Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

IVANIĆ, Matij (Iuanich; Matthio, Matio, Mattheus, Matia), vođa hvarskih pučana u ustanku 1510–14 (Vrbanj, ? – Rim, potkraj 1522. ili na poč. 1523). Prvi se put spominje na samom početku pokreta hvarskih pučana, kad je 23. V. 1510. s Jakovom Blaškovićem, Ivanom Sorelom i Vrbovljanima napao plemiće u Starom Gradu, a sutradan ih primorao da potpišu zahtjeve (capitoli) da u Vijeće ulaze i plemići i pučani te da svi zajedno snose općinske terete. Zahtjeve su pučani 25. V. podnijeli hvarskomu knezu, plemići su većinom pobjegli s otoka, a sukob se ubrzo prenio u Mletke, gdje je I. potkraj lipnja i u srpnju zastupao pučane. U ožujku 1511. tražio je da vlada potvrdi odredbe ugovora s plemićima, najvjerojatnije one od 25. V. 1510, te je još u kolovozu bio u Mlecima i pred Vijećem desetorice suprotstavljao se zahtjevu izbjeglih plemića da im se radi berbe dopusti povratak na Hvar. Prema ženidbenom ugovoru, koji je njegov otac 7. XI. 1511. u Starom Gradu sklopio s bratom buduće nevjeste Antunom, pretpostavlja se da se toga mjeseca oženio s Katarinom Šilović Rosandini, koja mu je u miraz trebala donijeti 600 zlatnih dukata. Plemići koji su ostali na otoku u međuvremenu su 5. VIII. 1511. bezuspješno vladi predlagali da se u Hvaru sazove Opće vijeće (Consiglio General de tutti), u koje bi mogao ući »svaki čovjek«, i plemić i pučanin. Kako providur armade Jeronim Contarini ni providur Zuane Navajer 1510–11. nisu uspjeli smiriti pokret pučana, u rujnu 1511. za providura u Dalmaciji izabran je Sebastian Giustinian. On je tek u ljeto 1512. došao onamo i, ugušivši pučke pokrete u Zadru i Šibeniku, na poč. kolovoza došao na Hvar i objavio proglas o kažnjavanju 66 pučkih vođa. Prvi je na popisu kažnjenih bio I., koji je prognan s područja Mletačke Republike, a ako bi bio uhvaćen, kažnjava se vješanjem. I drugi istaknuti pučani kažnjeni su smrtnom kaznom ili sakaćenjem, ali nadmoć pučana na otoku nije svladana. Zato je Giustinian potkraj kolovoza napao i spalio Vrbosku, a 19. IX. napao Jelsu, ali je u sukobu s pučanima na čelu s Ivanićem poražen. U međuvremenu su ga predstavnici pučana u Mlecima optužili zbog pustošenja Vrboske, vlada ga je opozvala s dužnosti, a potkraj studenoga 1512. u Velikom su vijeću saslušane optužbe Hvarana protiv njega. Pučane je tada zastupao I., premda je kraj Jelse upravo on porazio providura, što pokazuje da je vlada, taktizirajući i dalje s pučanima, poraz nastojala predočiti kao osobni Giustinianov neuspjeh. Do nasilnoga gušenja ustanka u rujnu i listopadu 1514. vrela više ne govore o Ivaniću, ali pismo providura armade Vincenza Capella od 17. X. 1514, u kojem ističe da je uhvatio vođe pučana, dvadesetericu kaznio na smrt vješanjem, a desetericu osakatio, ali da mu je pobjegao jedan, očigledno I., i sklonio se u susjednoj Krajini, pokazuje da je on do kraja bio na čelu pučana. To dokazuje i dukala dužda Leonarda Lauredana od 28. X. 1514, u kojoj se oslobađaju krivnje svi ranije prognani i optuženi pučani, ali se od toga izričito izuzima I., za kojega se kaže da je »poglavica i začetnik svakoga zla«, pa ga valja, ako bude uhvaćen, objesiti. Ni nakon gušenja ustanka I. nije prekinuo sve veze s otokom, pa se u svibnju 1515. s naoružanim brodom prebacio iz Krajine do istočnoga otočnoga rta, a u rujnu 1516. u Vrboskoj oteo brod nakrcan vinom i vratio se u Krajinu. Unatoč tomu, čini se da je Rim bio njegovo glavno boravište, jer se 1515. spominje kao član Zbora gostinjca sv. Jeronima. U izvješćima hvarskoga kneza Zakarije Vallaressa iz srpnja 1519. govori se o njegovu boravku na talijanskoj obali Jadrana (Apulija, Marke, Ravenna), a od 1519. bio je stalno nastanjen u Rimu. – O Ivanićevim temeljnim ciljevima u historiografiji su iskazana različita gledišta. Kako se već u prvoj vijesti o izbijanju pučkoga ustanka, u pismu bračkoga kneza Nikole da Molina od 28. V. 1510, za njega kaže da se zove »vojvoda Janko«, postavljena je teza da se nije uopće želio sukobljivati s hvarskim plemićima, nego se namjeravao boriti protiv Turaka, poput I. Hunyadija ili Sibinjanina Janka u pučkom pjesništvu, i da je njegov glavni cilj bio mletačka vojna služba (Nada Klaić 1977). Posve je suprotna bila teza da nije želio ukloniti samo plemićku nego i mletačku vlast (F. Čulinović 1951, G. Novak 1972, N. Duboković Nadalini 1975), odn., nešto opreznije, da je mogao pomišljati i na oslobođenje otoka od tuđinske, mletačke vlasti (A. Gabelić 1977). Gledište o njegovim protuturskim zamislima, oslonjeno na nadimak »vojvoda Janko« jedanput spomenut u vrelima, zanemaruje činjenicu da je pokret pučana proizlazio iz dubokih staleških suprotnosti koje su postupno sazrijevale u hvarskom kasnosrednjovjekovnom društvu, pri čem su zahtjevi od 25. V. 1510. izražavali težnje različitih skupina neplemićkoga stanovništva komune. Zahtjev o ulasku u komunalno Vijeće mogli su zastupati samo imućni pučani, kojima je pripadao i I., zemljoposjednik i brodovlasnik, a ne široki sloj hvarskih težaka, premda je neprijateljstvo prema plemićima bilo zajedničko svima. Teza o protumletačkim planovima, pak, zanemarivala je obavijesti vrela o kontinuitetu mletačke uprave na Hvaru za čitavoga trajanja pokreta te nastojanja pučana da upravo mletačka vlada potvrdi njihove zahtjeve, ali i činjenicu o turskoj opasnosti na istočnom Jadranu 1510-ih, kojoj se tada mogla suprotstaviti samo Mletačka Republika.

