Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KREŽMA, Franjo (Krezma, Kresma; Franz, Francesco, François), violinist i skladatelj (Osijek, 4. IX. 1862 — Frankfurt na Majni, 15. VI. 1881). Od 1866. s obitelji nastanjen u Zagrebu, gdje je od 1868. učio violinu u G. Eisenhutha. Prvi put nastupio 1870. na koncertu u Sisku; na prvom koncertu u Zagrebu 1871. izazvao oduševljenje publike i pobudio pozornost L. A. Zellnera, tajnika bečkoga Konzervatorija, na čiju je preporuku te godine nastavio studij u Beču. Poučavali su ga C. Heissler, violinu, F. O. Dessoff, kontrapunkt i kompoziciju, F. Krenn, harmoniju. Položivši 1875. završni ispit, nagrađen je medaljom i solističkim nastupom uz orkestar. Tada započinje njegova intenzivna koncertna karijera. Nastupao je solistički uz pratnju sestre Anke Barbot-Krežma za glasovirom ili uz orkestre. Održao je 1875–81. više od 200 koncerata po Hrvatskoj (od Zagreba do Dubrovnika te u više drugih pa i manjih mjesta), isto toliko u Italiji, Austriji, Francuskoj, Češkoj, Mađarskoj, kadšto nastupajući dan za danom. Doživio je hvalospjeve kritičara i priznanja mnogih istaknutih suvremenika. U Hrvatskoj mu je mecenom postao J. J. Strossmayer, a promicateljem I. Zajc, u Veneciji je proglašen »čudom iz Hrvatske«, u Genovi ga je G. Verdi ocijenio pravim nasljednikom N. Paganinija, u Rimu mu F. Liszt proricao svjetsku slavu, a na privatnom ga koncertu pratio za glasovirom, u Parizu mu pak priznanje odao H. Vieuxtemps. God. 1879. B. Bilse ponudio mu je mjesto koncertnoga majstora u svojem velikom orkestru u Berlinu (poslije Berlinska filharmonija). Prihvativši ponudu, K. je stupio na čelo orkestra i ostao u Berlinu do kraja života. U tom je razdoblju koncertirao i solistički, a katkad i ravnao orkestrom. Na turneji po Njemačkoj obolio je i umro (posmrtni ostatci preneseni na zagrebački Mirogoj 1884). — Na Krežminu repertoaru isprva su prevladavale virtuozne skladbe Paganinija, Vieuxtempsa, H. Wieniawskoga, L. Spohra, F. Mendelssohna, H. W. Ernsta, a u zrelijoj fazi i W. A. Mozarta, L. van Beethovena, M. Brucha te vlastite skladbe. Često je izvodio i tada popularne preradbe za violinu djelâ F. Chopina ili odlomaka opera V. Bellinija, G. Donizettija, C. Gounoda, G. Meyerbeera, R. Wagnera, Zajca u obliku fantazija. U osvrtima je hvaljena njegova virtuozna tehnika, čistoća intonacije, preciznost i sigurnost pri izvođenju i najtežih tehničkih bravura, sjaj i snaga violinskoga zvuka, plemenitost kantilene te širok raspon izražajnosti. Isticalo se i da je s lakoćom svirao zahtjevne skladbe »s lista«. Povremeno je nastupao u komornim sastavima, poglavito na koncertima u zagrebačkom kazalištu, HGZ i dvorani HPD »Kolo«, a gdjekad i kao dirigent, prvi put 1874. na koncertu koji je organizirao Zajc, a K. je ravnao izvedbom svoje prve Ouverture u C-duru za mali orkestar. — Usporedno s koncertiranjem počeo je i skladati. Među prve skladbe ubrajaju se Studien für die Violine (1869), Erstes Quartett za gudače, Ouverture u C-duru za glasovirski kvartet te Noć na Savi i Souvenir à Steinbrück za violinu i glasovir (sve 1874). Skladao je violinska, komorna i orkestralna djela te solo-popijevke, zborne i crkvene skladbe. Najvrjednije su violinske skladbe uz glasovir, komorni sastav ili orkestar kojima