KREŠIMIR IV.

KREŠIMIR IV (Petar Krešimir IV), kralj (?, prva pol. XI. st. — ?, 1074). Sin i nasljednik Stjepana I, u vrelima zabilježen kao Chresimir, Chressimir, Crescimir, Cresimir, Cressimir, Cresymir, Chresimirus, Cresimirus, Cressimirus i Petrus. Vlast je preuzeo potkraj 1050-ih u povoljnim vanjskopolitičkim okolnostima (Bizant zauzet ratovima sa Seldžucima i Normanima), a unutarnje je prijepore, čini se, riješio ubojstvom brata Gojslava. Da ispita optužbe protiv njega te sa svećenstvom održi pokrajinski sabor u Splitu, na poč. 1060. u Hrvatsku je došao kardinal Majnard, legat pape Nikole II. Kralj se opravdao prisegnuvši s dvanaestericom župana legatu da nije umiješan u zločin, nakon čega mu je potvrđena vlast nad Hrvatskim Kraljevstvom. U duhu odluka obnoviteljske rimske sinode iz 1059, kojima je trebalo popraviti stegu u Crkvi i zabraniti slavensko bogoslužje, potkraj veljače ili na poč. ožujka 1060. Majnard je u Splitu održao sabor, zaključke kojega je papa potvrdio 1061. Nosioci reformnih ideja u Hrvatskoj bili su splitski nadbiskup Lovro i trogirski biskup Ivan te papin legat Teuzo, a okosnicu reformnoga pokreta činili su benediktinci – u Krešimirovoj su državi imali najmanje 17 većih samostana – prema kojima je kralj pokazivao naklonost osnivanjem samostana, podjeljivanjem povlastica, darovanjem posjeda i uzimanjem u zaštitu. Prema kraljevskim ispravama, samostanu sv. Ivana evanđelista u Biogradu (poslije Rogovska opatija), kojega je gradnja počela po njegovoj naredbi, podijelio je 1060. kraljevske povlastice i darovao otok Žirje, 1060–62. oslobodio je ženski benediktinski samostan sv. Tome u Biogradu sviju obveza prema svjetovnim vlastima i darovao mu zemljište Rasohaticu (kraj Biograda) te posjed u Sidragi, samostanu sv. Krševana u Zadru 1062. darovao je posjed Diklo, 1066/67. potvrdio mu darovanje pradjeda Krešimira II, a 1069. darovao otok Maun. God. 1066. uzeo je u zaštitu i obdario povlasticama ženski samostan sv. Marije u Zadru, 1066/67. nadario ga zemljištem u Tokinji (vjerojatno Tukljača), a 1072. navodno i zemljištem u Brdima, 1070. potvrdio je osnutak samostana sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu, dodijelio samostanu sv. Stjepana kraj Splita mjesto za podizanje mlina na području Solina te 1071. odredio i potvrdio granice Rapske biskupije. Do 1069. država mu se proširila na kopnu i moru, obuhvaćajući, čini se, dijelove Panonije i Bosne, područja Paganije, Zahumlja i Travunije te bizantske Dalmacije (posljednje se dokazuje pribivanjem carskoga protospatara i katepana Dalmacije Lava uz kralja u Ninu 1069). Dalmatinski se gradovi postupno pripajaju Hrvatskomu Kraljevstvu, a kralj im ostavlja samostalnost u gradskoj upravi (prior, vijeće, biskup); obvezao se zasebnim ispravama da će poštovati njihovu slobodu i stara zatečena prava, pristao i na druge obveze (potvrda po kanonskim propisima izabranoga biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje), a gradovi su mu se obvezali na davanje trećine lučkih prihoda, »danka mira« i na pomoć brodovlja u ratu. Istodobno je osnivao gradove i podupirao njihov razvoj (Nin, Biograd, Karin, Skradin, Šibenik). Takvo njegovo Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske (Regnum Dalmatiae et Chroatiae), koje je obuhvaćalo Hrvatsku, Dalmaciju, dalmatinske gradove i jadranske otoke (»more naše dalmatinsko«), nije bilo puki naslov, nego jedinstven političko-upravni teritorij. U to se doba hrvatsko društvo feudaliziralo, ojačala je uloga plemstva, osobito županskih obitelji, koje su gomilale posjede i časti, a kralj se okružio županima, banovima i dvorskim kapelanima. Čini se da je nastojao riješiti pitanje nasljednika, odlučivši se najprije za nećaka Stjepana, koji se 1060-ih javlja u vrelima kao herceg, a od 1070. to je mjesto zauzimao ban Zvonimir. Posljednje mu godine vladavine nisu razjašnjene. Pretpostavlja se da je najkasnije od 1071. dijelio vlast s banom. Vojno je pomogao Georgiju Vojtehu, koji je 1073. podignuo ustanak protiv Bizanta u skopskom području. Vjerojatno su ga zarobili Normani kad su u jesen 1074, na poziv Zadra, Trogira, Splita i Biograda, pod zapovjedništvom Amika II, napali hrvatsko primorje i neuspjelo opsjedali Rab, a Hrvatska im nagodbom ustupila Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin. Vrela ga nakon toga ne spominju. Prema I. Fiskoviću, prikazan je na mramornom reljefu u krstionici splitske prvostolnice.