Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KREŠIMIR III (Kresimir), kralj (?, druga pol. X. st. — ?, nakon 1030). Sin kralja Stjepana Držislava. Najstariji Držislavov sin Svetoslav njega je i mlađega im brata Gojslava isključio iz vlasti, pa je u zemlji izbio rat oko prijestolja, koji je (pod godinom 997/998) opisao mletački kroničar Ivan Đakon. Prednost je u početku bila na Svetoslavovoj strani (uz njega je bio i ban Gvarda), pa su se braća (uz koje su bili dalmatinski gradovi) obratila za pomoć duždu Petru II. Orseolu i prisilila Svetoslava da napusti zemlju. U to je doba makedonski car Samuilo napao Hrvatsku, prema jednima kako bi pomogao svojim štićenicima da se učvrste na prijestolju (N. Klaić), a prema drugima kako bi proširio područje vlasti i napao mletački Zadar (I. Goldstein). Nakon sloma Samuilove države, 1018. bizantskomu caru Baziliju II. pokoravaju se hrvatski vladari Krešimir i Gojslav i obvezuju se na plaćanje danka (pop Dukljanin piše da se car zaustavio pred granicama Krešimirove Hrvatske, a Ivan Skilica da su mu se braća predala, primivši od njega počasti i nagrade). F. Šišić zaključuje da su braća osobno stupila pred cara i poklonila mu se kao vrhovnomu gospodaru, a on im je podijelio naslov patricija. Te godine Krešimir je, čini se uz pomoć ugarskoga kralja Stjepana I. Arpadovića (prema Ivanu Arhiđakonu Goričkom, Krešimirovom kćeri bio je zaručen Stjepanov sin Emerik, pa je kralj prepustio hrvatskomu vladaru Slavoniju, koju je poslije dobio kao miraz), uzalud napao Zadar i druge dalmatinske gradove, jer se nije mogao nositi s Venecijom u borbi za Dalmaciju. Drži se da se Krešimir zbog dalmatinskih gradova sukobio s Bizantom, koji mu ih nije želio prepustiti, pa je 1024. u Hrvatsku s mornaricom stigao langobardski katepan Bazilije Bojoan, zarobio kraljicu – ne i sina, kako se prije mislilo – i poslao ju u Carigrad. Nakon smrti Bazilija II. 1025. i izgona Orseola iz Venecije 1026, Hrvatskoj počinje prijetiti Ugarska, koje je kralj, prema A. Dandolu, 1027. napao Dalmaciju. U historiografiji je odbačena tvrdnja o uspostavi hrvatske biskupije između 1024. i 1030. pod okriljem Bizanta i splitskoga nadbiskupa. Krešimira je naslijedio sin Stjepan.

LIT.: F. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Zagrabiae 1877. — F. Šišić: Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 13(1913–14) str. 49, 53–58, 61, 63–65, 71–73, 78–79, 83–88. — Isti: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb 1925. — Isti: Letopis popa Dukljanina. Beograd—Zagreb 1928. — M. Barada: Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 50(1928–29) (1932) str. 159–166, 193. — M. Lanović: Ustavno pravo Hrvatske narodne države. Rad JAZU, 1938, 265, str. 216, 218, 220–221. — Vizantiski (vizatnijski) izvori za istoriju naroda Jugoslavije, 2–3. Beograd 1959–1966. — V. Novak: Zadarski kartular samostana svete Marije. Zagreb 1959. — Constantine Porphyrogenitus: De administrando imperio, 2. Commentary. London 1962. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 2–3. Split 1964–1965. — Constantine Porphyrogenitus: De administrando imperio. Washington 1967. — M. Kostrenčić, J. Stipišić i M. Šamšalović: Diplomatički zbornik, 1. Zagreb 1967. — N. Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb 19752. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 1. Zagreb 1980, 116, 118, 127. — N. Budak: Prva stoljeća Hrvatske. Zagreb 1994. — I. Goldstein: Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb 1995. — T. Raukar: Hrvatsko srednjovjekovlje. Zagreb 1997. — N. Budak i T. Raukar: Hrvatska povijest srednjeg vijeka. Zagreb 2006, 124 –125.
 
Pejo Ćošković (2013)