LACKOVIĆ CROATA, Ivan

LACKOVIĆ CROATA, Ivan, naivni slikar, grafičar i kolekcionar (Batinske kraj Kalinovca, 1. I. 1932 — Zagreb, 29. VIII. 2004). Nakon završene pučke škole u Kalinovcu poljodjelac je i nadničar u šumskom gospodarstvu, od 1957. poštar u Zagrebu. God. 1962. susreće se s K. Hegedušićem i povremeno radi u njegovoj Majstorskoj radionici. Suosnivač je 1964. Društva naivnih umjetnika Hrvatske (DNUH). Iste godine prvi put samostalno izlaže (Kabinet grafike HAZU) i od tada se predstavlja nadimkom Croata. Od 1968. slobodni je umjetnik. Član HDZ od 1992, na njezinoj je listi 1993. i 1997. izabran u Županijski dom Hrvatskoga sabora. — U prvim djelima pod utjecajem slikarstva hlebinske škole slika realistično i deskriptivno svoje doživljaje prirode i života na selu (Jesen, 1957). Dolaskom u Zagreb usavršava crtež i tehniku slikanja na staklu (Mrtva priroda, 1962, Kasna jesen, 1964). Odmiče se tematski i izrazom od hlebinskoga kruga te slika nostalgične prizore iz zavičaja, stvarajući niz osobnih prototipskih rješenja. Služeći se toplim smeđim koloritom, potpuno se usredotočuje na stvaranje romantična ugođaja (Predvečerje i Konak, 1968, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, HMNU) istodobno upozoravajući na ljepotu i značenje običnoga i svakidašnjega (Na pojilu i Krušna peć, 1968), a čovjeka, kojega često prikazuje s leđa, postupno pretvara tek u pojam (Prosci, 1963, Žetva, 1968, obje HMNU, Sprovod siromaka, 1966). Postupno pojednostavnjuje izraz, oslobađa se deskripcije te sve više naginje prostodušnomu lirizmu, glavnoj značajki svojega djela. U procesu stilizacije odbacuje lokalnu prepoznatljivost krajolika, slika izmaštane predjele, vlastitu Arkadiju, lirsko-melankolična naboja. Prevladavaju uglavnom motivi blage i idilične prirode zimskoga ugođaja (Plavo nebo, 1967, Bijeli krovovi moga zavičaja, 1968), slike izdužena, najčešće pusta (Križno drvo, 1967, Plavi cvijet, 1969), razvučena sela (Dugačka zima i Dječje igre, 1970), te mrtve prirode poput vaza s cvijećem (Bijele ruže, 1967, HMNU, Krizanteme, 1968, Menta i Bazga, 1978). Kompoziciju gradi istančanim stupnjevanjem tonova, često se približavajući monokromiji, te smišljenim rasporedom oblika. U antologijskom djelu Duga zima (1966, HMNU) svoj izraz dovodi do vrhunca. Zaokupljen ravnotežom svih elemenata slike, gotovo zakonomjernim ritmiziranjem oblika i motiva i njihovim numeričkim odnosima te naglašavajući horizont pravilno nanizanim vodoravnim planovima, postiže dojam beskonačnosti i bezvremenosti. Čest su mu motiv i godišnja doba (Četiri godišnja doba, 1973), u kojima gradnju kompozicije, kao i u Velikoj jeseni (1983), još više podređuje aksijalnoj simetričnosti i numeričkomu redu oblika (Zima i Četiri godišnja doba, 1983) stvarajući ugođaj harmonije i mira. Oko 1970. sve se izravnije počinje služiti simbolikom i alegorijom (Čovjek na Mjesecu i Na galgama, 1969, Justitia, 1971, Tri jalovice u mjesecu prosincu i Ecce homo, 1972, Crveni konj 1973, Drveće umire uspravno, 1982) te naginjati prikazima fantastičnoga bliskima H. Boschu (Čudan svijet, 1975). Od kraja 1970-ih stvara i niz rjeđe izlaganih, malih, koloriranih crteža bliskih apstrakciji, cikluse likovnih eksperimenata inspiriranih nadrealističkim postupcima, kombinacijama »neobveznoga« crtanja, vođena automatizmom ruke, naknadno zaokružena u asocijativne, biomorfne ili antropomorfne oblike (Raskoljena