je u hrvatsku glazbu uveo violinistički romantički stil, obilježen virtuoznošću i lirskim izrazom. Skladbe za violinu i glasovir (njih 24) većinom su jednostavačne u obliku romanse, ronda, plesa (Boléro), scherza ili fantazije na motive iz opera, poput Fantaisie sur les Huguenots opéra de Meyerbeer (1877, kad i inačica uz orkestar) i Fantaisie sur l’opera national croate de Jean de Zajtz (1877, inačica uz orkestar 1880). Mnoge su popraćene opisnim naslovima odn. programnim sadržajima, kao Na morskoj obali (1875), Moje sanje (1877) i Spomen-list (1878). U oblikovanju K. u početku slijedi bečku klasičnu tradiciju, a sazrijevajući, poglavito u skladbama iz berlinskoga razdoblja, prelazi na slobodniji kasnoromantički stil, napose u harmonijama i izražajnosti. Građa je protkana svim tada aktualnim violinskim tehničkim bravurama, što je još naglašenije u koncertantnim djelima za violinu solo i orkestar, primjerice u trostavačnom Allegro de Concert u fis-molu (1878) i u skladbi Rêverie (Noćni čar, 1880), koju je praizveo u Berlinu uz Bilseov orkestar. U tim se djelima te u trećoj Ouverturi u fis-molu za veliki orkestar (za Goetheovu tragediju Clavigo) i u Simfoniji u a-molu (obje 1877) predstavio kao dobar poznavatelj orkestralnih instrumenata. Na poticaj F. K. Kuhača pojedine je skladbe, poglavito iz zrelijega razdoblja, skladao na motive (melodijske ili ritmičke) narodne glazbe hoteći ostvariti hrvatski nacionalni stil po uzoru na ilirce (F. Livadić, V. Lisinski) i suvremenike (Zajc). To su skladbe za violinu i glasovir Iz Hrvatskog primorja i Bosanski guslar (1876), Miruj, miruj srdce moje (varijacija na pučki napjev, 1879), Allegretto u hrvatskom smislu (1880). U solo-popijevkama (njih 46; neke snimljene na CD Zaboravljeni pjevi, Cantus, 2011), većinom na tekstove njemačkih romantičnih pjesnika, očitovao je smisao za pjevnu melodiku i izrazito romantičku osjećajnost što iz lirskih ugođaja prelazi u melankoliju. Od zbornih skladba izdvajaju se Nachtstille za glas, zbor i orkestar (1876) te za muški zbor Sjećaj me se (na stihove A. Šenoe, 1877) i Kitica bugarskih narodnih pjesamah za mužki zbor (1879), a od crkvenih Offertorium za glas i komorni orkestar (1878). Prvi kronološki popis skladba sastavio je Kuhač prema izvornim Krežminim naznakama (nadnevci postanka ili izvedba). Polazeći od njega, V. Fajdetić sastavio je kronološki i tematski popis sa 101 skladbom (od 103 navedene u Kuhača). Devet njegovih skladba za violinu i glasovir snimljeno je na CD Franjo Krežma. 1862–1881 (Dinaton, 2004). Krežmi u čast spjevano je za života i poslije niz prigodnica i pohvalnica. Glavninu njegove ostavštine (skladbe, koncertni programi, slike, portreti, pisma, članci iz periodika) naslijedila je pranećakinja Renata Vučetić. God. 2001. notni je dio obitelj Vučetić darovala knjižnici HGZ, gdje je otprije bilo pohranjeno 19 skladba; ostala građa predana je Muzeju grada Zagreba. U Krežminu je rodnom gradu velik dio obiteljske ostavštine predstavljen 1967. na izložbi Sjećanje na Franju Krežmu u Muzeju Slavonije; u Prolazu V. Radauša postavljen mu je brončani kip (Radaušev rad), od 1969. ondje se bijenalno organizira međunarodni susret mladih gudača Memorijal »Franjo Krežma«, a od 1970. djeluje Komorni orkestar »Franjo Krežma«.

