Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BAJAMONTI, Julije (Giulio), liječnik, književnik, skladatelj i polihistor (Split, 4. VIII 1744 — Split, 12. XII 1800). Sin Ivana Dominika, liječnika, potomka obitelji talijanskih doseljenika, i Jelene rođ. Capogrosso, unuke hrvatskog pjesnika Jeronima Kavanjina. Među sedmoricom braće, uz Julija se znanstvenom i kulturnom djelatnošću istaknuo mlađi brat Jerolim. Srednju školu B. je polazio u Nadbiskupskoj gimnaziji u Splitu. Zacijelo je već tada stekao osnovnu glazbenu naobrazbu, što potvrđuju njegove mladenačke kompozicije iz 1759. i 1760. Potom je studirao medicinu i doktorirao na Sveučilištu u Padovi te pohađao predavanja iz filozofskih znanosti. Vjerojatno je za boravka u Italiji nastavio i s glazbenim školovanjem, što se može zaključiti po talijanskim stilskim utjecajima u njegovim skladbama. Iako su podaci o njemu nakon povratka sa studija nepotpuni, zna se pouzdano da je do 1786. živio u Splitu, ali tu nije dobio službu gradskog liječnika. U tom je razdoblju objavio anonimno na talijanskom Povijest sv. Dujma (Venecija 1767), zatim je na dramatizirani tekst istog sadržaja skladao opsežan oratorij Prijenos sv. Dujma (1770) i objelodanio desetak raznovrsnih rasprava i književnih radova. Vrlo je aktivno sudjelovao u kazališnom i glazbenom životu Splita pišući ili prevodeći scenska djela, organizirajući predstave u kojima je i sâm nastupao. Surađivao je u pokretanju (1767); organiziranju i radu splitskoga Gospodarskog društva. Mnogo je putovao: nekoliko puta u Padovu i Veneciju (1772, 1774, 1775. i 1776), zatim 1772. s talijanskim znanstvenikom Albertom Fortisom i anglikanskim biskupom Fredericom Herveyem po Dalmaciji, oko 1780. u Bosnu, potom u Dubrovnik te u Herceg-Novi i Kotor, gdje je boravio 1781. i 1782. nakon ženidbe s pučankom. Preživjevši 1783–1784. u Splitu epidemiju kuge, prihvatio je 1786. službu općinskog liječnika u Hvaru. Djelovao je uz to i kao orguljaš hvarske katedrale. Iz Hvara se mnogo dopisivao, navlastito s dubrovačkim prijateljima, jadajući se na skučene stvaralačke mogućnosti u malomu provincijskom mjestu. Iz sačuvane opsežne korespondencije razaznaje se da je kontaktirao i prijateljevao s mnogim istaknutim suvremenicima, posebice s dubrovačkim skladateljima Mihom, Lukom i Antunom Sorkočevićem, s pjesnicima Đurom Ferićem i Julijem Antunom Restićem, s Anicom Bošković, sestrom Ruđerovom, s Dešom Gozze Gučetić, s učenim hvarskim biskupom Ivanom Dominikom Stratikom, s trogirskim gospodarskim piscima Ivanom Lukom Garanjinom i Radošem Michielijem Vitturijem, s Osman-begom Filipovićem, a nadasve s Albertom Fortisom. Od venecijanskog nakladnika i knjižara Jakova Stortija naručivao je u to vrijeme knjige, ćasopise i muzikalije. Vrativši se 1790, u Split, opet ne uspijeva dobiti netom ispražnjeno mjesto gradskog liječnika jer je tadašnje konzervativno građansko društvo držalo njegovu glazbenu djelatnost nespojivom s liječničkim pozivom. Stoga se zadovoljio službom glazbenog ravnatelja, tj. orguljaša i zborovođe splitske katedrale. Ponovno se posvetio organiziranju kazališnih predstava (u pismu rođaku Vicku Capogrossu u Sutivan 1795. potražuje dramske tekstove s glazbom, prikladne za izvođenje). Čak je sam 1793. organizirao glazbenu akademiju u korist splitskih siromaha. Obnovio je i svoj rad u Gospodarskom društvu te komponirao i pisao, ali zbog svojih nekonvencionalnih i naprednih ideja nije nailazio na podršku i razumijevanje pa se upuštao i u polemike sve češće izričući nezadovoljstvo: »Ja sam ovdje nepoznat premda se o meni vani drugačije misli«, pisao je Antunu Sorkočeviću u Dubrovnik. Istodobno njegov prijatelj, nekadašnji splitski liječnik Lav Urbani, piše mu iz Kopra: »Tvoj talent zaslužuje svaku hvalu i nagradu pa ipak živiš u svojoj domovini zakopan i neuvažen, možda progonjen mržnjom i klevetom. Koliko si dostojan bolje sudbine!