apokalipsa, 1978–84, Fantazma, 1978–86, Niniva, 1979–82, Metamorfoze, 1979–86, Ante portas, 1980–85, Kozmički vrtlozi, 1984–86). Osim slikarskoga, stvorio je velik crtački opus. Isprva svoje poetske slikarske zapise prevodi u crtež (najčešće u tušu) harmoničnih, idiličnih ugođaja (U trnju, 1966, Podravsko selo, 1967, Selo, 1968, sve HMNU). Jasnom crtom i sintetiziranim, plošnim oblicima, oslobođenima narativnosti, otkriva ljepotu prirode. Potom se usredotočuje na njezine pojedinosti (Stara šuma II, 1970, HMNU), pa i najsitnije (Bilje, 1970, HMNU), upozoravajući na neznatno i obično. Stvarajući taj mikrosvijet, sve više po pamćenju, progovara o svojem intimnom stajalištu i stanju duha. Oko 1970. u prikazima nestaje tektonike i sklada, preteže fantazmagorično i demonsko (Porod od tmine, 1976, O tempora i O mores, 1979, Sudbina svijeta, 1985, sve HMNU). Tematski se bavi beznadnošću, odumiranjem i smrću te nastaju dramatični crteži, simbolika kojih je često hermetična (V. Crnković, 2003). Inspiriran Baladama Petrice Kerempuha M. Krleže, izradio je ciklus crteža apokaliptičnih vizija (Miserere, Komendrijaši i Lageraška, 1972, flomaster u boji). Nakon prve mape serigrafija 1968, znatan dio svojega rada posvetio je grafici; objavio je četrdesetak grafičkih mapa (Zodijak, predgovor I. Zidić, Zagreb 1974; Čin pjesništva, stihovi J.-L. Depierris, Zagreb 1976; Mulieribus Fortibus, predgovor V. Maleković, Torino 1976; Qui sommes-nous?, stihovi P. Seghers, i Une distance pregnante, tekst Depierris, Zagreb 1977; Maximus in minimis. In memoriam Georgii IVLII Clovii Croatae, stihovi I. Golub, Zagreb 1978; Strastni život. Pjesan u smrt Jurja Križanića, stihovi Golub, Zagreb 1983; Srijede pamćenja, tekst G. Duby, Zagreb 1984; sve u Grafičkoj zbirci NSK), većinom u izdanju Zbirke Biškupić, za koju je 1985. načinio i nekoliko ex librisa u bakropisu (Grafička zbirka NSK). Bavio se ilustriranjem knjiga (M. Zurl, Priča o poštaru, Zagreb 1985, Nagrada »Grigor Vitez«; D. Tadijanović, Moje djetinjstvo, Zagreb 1985; M. Kerstner, Djetinjstvo u Gruntovcu, Zagreb 1986; S. Kolar, Breza i druge pripovijetke, Zagreb 1988; I. Aralica, Gdje pijevac ne pjeva, Rijeka 1996). Oblikovao je prepoznatljive motive na plakatima, tapiserijama (tvornica Regeneracija u Zaboku, 1986. i 1989), sagovima, zlatnicima i srebrnjacima (1987), porculanu i staklu (tvornica Kristal u Samoboru, 1990–92), a za zagrebačko HNK scenografije (G. Donizetti, Ljubavni napitak, 1974, i Don Pasquale, 1984), seriju plakata (1990. i 1992) i predložak za veliki svečani zastor 1994. Njegova djela nalaze se i na poštanskim markama (slika Hommage olimpique iz 1973, 1994, crtež Poštar 1995), žigovima, spomenicama, razglednicama te telefonskim karticama Hrvatske pošte. Skupio je vrijednu likovnu zbirku, većinom figurativnih djela XVI–XX. st., pretežno talijanskih (D. Crespi, Correggio, L. Caracci), nizozemskih i hrvatskih autora (od akademskoga realizma do postmodernističkih djela, uključujući i naivne majstore), te skulpture, uglavnom sakralne tematike. Zbirka je predstavljena u Zagrebu na izložbi Zagrebački kolekcionari 1992. i samostalno u Klovićevim dvorima 1997. Više od 1000 djela iz nje donirao je 1997. Galeriji »Stari grad« u Đurđevcu. Priredio je više stotina samostalnih izložba, među ostalim u Zagrebu (1964–2004; 1981. retrospektiva, 1992. monografska), Kölnu (1965), Rijeci (1967, 1971, 1975, 1985, 