale. Iz Hvara se mnogo dopisivao, navlastito s dubrovačkim prijateljima, jadajući se na skučene stvaralačke mogućnosti u malomu provincijskom mjestu. Iz sačuvane opsežne korespondencije razaznaje se da je kontaktirao i prijateljevao s mnogim istaknutim suvremenicima, posebice s dubrovačkim skladateljima Mihom, Lukom i Antunom Sorkočevićem, s pjesnicima Đurom Ferićem i Julijem Antunom Restićem, s Anicom Bošković, sestrom Ruđerovom, s Dešom Gozze Gučetić, s učenim hvarskim biskupom Ivanom Dominikom Stratikom, s trogirskim gospodarskim piscima Ivanom Lukom Garanjinom i Radošem Michielijem Vitturijem, s Osman-begom Filipovićem, a nadasve s Albertom Fortisom. Od venecijanskog nakladnika i knjižara Jakova Stortija naručivao je u to vrijeme knjige, časopise i muzikalije. Vrativši se 1790, u Split, opet ne uspijeva dobiti netom ispražnjeno mjesto gradskog liječnika jer je tadašnje konzervativno građansko društvo držalo njegovu glazbenu djelatnost nespojivom s liječničkim pozivom. Stoga se zadovoljio službom glazbenog ravnatelja, tj. orguljaša i zborovođe splitske katedrale. Ponovno se posvetio organiziranju kazališnih predstava (u pismu rođaku Vicku Capogrossu u Sutivan 1795. potražuje dramske tekstove s glazbom, prikladne za izvođenje). Čak je sam 1793. organizirao glazbenu akademiju u korist splitskih siromaha. Obnovio je i svoj rad u Gospodarskom društvu te komponirao i pisao, ali zbog svojih nekonvencionalnih i naprednih ideja nije nailazio na podršku i razumijevanje pa se upuštao i u polemike sve češće izričući nezadovoljstvo: »Ja sam ovdje nepoznat premda se o meni vani drugačije misli«, pisao je Antunu Sorkočeviću u Dubrovnik. Istodobno njegov prijatelj, nekadašnji splitski liječnik Lav Urbani, piše mu iz Kopra: »Tvoj talent zaslužuje svaku hvalu i nagradu pa ipak živiš u svojoj domovini zakopan i neuvažen, možda progonjen mržnjom i klevetom. Koliko si dostojan bolje sudbine!« Odgojen slobodarski, u duhu francuskih enciklopedista, B. je uvijek zastupao ideje napretka, socijalne jednakosti, osuđivao predrasude, vjerska i staleška zastranjenja. I premda se izravno nije bavio politikom, 1797. kada je Napoleon srušio Mletačku Republiku, pozdravio je njezin pad. Ali se u tim prevratnim danima nije pridružio splitskim i dalmatinskim frankofilima, pobornicima novoga društvenog poretka, već je pristao uz konzervativne, proaustrijske krugove zastupajući istodobno sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. U tom je duhu održao 1797. i govor (rkp.), dokazujući kako su Habsburgovci nasljednici hrvatskih narodnih vladara i hrvatsko-ugarskih kraljeva te izražavajući uvjerenje da će Dalmacija pod austrijskom upravom procvasti. Posljednje godine života proveo je u osami. Tek je 1799. imenovan splitskim općinskim liječnikom. — Izraziti predstavnik prosvjetiteljstva i istodobno vjesnik novoga romantičkog doba, polihistor i poliglot, B. je ostavio opsežan književni i glazbeni opus, bavio se povijesnim, arheološkim i folklornim istraživanjima, ekonomikom, agronomijom, prirodnim znanostima, sakupljao građu za enciklopedijski rječnik, bilježio bibliografske podatke. Gotovo sve svoje radove napisao je na talijanskom jeziku, ali je proučavao i osvjetljivao pojave i ličnosti iz hrvatske kulturne i narodne baštine i suvremenog hrvatskog života. Pjesnička ostavština (rukopisna zbirka u Arhivu JAZU u Zagrebu), pisana dotjeranim talijanskim jezikom, stilom i sadržajem može se svrstati između klasicizma i romantizma, a obuhvaća ljubavne, prigodničarske, moralističke, religiozne i šaljive pjesme. Najviše je prigodnica pohvalnica i oda, spjevanih prema običaju vremena u slavu prijateljâ, uglednikâ, svečanosti i dr., kao što je primjerice oda Prvoj dalmatinskoj tiskari u Dubrovniku (La prima stamperia in Dalmazia, 1783). Znamenito je svjedočanstvo Bajamontijeva odnosa prema jeziku Pohvala