« Odgojen slobodarski, u duhu francuskih enciklopedista, B. je uvijek zastupao ideje napretka, socijalne jednakosti, osuđivao predrasude, vjerska i staleška zastranjenja. I premda se izravno nije bavio politikom, 1797. kada je Napoleon srušio Mletačku Republiku, pozdravio je njezin pad. Ali se u tim prevratnim danima nije pridružio splitskim i dalmatinskim frankofilima, pobornicima novoga društvenog poretka, već je pristao uz konzervativne, proaustrijske krugove zastupajući istodobno sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. U tom je duhu održao 1797. i govor (rkp.), dokazujući kako su Habsburgovci nasljednici hrvatskih narodnih vladara i hrvatsko-ugarskih kraljeva te izražavajući uvjerenje da će Dalmacija pod austrijskom upravom procvasti. Posljednje godine života proveo je u osami. Tek je 1799. imenovan splitskim općinskim liječnikom. — Izraziti predstavnik prosvjetiteljstva i istodobno vjesnik novoga romantičkog doba, polihistor i poliglot, B. je ostavio opsežan književni i glazbeni opus, bavio se povijesnim, arheološkim i folklornim istraživanjima, ekonomikom, agronomijom, prirodnim znanostima, sakupljao građu za enciklopedijski rječnik, bilježio bibliografske podatke. Gotovo sve svoje radove napisao je na talijanskom jeziku, ali je proučavao i osvjetljivao pojave i ličnosti iz hrvatske kulturne i narodne baštine i suvremenog hrvatskog života. Pjesnička ostavština (rukopisna zbirka u Arhivu JAZU u Zagrebu), pisana dotjeranim talijanskim jezikom, stilom i sadržajem može se svrstati između klasicizma i romantizma, a obuhvaća ljubavne, prigodničarske, moralističke, religiozne i šaljive pjesme. Najviše je prigodnica pohvalnica i oda, spjevanih prema običaju vremena u slavu prijateljâ, uglednikâ, svečanosti i dr., kao što je primjerice oda Prvoj dalmatinskoj tiskari u Dubrovniku (La prima stamperia in Dalmazia, 1783). Znamenito je svjedočanstvo Bajamontijeva odnosa prema jeziku Pohvala Dubrovniku (Lode di Ragusa) u kojoj među lijepim običajima Dubrovčane posebno hvali što njeguju narodni (»ilirski«) jezik jadikujući istodobno nad Dalmatincima koji domaći jezik drže tuđinskim. Sačuvano je i mnogo Bajamontijevih pjesničkih prijevoda, pretežno grčkih i latinskih klasika (Propercije, Bion, Teokrit, Tibul, Katul, Vergilije, Homer). Među književnim djelima ima i dramskih tekstova (nepotpuni rkp. komedijâ Il Maestro di Musica i Il saggio Amico), poslanicâ (npr. objavljena Poslanica o Hvaru, upućena Fortisu, 1790), putopisâ (Gita in Bossina, rkp.), polemikâ (L’emprietà falsamente asserita, e I’ignoranza legittimamente dimostrata, rkp. iz 1769). Prevodio je literarna i znanstvena djela s latinskog, francuskog, engleskog i hrvatskog na talijanski jezik (npr. Ovidije, J. Racine, J. J. Rousseau, Voltaire). Baveći se filologijom, B. je pripravio za tisak opsežniji rad O pravilnom pisanju talijanskim jezikom (Parere sul