Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KREŠIMIR IV (Petar Krešimir IV), kralj (?, prva pol. XI. st. — ?, 1074). Sin i nasljednik Stjepana I, u vrelima zabilježen kao Chresimir, Chressimir, Crescimir, Cresimir, Cressimir, Cresymir, Chresimirus, Cresimirus, Cressimirus i Petrus. Vlast je preuzeo potkraj 1050-ih u povoljnim vanjskopolitičkim okolnostima (Bizant zauzet ratovima sa Seldžucima i Normanima), a unutarnje je prijepore, čini se, riješio ubojstvom brata Gojslava. Da ispita optužbe protiv njega te sa svećenstvom održi pokrajinski sabor u Splitu, na poč. 1060. u Hrvatsku je došao kardinal Majnard, legat pape Nikole II. Kralj se opravdao prisegnuvši s dvanaestericom župana legatu da nije umiješan u zločin, nakon čega mu je potvrđena vlast nad Hrvatskim Kraljevstvom. U duhu odluka obnoviteljske rimske sinode iz 1059, kojima je trebalo popraviti stegu u Crkvi i zabraniti slavensko bogoslužje, potkraj veljače ili na poč. ožujka 1060. Majnard je u Splitu održao sabor, zaključke kojega je papa potvrdio 1061. Nosioci reformnih ideja u Hrvatskoj bili su splitski nadbiskup Lovro i trogirski biskup Ivan te papin legat Teuzo, a okosnicu reformnoga pokreta činili su benediktinci – u Krešimirovoj su državi imali najmanje 17 većih samostana – prema kojima je kralj pokazivao naklonost osnivanjem samostana, podjeljivanjem povlastica, darovanjem posjeda i uzimanjem u zaštitu. Prema kraljevskim ispravama, samostanu sv. Ivana evanđelista u Biogradu (poslije Rogovska opatija), kojega je gradnja počela po njegovoj naredbi, podijelio je 1060. kraljevske povlastice i darovao otok Žirje, 1060–62. oslobodio je ženski benediktinski samostan sv. Tome u Biogradu sviju obveza prema svjetovnim vlastima i darovao mu zemljište Rasohaticu (kraj Biograda) te posjed u Sidragi, samostanu sv. Krševana u Zadru 1062. darovao je posjed Diklo, 1066/67. potvrdio mu darovanje pradjeda Krešimira II, a 1069. darovao otok Maun. God. 1066. uzeo je u zaštitu i obdario povlasticama ženski samostan sv. Marije u Zadru, 1066/67. nadario ga zemljištem u Tokinji (vjerojatno Tukljača), a 1072. navodno i zemljištem u Brdima, 1070. potvrdio je osnutak samostana sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu, dodijelio samostanu sv. Stjepana kraj Splita mjesto za podizanje mlina na području Solina te 1071. odredio i potvrdio granice Rapske biskupije. Do 1069. država mu se proširila na kopnu i moru, obuhvaćajući, čini se, dijelove Panonije i Bosne, područja Paganije, Zahumlja i Travunije te bizantske Dalmacije (posljednje se dokazuje pribivanjem carskoga protospatara i katepana Dalmacije Lava uz kralja u Ninu 1069). Dalmatinski se gradovi postupno pripajaju Hrvatskomu Kraljevstvu, a kralj im ostavlja samostalnost u gradskoj upravi (prior, vijeće, biskup); obvezao se zasebnim ispravama da će poštovati njihovu slobodu i stara zatečena prava, pristao i na druge obveze (potvrda po kanonskim propisima izabranoga biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje), a gradovi su mu se obvezali na davanje trećine lučkih prihoda, »danka mira« i na pomoć brodovlja u ratu. Istodobno je osnivao gradove i podupirao njihov razvoj (Nin, Biograd, Karin, Skradin, Šibenik). Takvo njegovo Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske (Regnum Dalmatiae et Chroatiae), koje je obuhvaćalo Hrvatsku, Dalmaciju, dalmatinske gradove i jadranske otoke (»more naše dalmatinsko«), nije bilo puki naslov, nego jedinstven političko-upravni teritorij. U to se doba hrvatsko društvo feudaliziralo, ojačala je uloga plemstva, osobito županskih obitelji, koje su gomilale posjede i časti, a kralj se okružio županima, banovima i dvorskim kapelanima. Čini se da je nastojao riješiti pitanje nasljednika, odlučivši se najprije za nećaka Stjepana, koji se 1060-ih javlja u vrelima kao herceg, a od 1070. to je mjesto zauzimao ban Zvonimir. Posljednje mu godine vladavine nisu razjašnjene. Pretpostavlja se da je najkasnije od 1071. dijelio vlast s banom. Vojno je pomogao Georgiju Vojtehu, koji je 1073. podignuo ustanak protiv Bizanta u skopskom području. Vjerojatno su ga zarobili Normani kad su u jesen 1074, na poziv Zadra, Trogira, Splita i Biograda, pod zapovjedništvom Amika II, napali hrvatsko primorje i neuspjelo opsjedali Rab, a Hrvatska im nagodbom ustupila Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin. Vrela ga nakon toga ne spominju. Prema I. Fiskoviću, prikazan je na mramornom reljefu u krstionici splitske prvostolnice.

LIT.: F. Šišić: Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 13(1913–14) str. 49, 53–58, 61, 63–65, 71–73, 78–79, 83–88. — Isti: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb 1925. — Isti: Letopis popa Dukljanina. Beograd—Zagreb 1928. — M. Barada: Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 50(1928–29) (1932) str. 157, 159–160, 164, 170–173, 175, 183–184, 186–188, 191–194, 197. — V. Novak i P. Skok: Supetarski kartular. Zagreb 1952. — V. Foretić: Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu. Starine, 1956, 46, str. 30, 33–43. — V. Novak: Zadarski kartular samostana svete Marije. Zagreb 1959. — J. Stipišić: Tragom jedne bilješke Ivana Luciusa o jednoj vladarskoj ispravi. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 4(1961) str. 75–76, 82–83, 87–89. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 2–3. Split 1964–1965. — Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, 3. Beograd 1966. — M. Kostrenčić, J. Stipišić i M. Šamšalović: Diplomatički zbornik, 1. Zagreb 1967. — V. Novak: Mare nostrum Dalmaticum. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 16–17(1969) str. 397–442. — N. Klaić: Hrvatski vladari i bizantska Dalmacija. Radovi ANU BiH, 1972, XLIII/15, str. 243–272. — S. Gunjača: Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, 1–4. Zagreb 1973–1978. — N. Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb 19752. — L. Margetić: Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 74(1980) str. 219 –238. — S. Antoljak: Hrvati u prošlosti. Split 1992. — N. Budak: Prva stoljeća Hrvatske. Zagreb 1994. — I. Goldstein: Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb 1995. — Hrvatska i Europa, 1. Zagreb 1997. — T. Raukar: Hrvatsko srednjovjekovlje. Zagreb 1997. — R. Katičić: Litterarum studia. Zagreb 1998. — I. Fisković: Reljef kralja Petra Krešimira IV. Split 2002. — M. Matijević-Sokol: Razdoblje hrvatskih narodnih vladara u Salonitanskoj povijesti. U: Toma Arhiđakon i njegovo doba. Split 2004, 27. — Archdeacon Thomas of Split History of the Bishops of Salona and Split. Budapest—New York 2006.
 
Pejo Ćošković (2013)