Dubrovniku (Lode di Ragusa) u kojoj među lijepim običajima Dubrovčane posebno hvali što njeguju narodni (»ilirski«) jezik jadikujući istodobno nad Dalmatincima koji domaći jezik drže tuđinskim. Sačuvano je i mnogo Bajamontijevih pjesničkih prijevoda, pretežno grčkih i latinskih klasika (Propercije, Bion, Teokrit, Tibul, Katul, Vergilije, Homer). Među književnim djelima ima i dramskih tekstova (nepotpuni rkp. komedijâ Il Maestro di Musica i Il saggio Amico), poslanicâ (npr. objavljena Poslanica o Hvaru, upućena Fortisu, 1790), putopisâ (Gita in Bossina, rkp.), polemikâ (L’emprietà falsamente asserita, e I’ignoranza legittimamente dimostrata, rkp. iz 1769). Prevodio je literarna i znanstvena djela s latinskog, francuskog, engleskog i hrvatskog na talijanski jezik (npr. Ovidije, J. Racine, J. J. Rousseau, Voltaire). Baveći se filologijom, B. je pripravio za tisak opsežniji rad O pravilnom pisanju talijanskim jezikom (Parere sul retto scrivere Italiano o sia sulla buona lingua comune d’Italia, rkp.), zatim rasprave o načinu pisanja elogija i o stilu latinskih lapidarnih natpisa (obje u rukopisu). Bavio se pitanjima čistoće hrvatskog jezika, proučavao je bosančicu i staroslavenski jezik. — Bajamontijeva glazbena ostavština, prema najnovijem popisu, obuhvaća više od 200 rukopisnih jedinica koje su nedvojbeno njegova djela te 80-ak jedinica kojima je on vrlo vjerojatno autor. Veći je dio sačuvan u Arhivu splitske katedrale (172 kompozicije sa sigurnošću se atribuiraju Bajamontiju, a 84 s velikom vjerojatnošću), dok se 40-ak skladbi čuva u arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (Zbirka Algarotti Udina). Pretežno su to crkvene skladbe: 20-ak misa, oko 50 moteta, pasije (Passio nella Domenica delle Palme, 1768; Passio del Venerdi Santo, 1782), responzoriji, litanije, himne. Pisane su za glasove i orgulje ili za glasove i orkestar ili gudaći sastav. Broj glasova varira (2, 3, 4 ili 5), ali je očita Bajamontijeva sklonost troglasju te izmjenjivanju polifoničnih, imitacijskih odlomaka s homofonima koji katkad poprimaju izrazito svjetovni, koncertantni karakter. Među crkvenim djelima posebno je zanimljiv Requiem u slavu Ruđera Boškovića za 3 glasa i instrumente (Requiem Per le Solemni esequie decretate dal Senato di Ragusa a suffragio dall anima del’immortale ab. Bosmvich, oko 1788/1789) te oratorij La traslazione di San Doimo – prvo djelo te vrste u hrvatskoj glazbi. B. ga je komponirao 1770. na vlastiti dramski tekst, u povodu prijenosa ostataka Sv. Dujma u novi oltar splitske katedrale, a glazbena struktura djela obuhvaća solističke arije, recitative, zborne točke i instrumentalnu pratnju (obnovljen i izveden u obradbi A. Klobučara s naslovom Prijenos sv. Dujma, Split 1969). B. je skladao i prvu sonatu za orgulje u Hrvatskoj (1776). Pod njegovim je imenom sačuvana i jedna trostavačna simfonija u C-duru, a prigodom najnovijeg popisa otkriveno je još 8 simfonija i 5 gudačkih kvarteta, potpuno ili djelomice sačuvanih te 3 sonate za gudaći trio, što su vjerojatno sve njegova djela. Simfonije su, prema dosadašnjim istraživanjima, bliske stilu bečke klasike. Među sačuvanim vokalnim skladbama ima arijâ, zborova i desetak madrigala. U vokalnim i crkvenim djelima naziru se stilski utjecaji talijanske operne i crkvene glazbe, posebno venecijanske, ali ima i obilježja mediteranskog folklora. — Istražujući narodnu baštinu, B. je zabilježio (vjerojatno na putu po Bosni) melodije triju pjesama koje je naslovio: Pjesma djevojaka iz Travnika, Pjesma janjičara i Pjesma kadije. Bajamontijev interes za folklor izrazit je nagovještaj romantizma, karakterističan za nekolicinu evropskih književnika toga prijelaznog razdoblja. Sakupljao je i zapisivao narodne pjesme i poslovice, a posebno je proučavao predaju i običaje iz Dalmatinske zagore, pokušavajući u raspravi Vlaški elementi u Homera (Padova 1797) dokazati podudarnosti između Ilijade i autohtonih, od davnine naslijeđenih životnih navika stanovnika Dalmatinske zagore. Na temelju tih folklorističkih radova nastala je pretpostavka (F. Miklošič i dr.) da je B. prvi upoznao s tekstom Hasanaginice A. Fortisa, s kojim je uostalom neprestano surađivao i putovao po Dalmaciji. — Vrijedan je prinos dao B. i hrvatskoj historiografiji, osobito Povijesnim uspomenama grada Splita u Dalmaciji, nedovršenim djelom koje je pisao potkraj života (Memorie della città di Spalato in Dalmazia, raccolte de Giulio Bajamonti, oko 1797–1800; preveo i dijelom objavio D. Kečkemet), koristeći se podacima iz starijih kronika i povijesti (M. Madijev, A. Cutheis, I. Lučić, D. Farlati i dr.). Povijesna zbivanja B. ne izlaže objektivno, kroničarski, već s duhovitim i mjestimice vrlo oštrim kritikama društvenih odnosa, države, crkve, aristokracije. Kao dokument događaja i sredine jest Bajamontijeva Povijest kuge što je harala Dalmacijom 1783–1789, napisana na temelju njegova osobnoga liječničkog iskustva i sudjelovanja u suzbijanju epidemije. Radeći u Gospodarskom društvu, B. je sastavio nekoliko rasprava i članaka s tog područja (većina je objavljena), a napisao je i historijat postanka i rada tog društva (Venecija 1791). I prirodne su znanosti zastupljene u Bajamontijevoj ostavštini s prilozima o posve različnim temama: Poslanica o meteorologiji (objavljeno 1779), Razgovor o otkriću pomorskog kompasa (Dialogo sopra l’invenzione della Bussola, rkp.) i dr. Kao pravi duhovni sljedbenik francuskih enciklopedista, B. je pokušao sastaviti veliki enciklopedijski rječnik sakupivši opsežnu ali nedovršenu građu. Zabilježeni pojmovi i njihova objašnjenja svjedoče o širokoj naobrazbi i poznavanju bogate literature. Ostavio je i nedovršeni rukopis Muzičkog rječnika u kojem su obuhvaćene različne glazbene discipline – povijest, glazbena teorija, instrumenti, oblici, pojedine glazbene kulture. Sudeći po toj nedovršenoj građi, Bajamonti se s pravom može držati prvim našim enciklopedistom modernoga kova. Mnogostrani interesi potaknuli su ga i na bilježenje bibliografskih podataka koje je sakupljao po bibliotekama i katalozima (posjedovao je sâm bogatu knjižnicu), po časopisima te dopisujući se sa znanstvenicima, nakladnicima i bibliotekarima. U dvjema opsežnim sačuvanim knjižicama i na posebnim listićima pribilježio je 2500 bibliografskih jedinica; među njima ima 110 naslova naših pisaca, čak i nekih koje ne navode kasniji bibliografi (I. Kukuljević Sakcinski, Š. Ljubić). Crpeći djelomice od starijih naših autora, B. je mnogo potpuniji i dosljedniji; on navodi puni naslov u originalnoj grafiji, mjesto i godinu tiska, a katkad i ime nakladnika te bilješku gdje se knjiga nalazi ili odakle je preuzet podatak o njoj, pa i tim svojim radom postavlja temelje modernomu znanstvenom pristupu bibliografiji kod Hrvata. — Ubrzo nakon smrti B. je pao u zaborav pa se njegova mnogostrana djelatnost i pravo značenje otkrivaju tek u novije doba. Ali djela mu još uvijek nisu u cijelosti znanstveno obrađena i objavljena pa će se konačan sud o njemu donijeti tek nakon analize radova po strukama. No već po razmjerima sačuvane ostavštine i po svestranosti, bez dvojbe je bio najmarkantnija ličnost grada Splita i srednje Dalmacije pri kraju XVIII st. Bajamontijeva rukopisna djela, znanstvena i književna (prozna), čuvaju se većim dijelom u knjižnici Arheološkog muzeja u Splitu, zatim u Muzeju grada Splita te u Arhivu Garagnin-Fanfogna u Trogiru. Glazbenih rukopisa ima, osim u navedenim arhivima, još u Arhivu Hrvatske i Arhivu JAZU u Zagrebu i u župnoj crkvi u Starigradu na Hvaru. Kompozicije Simfonija u C-duru (red. M. Kichl), Kvartet in F, Coelo tonante te oratorij Prijenos sv. Dujma, 2 stavka (obradba A. Klobučar) snimljene su na gramofonskim pločama u izdanju Jugotona (Zagreb).