KUJUNDŽIĆ, Nedjeljko

KUJUNDŽIĆ, Nedjeljko, pedagog i publicist (Poljica kraj Imotskoga, 16. II. 1930 — Garica kraj Vrbnika, 7. VIII. 2013). U Dubrovniku 1949. završio preparandiju, u Zagrebu na Filozofskom fakultetu 1957. diplomirao filozofiju i povijest, 1963. pedagogijske znanosti te 1978. doktorirao tezom Prilog teoriji određenja odgojnog cilja (Zagreb 1978). Učitelj u Dalmatinskoj zagori 1949–51, predavač u Podoficirskoj školi u Puli 1951–52; od 1955. u Zagrebu odgojitelj u đačkom domu, na Radio-Zagrebu 1960–61. komentator, potom urednik Obrazovnoga programa i Školskoga radija. Od 1972. viši predavač u Centru za pedagošku izobrazbu i istraživanje, od 1979. docent u Odsjeku za pedagogiju Filozofskoga fakulteta, od 1984. izvanredni profesor te redoviti od 1987. do umirovljenja 1993. Predavao opću pedagogiju, bavio se odgojnim teorijama i ulogom odgojitelja u pedagoškoj komunikaciji i organizaciji odgojnoga procesa te novinarstvom. Honorarni predavač radijskoga novinarstva i suvremene retorike na Hrvatskim studijima u Zagrebu i na Sveučilištu u Mostaru 1995–2005. Surađivao u periodicima Naše teme (1964, 1978), Kulturni radnik (1967–68, 1975, 1987), Školske novine (1970–73, 1975, 1979, 1981–82, 1984–86, 1988–95), Roditelji i škola (1971–81, 1984; urednik), Pedagoški rad (1974, 1979, 1981–84, 1987–89), Pedagogija (Beograd 1978–79, 1982), Andragogija (1981, 1985, 1987), Školski vjesnik (1985–86), Obrazovanje i rad (1986–87, 1989), Odgoj i samoupravljanje (1986), Sveučilišni vjesnik (1987), Marulić (1990, 2008), Zrno (1990–99; urednik), Istraživanja odgoja i obrazovanja (1991–92), Metodički ogledi (1991–93), Theleme (1991), Anali za povijest odgoja (1992), Novinar (1992), Kateheza (1993), Mostariensia (1998, 2002, 2004), Zbornik Pedagoškog fakulteta u Osijeku (1998), Motrišta (2002) i Riječ (2005), izdanjima Instituta za pedagogijska istraživanja Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i zbornicima skupova. Autor je udžbenika i priručnika Homo educator (Zagreb 1980) i Kompendij radijskog novinarstva (Mostar 2003, suautor M. Vego), monografije Pedagogija braće Radić (1990), supriređivač knjiga Metodike u teoriji i praksi odgoja (Zagreb 1985) i Personalistička pedagogija Stjepana Matičevića (Zagreb 1991; autor uvodne studije o njegovu pedagoškom sustavu), suradnik izdanja Osnovni problemi visokoškolske pedagogije (1987), Suvremeni problemi odgoja (1988), Osnove didaktike (1991, 1993²), Opći priručnik za nastavnike srednjih škola (1994), Uloga Katoličke crkve u razvoju hrvatskog školstva (1994) i Doprinos braće Radić hrvatskoj pedagogiji i školstvu (2004), tiskanih u Zagrebu. Baveći se novijom hrvatskom poviješću, objavio djelo o Imotskoj krajini 1941–45 (1981) i knjigu Hrvatska odisejada (2000) te surađivao u izdanjima Moja Hrvatska (Zagreb 1993), 50 godina Bleiburga (Zagreb 1995), Brist – vrijeme, ljudi, događaji (Zagreb 2004) i Polska i Chorwacja w Europie środkowej (Bielsko-Biała 2007). Suosnivač Hrvatske akademije odgojnih znanosti 1992 (predsjednik do 1995), prvi predsjednik Znanstvenoga društva za proučavanje podrijetla Hrvata 1992. i suradnik u zborniku Tko su i odakle Hrvati (Zagreb 1993).