DJELA (tiskana): Amélie Polka-Mazurka za glasovir (op. 1). Wien (s. a.). — Moje sanje, romansa za violinu i glasovir, op. 1. Ljubljana 1877. — Feuille d’Album za glasovir, op. 2. Wien (s. a.). — Zwölf Lieder za glas i glasovir, op. 3. Wien (s. a.). — Arabeske und Scherzino za violinu i glasovir, op. 4. Wien (s. a.), Zagreb 2004. — Albumblatt für Clavier. (Wien, s. a.). — Iz Hrvatskog primorja za violinu i glasovir. Hrvatska vila, 1(1882) 3, Pr. — Bosanski guslar za violinu i glasovir. Hrvatska vila, 2(1882–83) 3, Pr. — Scherzino za violinu i glasovir (u obradbi L. Miranova). Osijek 1971. — Album za violinu i klavir (šest skladba). Zagreb 1997. — Fantazija na motive iz opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana Zajca za violinu i glasovir, op. 7. Zagreb 1997. — Boléro za violinu i glasovir. Zagreb 2004. — Souvenir à Steinbrück za violinu i glasovir, op. 6, br. 1. Zagreb 2004. — Gudački kvartet op. 1. Zagreb 2005. — Kanon i scherzo za gudački kvartet. Zagreb 2006. — Koncertantni allegro za violinu i glasovir. Zagreb 2007. — Romanca iz opere Pétrarque Hippolytea Duprata za violinu i glasovir. Zagreb 2007. — Romanca u A-duru za violinu i glasovir. Zagreb 2007. — Romanca u Es-duru za violinu i glasovir. Zagreb 2007. — Rêverie za violinu i orkestar u As-duru. Zagreb 2010.
 
LIT.: Vienac, 8(1876) 51, str. 843–844. — (A. Šenoa): Franjo Krežma u Rimu. Ibid., 8, str. 131–132; 17, str. 287. — F. Kuhač: Franjo Krežma. Hrvatska vila, 1(1882) 6, str. 113, 128–129; 7, str. 148–150; 8, str. 163–165; 9, str. 185–190; 10, str. 206–210; 11, str. 224–228; 12, str. 244–246; 2(1882–83) 6, str. 111–112; 7, str. 131–132; 8, str. 150–151; 9, str. 170–171; 10, str. 190–192; 11, str. 210–212. — I. Kršnjavi: Uspomene na stari Osijek i Krežmu u Rimu. Jeka od Osijeka (kalendar), 2(1919) str. 58–59. — A. Moser: Geschichte des Violinspiels. Berlin 1923, 453–454. — A. Kassowitz-Cvijić: Franjo Krežma, guslač i komponista. Vijenac, 3(1925) V/5–6, str. 110–115. — A. Goglia: Komorna muzika u Zagrebu. Zagreb 1930, 27, 46. — Isti: Orkestralna muzika u Zagrebu. Zagreb 1935, 16. — Isti: Domaći violinisti u Zagrebu u XIX. i XX. stoljeću. Sv. Cecilija, 34(1940) 4/5, str. 65–67. — L. Miranov: Franjo Krežma. Muzika i škola, 4(1959) 3, str. 46–47. — Isti: Metodika violine i viole, 1. Zagreb 1964, 214–218. — L. Šaban: Tragom violina Franje Krežme. Muzika i škola, 9(1964) 2, str. 41–46. — A. Trstenjak: Franjo Krežma (diplomski rad). Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Institut za crkvenu glazbu, 1973. — V. Fajdetić: Franjo Krežma (s iscrpnim popisom lit.). Osijek 1982. — K. Čvrljak: Najveći hrvatski violinist 19. stoljeća Franjo Krežma (1862–1881) koncertira u Skradinu 1879. Arti musices, 23(1992) 1, str. 45–57.
 
Ivona Ajanović-Malinar (2013)