KUČAN, Ninoslav

KUČAN, Ninoslav, arhitekt (Breza, 22. V. 1927 — Vidova gora na Braču, 22. VIII. 1994). U Zagrebu 1945. završio gimnaziju, 1951. diplomirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu. Za studija bio suradnik V. Turine na projektu kompleksa plivališta na Delti u Rijeci 1949–50. te radio u Urbanističkom institutu Hrvatske. Nakon diplome kraće asistent A. Ulricha u Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Skoplju, a od 1953. projektant suradnik u Projektnom birou »Ulrich« u Zagrebu. Od 1954. zaposlen u Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (isprva honorarni asistent u Zavodu za građevne konstrukcije u Z. Vrkljana, a od 1957. asistent pri katedri za projektiranje u M. Kauzlarića). Projektant u Arhitektonsko-građevinskom odjelu Instituta za naftu od 1966. te od 1967. u Interbauu, njemačkoj podružnici hrvatskoga građevinskoga poduzeća, za koju je projektirao stambena naselja (Unterpfaffenhofen kraj Münchena, 1967, i umirovljeničko naselje u Bad Salzuflenu kraj Bielefelda, 1969). Od 1969. do umirovljenja 1990. pročelnik je odjela u projektnom zavodu Rijekaprojekt u Rijeci. Ostvario je antologijske radove hrvatske arhitekture druge pol. XX. st., koji pokazuju otklon od poslijeratnoga institucionalnoga modernizma, a rezultat su novih pristupa kojima arhitektura postaje djelo visoke tehnologije i naglašeno likovnoga senzibiliteta. Kreirao je oko 120 građevina, od kojih je izvedeno sedamdesetak, a glavne su mu u Zagrebu u Ul. grada Vukovara – Radničko sveučilište »Moša Pijade« (danas Pučko otvoreno učilište; natječaj 1955, projekt K., projekt i izvedba R. Nikšić, interijer B. Bernardi; izgrađeno 1961; Nagrada grada Zagreba 1961) i Palača pravde (zgrada Općinskoga i građanskoga suda, 1961–70, Nagrada Zagrebačkoga salona 1970), od projekta sklopa koje je izgrađen tek monumentalni stakleno-granitni monolitni blok fina rastera ostakljenja – te u Rijeci Robna kuća Ri (1970–74, s B. Babićem i suprugom Vjerom Kučan, Nagrada »Viktor Kovačić« 1974). Gradnja Radničkoga sveučilišta bila je dio najopsežnijega urbanističkoga pothvata nakon 1945, gradnje glavne ulice »novoga socijalističkoga Zagreba« s institucijama vlasti i uprave, tadašnje Ul. proleterskih brigada. Polifunkcionalna i fleksibilna građevina »totalno aktivnoga prostora« mogla je primiti kulturološki najzahtjevnije sadržaje, a kao originalno plastičko tijelo definirala je novi gradski ugao. Čim je realizirana, ocijenjena je kao karizmatična građevina sjedinjenih umjetnosti i najviši domet moderne hrvatske arhitekture javnoga sadržaja u dosluhu s aktualnim europskim arhitektonskim tijekovima. Od pol. 1970-ih vodio je gradnju mnogih telegrafsko-telefonskih centara (u Opatiji i Puli 1974. s V. Antolovićem, Pazinu 1974–75, Trsatu 1976, Crikvenici i Osijeku 1979, Umagu 1982), koje karakteriziraju matematički rasteri, industrijski materijali te izražen plasticitet suhe montaže, poput voluminoznoga bloka na Kozali u Rijeci (1974–75), zamišljenoga kao signal na glavnom ulazu u grad. Pročelje mu je dinamizirano plastično izraženom dekorativnom strukturom, baš kao i na Robnoj kući Ri, koju je interpolirao u gradsko središte; prekoračivši staru gradsku prometnicu, K. je zauzeo prostor čak dvaju blokova te ju vizualno povezao s industrijskom baštinom obližnjih lučkih pogona. God. 1971–89. radio je na urbanističko-arhitektonskom rješenju stambenoga naselja Krnjevo u Rijeci (1971, I. nagrada na natječaju) za 22 500 stanovnika, kojega se osnovna koncepcija više puta mijenjala iz temelja. Osobito je kvalitetno zamislio otvorene javne prostore, a realizirao je tek više stambenih zgrada. Projektirao je i izveo i zapažen stakleno-čelični paviljon za izložbu Porodica i domaćinstvo na Zagrebačkom velesajmu, koji je potom preseljen u Prašku ul., gdje je postao Modna kuća (1958, s A. Dragomanovićem; izgorjela u požaru kasnih 1970-ih), Dječji vrtić Zamet u Rijeci (1969), vile Hrešić u Korčuli i Lustig u Crikvenici (1969), otvoreni bazen s gledalištem i klupski dom na Kantridi (1971), dječji vrtić i športsku dvoranu u Labinu (1972. i 1973), stambeni neboder »Vulkan« na Grčevu u Rijeci (1972), s karakterističnom visinskom razlikom pri vrhu, zonu športova na Kantridi (1972), hotel »Lika« u Gospiću (1973), stambeno naselje Dobrota II. u Kotoru sa stanovima i opskrbnim centrom (1980). Izveo je obnovu i rekonstrukciju Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci (1974) i obnovu i dogradnju HNK u Osijeku (1975–77). Sudjelovao je u oko 130 arhitektonskih natječaja (1953–65. po pet godišnje): s Ulrichom (sve prve nagrade) za Vojnu bolnicu u Splitu (1952), Opću bolnicu u Slavonskom Brodu (1953), Osnovnu školu na Pantovčaku u Zagrebu (1955) i Dom pomoraca u Rijeci (1955); s Dragomanovićem za tipske stambene tornjeve (1960, I. nagrada), servisnu zgradu Glavnoga kolodvora u Zagrebu (I. nagrada) i stambene tornjeve u Rijeci (II. nagrada) te samostalno za Projekt TBC bolnice u Petrinji (1956, II. nagrada), kompleks medicinskoga centra paviljonskoga tipa na Švarči u Karlovcu (1961), gradski hotel i zgradu Oslobođenja u Sarajevu (1962, otkup), hotelski kompleks u Pirovcu (1970, I. nagrada). S D. Džamonjom, Bernardijem, Dragomanovićem i Nikšićem sudjeluje u natječaju za spomenik žrtvama logora u Jajincima kraj Beograda (1957, III. nagrada), s Džamonjom izrađuje i projekte za međunarodne natječaje za spomenike žrtvama koncentracijskih logora u Auschwitzu (1958, X. nagrada) i Dachauu (1959, jedna od šest ravnopravnih prvih nagrada) te samostalno projektira natječajni rad za spomenik revoluciji i N. Demonji u Kamenskom (1960, otkup). Predstavnik je naraštaja koji nadilazi zasade funkcionalističkoga idioma u korist novih analitičkih postupaka i tehnološki primjerenih materijala. Drži ga se jednim od najistaknutijih hrvatskih arhitekata druge pol. XX. st. Posmrtno mu je u Muzeju grada Rijeke 2006. organizirana retrospektivna izložba, koja je gostovala i u Hrvatskom muzeju arhitekture u Zagrebu.