retto scrivere Italiano o sia sulla buona lingua comune d’Italia, rkp.), zatim rasprave o načinu pisanja elogija i o stilu latinskih lapidarnih natpisa (obje u rukopisu). Bavio se pitanjima čistoće hrvatskog jezika, proučavao je bosančicu i staroslavenski jezik. — Bajamontijeva glazbena ostavština, prema najnovijem popisu, obuhvaća više od 200 rukopisnih jedinica koje su nedvojbeno njegova djela te 80-ak jedinica kojima je on vrlo vjerojatno autor. Veći je dio sačuvan u Arhivu splitske katedrale (172 kompozicije sa sigurnošću se atribuiraju Bajamontiju, a 84 s velikom vjerojatnošću), dok se 40-ak skladbi čuva u arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (Zbirka Algarotti Udina). Pretežno su to crkvene skladbe: 20-ak misa, oko 50 moteta, pasije (Passio nella Domenica delle Palme, 1768; Passio del Venerdi Santo, 1782), responzoriji, litanije, himne. Pisane su za glasove i orgulje ili za glasove i orkestar ili gudaći sastav. Broj glasova varira (2, 3, 4 ili 5), ali je očita Bajamontijeva sklonost troglasju te izmjenjivanju polifoničnih, imitacijskih odlomaka s homofonima koji katkad poprimaju izrazito svjetovni, koncertantni karakter. Među crkvenim djelima posebno je zanimljiv Requiem u slavu Ruđera Boškovića za 3 glasa i instrumente (Requiem Per le Solemni esequie decretate dal Senato di Ragusa a suffragio dall anima del’immortale ab. Bosmvich, oko 1788/1789) te oratorij La traslazione di San Doimo — prvo djelo te vrste u hrvatskoj glazbi. B. ga je komponirao 1770. na vlastiti dramski tekst, u povodu prijenosa ostataka Sv. Dujma u novi oltar splitske katedrale, a glazbena struktura djela obuhvaća solističke arije, recitative, zborne točke i instrumentalnu pratnju (obnovljen i izveden u obradbi A. Klobučara s naslovom Prijenos sv. Dujma, Split 1969). B. je skladao i prvu sonatu za orgulje u Hrvatskoj (1776). Pod njegovim je imenom sačuvana i jedna trostavačna simfonija u C-duru, a prigodom najnovijeg popisa otkriveno je još 8 simfonija i 5 gudačkih kvarteta, potpuno ili djelomice sačuvanih te 3 sonate za gudaći trio, što su vjerojatno sve njegova djela. Simfonije su, prema dosadašnjim istraživanjima, bliske stilu bečke klasike. Među sačuvanim vokalnim skladbama ima arijâ, zborova i desetak madrigala. U vokalnim i crkvenim djelima naziru se stilski utjecaji talijanske operne i crkvene glazbe, posebno venecijanske, ali ima i obilježja mediteranskog folklora. — Istražujući narodnu baštinu, B. je zabilježio (vjerojatno na putu po Bosni) melodije triju pjesama koje je naslovio: Pjesma djevojaka iz Travnika, Pjesma janjičara i Pjesma kadije. Bajamontijev interes za folklor izrazit je nagovještaj romantizma, karakterističan za nekolicinu evropskih književnika toga prijelaznog razdoblja. Sakupljao je i zapisivao narodne pjesme i poslovice, a posebno je proučavao predaju i običaje iz Dalmatinske zagore, pokušavajući u raspravi Vlaški elementi u Homera (Padova 1797) dokazati podudarnosti između Ilijade i autohtonih, od davnine naslijeđenih životnih navika stanovnika Dalmatinske zagore. Na temelju tih folklorističkih radova nastala je pretpostavka (F. Miklošič i dr.) da je B. prvi upoznao s tekstom Hasanaginice A. Fortisa, s kojim je uostalom neprestano surađivao i putovao po Dalmaciji. — Vrijedan je prinos dao B. i hrvatskoj historiografiji, osobito Povijesnim uspomenama grada Splita u Dalmaciji, nedovršenim djelom