Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

IVANČIĆ, Amando (Ivancsics, Ivanschiz, Ivanschütz, Ivantschitsch, Ivantschiz; Amandus, krsno ime Matthias Leopold), skladatelj (Bečko Novo Mjesto, 1727 – ?, prije 29. XII. 1762). Kršten 24. XII. 1727. Otac mu je podrijetlom iz Gradišća, iz sela Pajngerta/Baumgarten, naseljenog pretežito Hrvatima, a prezime I. nahodi se u gradišćanskih Hrvata od XV. st. do danas (O. Biba). U rodnome gradu stupio je uPavlinski red i to prije 30.V. 1744. kada već postaje svećeničkim pripravnikom. Za svećenika je zaređen 15.XI. 1750, mladu misu je pjevao 25.XI. uBečkomNovom Mjestu. Zaključuje se prema tomu da je u razdoblju od stupanja u red, prije 1744, do 1750. a možda i dulje, boravio u pavlinskom samostanu u Bečkom Novom Mjestu.O njegovoj glazbenoj naobrazbi i djelatnostima u okvirima Pavlinskoga reda ili izvan njega, podatci su oskudni i nepotpuni. Prema crkvenoj dokumentaciji, svirao je prigodom posvete novih orgulja 5. III. 1750. u stolnoj crkvi u Bečkom Novom Mjestu. Između 1756. i 1758. boravio je u pavlinskom samostanu Maria Trost kraj Graza. U knjigama računa isusovačke crkve sv. Egidija u Grazu (današnja stolna crkva) zabilježeno je da je potkraj 1755. »Pater Compositor Amandus Ivantschiz…« doputovao iz toga samostana na glazbenu probu (vjerojatno vlastite skladbe), a 1758. upisano je da mu je isplaćena nagrada za pet litanija i kantatu. Mnoge njegove skladbe, sačuvane u samostanskim arhivima na području današnje Češke, Mađarske (Pannonhalma) i Slovačke (Trnava), navele su na pretpostavke da je boravio i u tim zemljama. – Ivančićeva skladateljska ostavština obuhvaća oko 100 crkvenih i svjetovnih djela, sačuvanih u rukopisima u crkvenim, samostanskim i aristokratskim glazbenim zbirkama. Najviše ih je u Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj, zatim u Mađarskoj, Belgiji te u Sloveniji i Hrvatskoj (u Kuhačevoj ostavštini u HDA i u glazbenoj zbirci N. Algarottija Udine u HGZ). Nije pronađena ni jedna tiskovina, no u katalogu leipziškoga nakladnika J. G. I. Breitkopfa iz 1767 (Suplement, II) navedeno je sedam njegovih trija; dva od tih su i u katalogu berlinskoga nakladnika C. V. Ringmachera, 1773. Većina rukopisa nije datirana. Prema današnjemu popisu skladao je 22 simfonije, 16 komornih djela, 21 misu, 20 lauretanskih litanija, 7 oratorija, kantatu, Te Deum, motet i 6 marijanskih antifona. Stvarao je u prijelaznom razdoblju iz kasnoga baroka u ranu klasiku pa se u njegovoj glazbi prepleću obilježja tih dvaju stilskih razdoblja. Među simfonijama je nešto više od polovice četverostavačnih, ostale su trostavačne. Prvi, brzi stavci imaju ranoklasični sonatni oblik s prilično jasnom kontrastnom tematikom, kraćom provedbom i potpunom reprizom. Drugi, polagani stavci su dvodijelni, treći menuet s triom, a četvrti brzi imaju sonatni ili dvodijelni oblik. Orkestar je većinom ograničen na gudače »a 4« (I. violine, II. violine, viole, violončela) kojima su gdjekad dodane po dvije trublje i dva roga, a u simfoniji br. 2 u C-duru i orgulje. Izraz je mjestimice prožet dramatikom ili pak lirskom osjećajnošću, osobito u melodici polaganih stavaka, dok se u menuetu zapažaju utjecaji narodnih plesova. Komorne su skladbe različito naslovljene – Sonata, Divertimento, Trio, Nocturno, Sinfonia, Parthia, a po sastavu i dijelom po građi pripadaju tradicionalnoj baroknoj triosonati za dva solistička instrumenta (violinu i violu, flautu i violu ili dvije violine) i generalbas (violončelo, čembalo). Mise su razmjerno opsežnije skladbe za četiri vokalna solista, zbor i instrumentalni sastav (orkestar) uz orguljski continuo. U građi se izmjenjuju homofoni i polifoni odlomci, puni zborni stavak sa solističkima, a u izrazu religiozna ozbiljnost s utjecajima svjetovne pa i operne glazbe (u solističkim arijama ima i koloraturnih odlomaka) što su uglavnom značajke tadašnjega ranoklasičnoga načina. Oratoriji su opsegom kraći, oblikovani trodijelno s orkestralnim uvodom, recitativom i arijom u opernoj maniri te zaključnim zborom, pa su bliži kantati. Složenije je građe duhovna kantata Gemitus Crucifixi Jesu Nazareni oblikovana po uzoru na kasnobarokne kantatne skladbe s uvodnom instrumentalnom »sonatom«, četiri recitativa s arijama i zaključnim zborom. Ivančićev je skladateljski način jednostavan, jezgrovit, katkad i neuglađen, a najjače mu je izražajno sredstvo melodika, izvorno nadahnuta, svježa, dopadljiva. Mnogi prijepisi njegovih skladba, rasuti na pedesetak europskih lokacija, svjedoče da je bio mnogo izvođen. Skladbe su mu se prepisivale i na poč. XIX. st. S novijim znanstvenim istraživanjima počinju se objavljivati u suvremenim izdanjima te izvoditi. L. Županović priredio je za tisak 11 simfonija u seriji Spomenici hrvatske glazbene prošlosti, 2. Iz renesanse u barok (simfonija u G-duru). Zagreb 1971; 6–7 (Amando Ivančić, Simfonije I–V, VI–XI), Ibid., 1975, 1976. Za izvedbe na Varaždinskim baroknim večerima priredio je i nepotpuno sačuvan Oratorium Xaverianum, izveden 1975, Misu u D-duru, 1976. i trostavačnu Introdukciju iz nepotpunoga Oratorium 2dum de Sancto Xaverio te Oratorium 4tum u D-duru, 1980. Pokorn je objavio u izdanju SAZU u seriji Monumenta artis musicae Sloveniae I pet triosonata (Amandus Ivančič Sonate a tre s opširnim biografskim uvodnikom), Ljubljana 1983. i III tri simfonije (Amandus Ivančič Simfonije za dve violini in bas), 1984, zatim dvije simfonije u The Symphony 1720–1840, serija B, sv. XIV (s tematskim katalogom Ivančićevih simfonija), New York 1985. Na Jugotonovim gramofonskim pločama snimljeno je u Županovićevoj redakciji pet simfonija (LSY 68007), potom dvije simfonije (LSY 63032), Misa u D-duru (LSY 68064) i Triosonata u F-duru (LSY 63032). Tematski katalog skladba nalazi se u Pokornovoj doktorskoj disertaciji Amandus Ivančič in njegovo posvetno skladateljsko delo. Ljubljana 1977 (strojopis u NSK, R IX–LI–662).