LIT.: Š. Ljubić: Pregled hrvatske poviesti. Rijeka 1864, 167–171. – I. Črnčić: Prilozi k razpravi: Imena Slovjenin i Ilir u našem gostinjcu u Rimu poslije 1453. godine. Starine, 1886, 18, str. 1–164. – G. Novak: Pučki prevrat na Hvaru 1510–1514. Split 1918. – Isti: Hvar. Beograd 1924, 99–113. – F. Čulinović: Seljačke bune u Hrvatskoj. Zagreb 1951, 52–55. – S. Antoljak: Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj. Zagreb 1956, 29–46. – G. Novak: Nepoznati dokumenti za povijest »Pučkog prevrata na Hvaru 1510–1514« i za dalju borbu pučana za ravnopravnost sa vlastelom u komuni Hvara. Starine, 1958, 48, str. 387–429. – N. Duboković Nadalini: Emancipacija naselja hvarske ravnice od feudalnog oblika crkvene uprave. Prilozi povijesti otoka Hvara, 1959, 1, str. 48–70. – G. Novak: Hvar kroz stoljeća. Zagreb 19723, 73–102. – A. Gabelić: Pučki ustanak Matija Ivanića (1510–1514). Hvarski zbornik, 1(1973) str. 13–26. – L. Dančević: Pokreti pučana na našem primorju početkom 16. stoljeća (po mletačkim izvještajima). Pomorski zbornik, 12(1974) str. 117–159. – Isti: Pomorske operacije u pučkom ustanku na Hvaru i Visu. Hvarski zbornik, 2(1974) str. 41–76. – Isti: Istupanja Matija Ivanića i drugih pučkih vođa pred mletačkom vladom. Prilozi povijesti otoka Hvara, 1974, 4, str. 42–48. – I. Kasandrić: Socijalna struktura hvarske komune i njen utjecaj na pučki ustanak. Hvarski zbornik, 2(1974) str. 13–22. – M. Nikolanci: Tri nova dokumenta o hvarskom pučkom ustanku 1510–1514. Ibid., str. 77–86. – N. Duboković Nadalini: Neke misli o Matiju Ivaniću kao vođi pučana, političaru i diplomatu. Ibid., 3(1975) str. 159–172. – N. Klaić: Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću. Beograd 1976. – Ista: Matija Ivanić – Vojvoda Janko i stoljetna borba hvarskih pučana i plemića za politička prava. Arhivski vjesnik, 19–20(1976–77) str. 302–342; 26(1983) str. 99–131; 27(1984) str. 163–203. – A. Gabelić: Socijalni program i društveno-političke karakteristike pučkog ustanka Matije Ivanića. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1977, 10, str. 27–50. – N. Klaić: Novi pogledi na uzroke bune Matija Ivanića u svjetlu društvenih pokreta u srednjovjekovnoj Dalmaciji. Ibid., str. 51–64. – N. Petrić: Radovi o pučkom ustanku Matije Ivanića. Ibid., str. 541–550. – J. Stipišić: Nekoliko novih arhivskih vijesti o pučkom ustanku na Hvaru. Ibid., str. 137–151. – I. Kasandrić: Hvarski pučki ustanak. Split 1978. – A. Gabelić: Ustanak hvarskih pučana (1510–1514). Split 1988. – J. Kovačić: Ženidba Matija Ivanića. Periodični izvještaj Centra za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara, 1999, 163, str. 177–181.
 
Tomislav Raukar (2005)