koje je pisao potkraj života (Memorie della città di Spalato in Dalmazia, raccolte de Giulio Bajamonti, oko 1797–1800; preveo i dijelom objavio D. Kečkemet), koristeći se podacima iz starijih kronika i povijesti (M. Madijev, A. Cutheis, I. Lučić, D. Farlati i dr.). Povijesna zbivanja B. ne izlaže objektivno, kroničarski, već s duhovitim i mjestimice vrlo oštrim kritikama društvenih odnosa, države, crkve, aristokracije. Kao dokument događaja i sredine jest Bajamontijeva Povijest kuge što je harala Dalmacijom 1783–1789, napisana na temelju njegova osobnoga liječničkog iskustva i sudjelovanja u suzbijanju epidemije. Radeći u Gospodarskom društvu, B. je sastavio nekoliko rasprava i članaka s tog područja (većina je objavljena), a napisao je i historijat postanka i rada tog društva (Venecija 1791). I prirodne su znanosti zastupljene u Bajamontijevoj ostavštini s prilozima o posve različnim temama: Poslanica o meteorologiji (objavljeno 1779), Razgovor o otkriću pomorskog kompasa (Dialogo sopra l’invenzione della Bussola, rkp.) i dr. Kao pravi duhovni sljedbenik francuskih enciklopedista, B. je pokušao sastaviti veliki enciklopedijski rječnik sakupivši opsežnu ali nedovršenu građu. Zabilježeni pojmovi i njihova objašnjenja svjedoče o širokoj naobrazbi i poznavanju bogate literature. Ostavio je i nedovršeni rukopis Muzičkog rječnika u kojem su obuhvaćene različne glazbene discipline – povijest, glazbena teorija, instrumenti, oblici, pojedine glazbene kulture. Sudeći po toj nedovršenoj građi, Bajamonti se s pravom može držati prvim našim enciklopedistom modernoga kova. Mnogostrani interesi potaknuli su ga i na bilježenje bibliografskih podataka koje je sakupljao po bibliotekama i katalozima (posjedovao je sâm bogatu knjižnicu), po časopisima te dopisujući se sa znanstvenicima, nakladnicima i bibliotekarima. U dvjema opsežnim sačuvanim knjižicama i na posebnim listićima pribilježio je 2500 bibliografskih jedinica; među njima ima 110 naslova naših pisaca, čak i nekih koje ne navode kasniji bibliografi (I. Kukuljević Sakcinski, Š. Ljubić). Crpeći djelomice od starijih naših autora, B. je mnogo potpuniji i dosljedniji; on navodi puni naslov u originalnoj grafiji, mjesto i godinu tiska, a katkad i ime nakladnika te bilješku gdje se knjiga nalazi ili odakle je preuzet podatak o njoj, pa i tim svojim radom postavlja temelje modernomu znanstvenom pristupu bibliografiji kod Hrvata. — Ubrzo nakon smrti B. je pao u zaborav pa se njegova mnogostrana djelatnost i pravo značenje otkrivaju tek u novije doba. Ali djela mu još uvijek nisu u cijelosti znanstveno obrađena i objavljena pa će se konačan sud o njemu donijeti tek nakon analize radova po strukama. No već po razmjerima sačuvane ostavštine i po svestranosti, bez dvojbe je bio najmarkantnija ličnost grada Splita i srednje Dalmacije pri kraju XVIII st. Bajamontijeva rukopisna djela, znanstvena i književna (prozna), čuvaju se većim dijelom u knjižnici Arheološkog muzeja u Splitu, zatim u Muzeju grada Splita te u Arhivu Garagnin-Fanfogna u Trogiru. Glazbenih rukopisa ima, osim u navedenim arhivima, još u Arhivu Hrvatske i Arhivu JAZU u Zagrebu i u župnoj crkvi u Starigradu na Hvaru. Kompozicije Simfonija u C-duru (red. M. Kichl), Kvartet in F, Coelo tonante te oratorij Prijenos sv. Dujma, 2 stavka (obradba A. Klobučar) snimljene su na gramofonskim pločama u izdanju Jugotona (Zagreb).