LIT.: R. Kohlbach: Der Dom zu Graz. Graz 1948. – T. Straková: O neznámém skladateli předklasického údobí (P. Amandus Ivanschitz a jeho vztah k otázce vývoje sonátové formy na naší půdě). Časopis Moravského musea (Brno), 34(1949) 2, str. 218–229. – H. Federhofer: Ivanschiz (Ivantschiz, Ivancic), Amandus. Die Musik in Geschichte und Gegenwart, 6. Kassel–Basel 1957. – D. Cvetko: Zgodovina glasbene umetnosti na Slovenskem, 1. Ljubljana 1958, 305–306. – R. Pečman: Ke skladebnému stylu Amanda Ivanschitze. Sbornik prací Filosofické fakulty (Brno), 2(1958) str. 39–43. – A. Vidaković: Ivančić, Amando. Muzička enciklopedija, 1. Zagreb 1958. – J. Höfler: Tokovi glasbene kulture na Slovenskem. Ljubljana 1970, 113. – L. Šaban: Glazbene mogućnosti Varaždina u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća. Rad JAZU, 1978, 377, str. 129–194. – D. Pokorn: Amandus Ivančič (Ivanschiz) – prispevek k poznavanju glasbe zgodnjega klasicizma. U: Evropski glasbeni klasicizem in njegov odmev na Slovenskem. Ljubljana 1988, 63–73. – L. Županović: Prinos hrvatskih pavlina, posebice Amanda Ivančića, glazbenoj umjetnosti. U: Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244–1786. Zagreb 1989, 313–319. – R. Flotzinger: Die Epoche zwischen den Epochen. Musikgeschichte Österreichs, 2. Wien 1995. – L. Županović: Oris razvoja glazbene kulture gradišćanskih Hrvata od njihova doseljenja do danas U: Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata. Zagreb 1995, 285–314. – V. Katalinić: Skladateljska ostavština Amanda Ivančića. Lepoglavski zbornik 1998. Lepoglava 1999, 31–38. – O. Biba: Ivanschiz, P. Amand. Oesterreichisches Musiklexikon, 2. Wien 2003.
 
Ivona Ajanović-Malinar (2005)