1992), Đurđevcu (1968, 1990), Splitu (1968, 1970, 1974, 1991), Zürichu (1968), Parizu (1969, Galerija Mona Lisa, 1972, 1990, 1992), Bremenu (1970), Karlovcu (1971, 1976, 1983–84), Trebnju (1971, 1976), Lavalu (1972), Münsteru, Hannoveru i Torinu (1973), Dubrovniku (1974, 1984–85, 1989), Düsseldorfu, Rimu i Amsterdamu (1974), Zürichu i Caracasu (1975), Milanu (1975, 1979–80, 1984), Toulouseu (1977), Šibeniku (1978), Vinkovcima (1979, 1984, 1990), Hagu, Torinu, Labinu, Poreču i Puli (1979), Buenos Airesu i Bernu (1980), Mainzu (1981, 1985, 1988, 1997), Svetozarevu i Bruxellesu (1981), Kumrovcu, Mostaru i Pittsburghu (1982), Münchenu (1982, 1993), Beogradu (1984, 1986), Monte Carlu, Melbourneu, Ohridu i Skoplju (1985), Tokyju, Osaki i Kyotu (1987. s I. Rabuzinom i T. Haradom), Zlataru (1987), Bonnu (1989), Moskvi, Kijevu, Oslu, Seoulu, Barceloni i Beču (1993), Budimpešti (1994), New Yorku (1997), Ankari (1998) te Sofiji, Pazinu i Šibeniku (1999). Djela su mu izložena na izložbama jugoslavenskih (Klagenfurt 1964, Beč 1967, Pariz 1968, 1976, Milano 1968, 1974–75, Laval 1969, Rim 1971, Berlin i Düsseldorf 1972, London i Washington 1976, Manila 1978, München 1980, New York 1983, Peking, Osaka i Tokyo 1986, Buenos Aires i Madrid 1988) i hrvatskih naivnih umjetnika (Rim 1970, Mainz i Torino 1974, Beč 1992, Prag 1996, Saint Petersburg na Floridi 2000), na Zagrebačkom salonu (1965–66, 1970, 1972–75, 1978, 1990, 1992–93), izložbama DNUH (od 1966), Zagrebačkoj izložbi grafike (1966–86, 1992), Trijenalu jugoslavenskoga crteža (Sombor 1966 – nagrada), međunarodnim izložbama naivne umjetnosti (Pariz 1968, 1976, 1982, Lugano 1973 – nagrada, London 1984), Zagrebačkoj izložbi crteža (1968, 1969 – nagrada, 1971–91, 1996), Međunarodnoj izložbi crteža (Rijeka 1968–74, 1978, 1982, 1986 – nagrada), izložbama hlebinske škole (Hlebine 1968–69, 2008, Pariz 1976, Koprivnica i Zagreb 1981, 2005–06, Opatija 1984, Trst 1985) te izložbama Salon naivnih umjetnika (Trebnje 1969, 1971–74, 1984), Naivi (Zagreb 1970, 1973, 1977, 1987, Dubrovnik 1989), Sabor izvornih umjetnika (Zlatar 1972–77, 1986, 1993), Bijenale plakata (Varšava 1976 – nagrada), Utemeljitelji Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske (Zagreb 1977), Zbirka Biškupić (Zagreb 1978, 1981, 1985, Split 2008), Ilustracije Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže (Zagreb 1978), Svibanjski salon naive (Zagreb 1979–84), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Međunarodni grafički bijenale u Ljubljani (1979), Akt danas (Zagreb 1980), Postojanost figurativnog 1950–1987 (Zagreb 1987), Tapiserija u Hrvatskoj (Zagreb 1988), Hrvatski kazališni plakat (Zagreb 1991), Međunarodni triennale tapiserije (Tournai 1993), trijenale insitne umjetnosti (Bratislava 1994, 1997), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Pejzaži u naivi (Zagreb 1999) i Izložba grafičke zbirke NSK (Zagreb 2009). Bio je sudionik likovnih kolonija Zilik (1977, 1979–80, 1984–85, 1994) i Ernestinovo (1986–87). Posmrtno su mu 2007. priređene izložbe u Zagrebu i Đurđevcu. Klasik je hlebinske škole i hrvatske naive te jedan od najeminentnijih crtača svjetske naive (A. Jakovsky, 1969). Dobitnik Nagrade grada Zagreba 1986. God. 1987. otvorena je Galerija Batinske – Ivan Lacković Croata u kojoj je zbirka njegovih doniranih radova, a 1993. M. Mahečić o njem je za HRT snimio dokumentarni film Čovjek mora nositi svjetlo.