DJELA: Sul vacuo (poslanica 8. I 1760). S. l. — Storia di San Doimo, primo vescovo di Salona (anonimno). Venezia 1767. — Proseguimento della Storia di San Doimo (u dodatku tekst oratorija La Traslazione di San Doimo). Venezia 1770. — Prospetto di studii economici per la Dalmazia. Giornale d’Italia spettante alla scienza naturale ed all’arti (Venezia) 1775, XI, str. 233. — A due fanciulli ebrei, passati al grembo della s. Chiesa sotto gli auspicie la paterna asistenza dell’ M. e. rev. Mons. Luca Garagnini... Venezia 1777. — Di ciò che influisce sulla popolazione. (S. l.) 1777. — Sull asciugamento della campagna d’ Imoski nella Morlachia Veneta e sulla regolazione delle sue acque. Venezia 1777. — Lettera meteorologica del Sig. Dot. Giulio Bajamonti di Spalatro diretta al Sig. Ab. Giuseppe Toaldo..., Giornale enciclopedico di Vicenza, 1779, XII, str. 33–48. — La prima Stamperia in Dalmazia. Dubrovnik 1783. — Viaggio. Poemetto Epistolare. Dubrovnik 1784. — Lettera al Sig. Ab. Alberto Fortis. Nuovo giornale enciclopedico di Vicenza, 1785, VIII, str. 102–111. — A. Mons. Stratico per il suo ingresso nella Chiesa vescovile di Lesina. Padova 1786. — Storia della peste, che regnò in Dalmazia negli anni 1783–1784. Venezia 1786. — Elogio dell’abate Ruggiero Giuseppe Boscovich. Dubrovnik 1789, Napoli 17902. — Lettera del sig. dottor Giulio Bajamonti sopra alcune particolarità dell’ Isola di Lesina. Venezia 1790. — Memoria sulla possibile moltiplicazione degli animali bovini nell’isola di Lesina. Giornale enciclopedico d’Italia (Venezia), 1790, I. str. 64–75; II, str. 83–88. — Parere del Dott. Giulio Bajamonti sopra un Epitafio Latino di Rovigo. Ibid., X, str. 89–99. — Dell’origine e dei progressi della Pubblica Societe Economica di Spalatro. Ibid., str. 99–114. — Il mio biglietto a Rafo ebreo. Vicenza 1791. — Sopra i vari mezzi di promovere I’ agricoltura in Dalmazia. Venezia 1791. — Lettera a uno degli autori del Nuovo giornate enciclopedico di Vicenza. Nuovo giornale enciclopedico di Vicenza, 1793, IV, str. 89–92. — Il medico e la musica. Giornale enciclopedico d’Italia, 1796, VII, str. 90–120. — Observations sur la Dalmatie et l’Istrie par un citoyen ingénu. Venezia 1797. — Il Morlachismo d’Omero. Giornale enciclopedico d’Italia (Padova) 1797, III, str. 77–98. — Zapisi o gradu Splitu (izbor, prijevod i komentar Duško Kečkemet). Split 1975. — Simfonija u C-duru (u: L. Županović, Spomenici hrvatske glazbene prošlosti, 9). Zagreb 1978.
