KRISTIJANOVIĆ, Ignjat
traži dalje ...KRISTIJANOVIĆ, Ignjat (Ignac), vjerski pisac, slovničar i prevoditelj (Zagreb, 31. VII. 1796 — Zagreb, 16. V. 1884). Zabilježen je i kao Kristian, Kriztian, Kristijan, Kriztianovich, imenom Ignacije, Ignaczie, Ignat, Ignatius. Nećak T. Mikloušića, koji je znatno utjecao na njega. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1812. i filozofsko-teološki studij 1818. te 1819. bio zaređen za svećenika. Kao kapelan službovao u Radoboju, Krapini i Zagorskim Selima do 1823, potom u Zagrebu, gdje je 1831–34. sjemenišni duhovnik. Od 1834. župnik u Kapeli kraj Bjelovara; kanonik Zagrebačkoga kaptola od 1851. i kanonik lektor od 1863, čazmanski arhiđakon 1858, naslovni omiški biskup 1870. Obnašao visoke dužnosti, među ostalima vrhovnoga školskoga nadzornika 1853–55, cenzora, dekana, predsjednika Ženidbenoga suda. U književnosti zagrebačkoga kajkavskoga kruga predstavio se kao pisac, prevoditelj i izdavač nabožnih i svjetovnih djela, kojima je nastojao djelovati prosvjetiteljski te kajkavštinu zadržati kao književni jezik. Izdavao je i uređivao 1834–50. Daniczu zagrebechku, koja je opsegom i kvalitetom nadmašivala druge onodobne kalendare. U njoj je objavljivao kalendarske podatke, godišnje vremenske prognoze, rodoslovlja vladarskih obitelji, gospodarske pouke, savjete za liječenje ljudi i životinja ili primjere kajkavske svjetovne književnosti, pa i vlastite pjesme, te prijevode dijelova Biblije. Do 1848. preveo je cijeli Novi zavjet i velik dio Staroga zavjeta, od čega su samostalno u Zagrebu tiskani Knyiga Tobiasha (1845), Knyiga Judithe (1846), Knjiga Ruthe i Jonaša proroka (1848). Nabožna su mu djela uglavnom prijevodi, pomnjivo birani s obzirom na cilj evangelizacije, ili kompilacije s različitim udjelima samostalnih prinosa. S njemačkoga jezika preveo je skraćeno izdanje latinskoga djela A. A. de Sarase Nachin vu vszeh sivlenya dogodyajih vszigdar zadovolynomu biti (Varaždin 1826), kojim je u hrvatsku prijevodnu književnost uveo problematiku teodiceje. Prema latinskim i njemačkim izvorima sastavljena te desetak godina dotjerivana zbirka nedjeljnih propovijedi Blagorečja (1830) samostalno je djelo koje skladnom strukturom i funkcionalnom uporabom stilskih postupaka potvrđuje izgrađenost ne samo autorova literarnoga talenta nego i kajkavskoga jezičnoga sustava. Taj je sustav nastojao normirati i njegov razvoj sintetizirati slovnicom kajkavskoga književnoga jezika kojemu je osnovica zagrebački govor – Grammatik der kroatischen Mundart (1837) – kronološki posljednjom i u jezikoslovnom pogledu najboljom kajkavskom slovnicom. Iako je metodološki i opsegom opisane građe premašivala dijalektalne okvire, u uvjetima započete standardizacije na štokavskoj osnovici nije mogla znatnije utjecati na jezičnu politiku. Potpunim jezičnim priručnikom za strance čini ju opsežan dodatak (1840), koji sadržava kajkavsko-njemački i njemačko-kajkavski rječnik, frazeme, poštapalice, poslovice, primjere razgovora i pisama. U slovnici iznesena stajališta o prikladnosti kajkavštine da preuzme ulogu standardnoga jezika i potrebi zadržavanja »horvatskoga« imena jezika, nasuprot ilirskomu, K. brani i u člancima u Daniczi zagrebechkoj (Nekaj o horvatskem jeziku, 1848, Jošče nekaj o horvatskem jeziku, 1849). Među nabožnim su mu djelima i prijevod (nesačuvan) francuskoga katekizma Kerztchanzki navuk (Zagreb 1831), priređen prema njemačkim i latinskim prijevodima, lekcionar Chtejenya y evangeliumi (Zagreb 1842, 4 izd. do 1874, u drugo izd. uvrštene pjesme iz Hrane nebeske J. Muliha) te molitvenici Pomochnik betegujucheh y vumirajucheh (Zagreb 1832), Zlati oltar (Zagreb 1848, 1859²) i Ključ nebeski Bogu povdaneh dušah (Zagreb 1873). Stilski sugestivne, slobodne preradbe na granici autorskih djela njegovi su životopisi svetaca Žitek sveteh mladencov i děvic (Zagreb 1847), Žitek sv. Januša apoštola i njegovi tri listi (Zagreb 1847), Kratki žitek vseh sveteh apoštolov (Zagreb 1847) i opsežni Žitek sveteh mučenikov, 1–2 (Zagreb 1859–1871) te Ezopusheve baszne (Zagreb 1843; pretiskano zajedno s basnama iz Danicze zagrebechke, 1842–50, u: Ezopuševe basne pohorvačene. Varaždinske Toplice—Varaždin 2011). Basne su mu uvrštene u Kajkavski florilegij (Sveti Ivan Zelina 2007). Sačuvan je fragment njegove klasicističke, po temi i strukturi isusovačke školske drame Vladimir (1832, Arhiv HAZU). Autor je prigodnice posvećene J. Mihaloviću (Zagreb 1870). Uredio Mikloušićev Stolětni horvatski kolendar (Zagreb 1849) i u njem objavio prijevod Knjige mudrosti; pretiskao pjesme iz toga kalendara (od kojih su neke prvotno tiskane u zagrebačkom Horvatzkom kalendaru 1814–16), dopunivši ih notama, u zbirci Pěsme za horvatski puk (Zagreb 1874). Anakron u pokušajima zaustavljanja standardizacije štokavštine, dalekovidan u obrani naziva hrvatskoga jezika, protivnik jezične i pravopisne politike iliraca, s kojima ga ipak spaja namjera poticanja narodnoga preporoda, najveće je zasluge stekao dokazavši svojim uzornim stilom da se kajkavštinom može postignuti potpun književni izraz. Bavio se i numizmatikom; katalog njegove zbirke Verzeichnis der Münzensammlung objavljen je posmrtno u Zagrebu 1884. Posvećeno mu je više prigodnica. Rukopisi mu se čuvaju u Arhivu HAZU, HDA i NSK. Potpisivao se i pseudonimima Kapelski plebanuš te Ognjan.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
KRISTIJANOVIĆ, Ignjat. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11145>.