 
LIT.: Alberto Fortis: Viaggio in Dalmazia, 2. Venezia 1774, 39. — Giuseppe Valentinelli: Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro. Zagreb 1855. — Šime Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Beč i Zadar 1856, 17. — Ivan Kukuljević Sakcinski: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, 1. Zagreb 1858 17. — Dujam Srećko Karaman: Dr Julije Bajamonti. Narod, 10(1893) br. 17 i 18. — Ivan Milčetić: Dr Julije Bajamonti i njegova djela. Rad JAZU, 1912, knj. 192. — Niko Gjivanović: Rugjer Bošković i Dr Julije Bajamonti prema glazbenoj umjetnosti. Prava Crvena Hrvatska, 8(1912) 394, str. 1. — Arsen Wenzelides: Narodnjak XVIII stoljeća. Savremenik, 7(1912) 10, str. 601–604. — Niko Kalogjera: Povjesne crtice o glazbenim prilikama splitske stolne crkve. Sveta Cecilija, 18(1924) br. 3–5. — Frane Bulić: Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij. Zbornik Matice hrvatske, 1925, str. 112. — Frane Bulić i Ljubo Karaman: Palača cara Dioklecijana u Splitu. Zagreb 1927, 30. — Ivo Delalle: Fortisove veze s Dalmacijom. Novo doba (Split), 17(1934) 77 (31. III), str. 15–16. — Ante Belas: Bilješke dra Julija Bajamontia o gradu Splitu. Hrvatski glasnik, 3(1940) 70, str. 10–11; — Dušan Berić: Bibliografske bilješke Julija Bajamontija o djelima Marka Marulića. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 1(1950) 4, str. 289–293. — Žarko Muljačić: Splitski književnik Julije Bajamonti. Mogućnosti, 2(1955) 10, str. 795–800. — Krešimir Kovačević: Hrvatski kompozitori i njihova djela. Zagreb 1960. — Žarko Muljačić: Novi podaci o splitskom književniku Juliju Bajamonti. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1961, XXVII, str. 45–53. — Grga Novak: Povijest Splita, 2 i 3. Split 1961. i 1965. — Bojana Ivančević: Muzička zbirka knjižnice Udine Algarottija. Rad JAZU, 1965, knj. 337. — Vladimir Bazala: Julije Bajamonti. Forum, 16(1967) br. 1/2. — Hrvoje Morović: Sa stranica starih knjiga. Split 1968. — Ante Jutronić: Hrvatski pisci talijanskog jezika. Hrvatsko kolo, 1969, 6, str. 599–600. — Antun Celio-Cega: Povodom 200-godišnjice najstarijeg hrvatskog oratorija. Sveta Cecilija, 40(1970) br. 4. — Hrvoje Morović: Povijest biblioteka u gradu Splitu, 1. Zagreb 1971. — Mate Zorić: Romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku. Rad JAZU, 1971, knj. 357. — Josip Andreis: Povijest glazbe, 4 (Povijest hrvatske glazbe). Zagreb 1974. — Duško Kečkemet: Život i djelo Julija Bajamontija (u: Zapisi o gradu Splitu). Split 1975, 7–82 (s bibliografijom, str. 329–336). — Ivan Bošković: O jednom splitskom koncertu iz XVIII stoljeća. Kulturna baština (Split), 4(1976) 5/6, str. 58–65. — Ivan Mimica: Rasprava »Il Morlacchismo d’Omero« Julija Bajamontija. Mogućnosti, 23(1976) 6, str. 645–661; 24(1977) 1, str. 96–102. — Stanislav Tuksar: Glazbeni arhiv splitske stolne crkve sv. Dujma. Arti Musices, 1977, br. 8/2. — Grga Novak: Pismo dra Julija Bajamontija godine 1790. Starine JAZU, 1978, knj. 57. — Cvito Fisković: Julije Bajamonti u Herceg-Novom. Mogućnosti, 26(1979) 5, str. 573–584.
 
Duško Kečkemet i Ivona Ajanović (1983)