KULENOVIĆ, Džafer

KULENOVIĆ, Džafer, političar (Rajnovci kraj Kulen-Vakufa, 17. II. 1891 — Damask, 3. X. 1956). Gimnaziju završio u Mostaru 1909. Upisao studij medicine u Beču 1909, potom prava 1911. u Zagrebu, gdje je doktorirao temeljem rigoroza 1921. U Beču djelovao u pravaškom Hrvatskom muslimanskom akademskom društvu »Svijest«, u Zagrebu bio odbornik klubova Hrvata akademičara iz Herceg-Bosne »Tvrtko« i Hrvata muslimana akademičara iz Herceg-Bosne povezanih s frankovačkim pravaštvom. Nakon osnivanja Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) 1919, kao njezin član biran za zastupnika u Ustavotvornoj odn. Narodnoj skupštini (NS) na izborima 1920, 1923, 1925. i 1927. te na onima 1935 (oporbena lista V. Mačeka) i 1938 (vladina lista M. Stojadinovića). Nezadovoljan napuštanjem autonomističkoga programa, stranačkom pogodbom s vladom i unitarističko-centralističkim poretkom, jedini od zastupnika JMO u Ustavotvornoj skupštini nije nazočio glasovanju o Vidovdanskom ustavu 1921, a nakon njegova donošenja i ulaska JMO u vladu N. Pašića napustio je Zastupnički klub JMO u NS. Stajališta je usklađivao i s djelovanjem Hrvatskoga bloka u Zagrebu, pa je njegovo disidentsko djelovanje režimski označivano protudržavnim, »frankovačkim« i »radićevskim«. U Klub se vratio 1922, kad su JMO napustili zagovornici bezuvjetne suradnje s vladom. U NS tražio reviziju ustava i obnovu bosansko-hercegovačke posebnosti. Na posljednjoj Zemaljskoj skupštini JMO 1927. izabran je u Centralni odbor. Nakon uvođenja diktature 1929. i zabrane JMO slijedio je politiku pasivnoga otpora, povukao se iz političkoga života i u Brčkom se bavio odvjetništvom. Nakon izbora 1935. prihvatio odluku o ulasku JMO u Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ) i Stojadinovićevu vladu, kao privremeno rješenje kojim se ne dokida posebnost JMO i ne napušta program autonomne BiH, te u Brčkom bio predsjednik kotarske organizacije JRZ. Na zahtjev M. Spahe, bio ministar bez lisnice u Stojadinovićevoj vladi 1938 (s D. Cvetkovićem, Spahom i slovenskim ministrima podnio ostavku u veljači 1939), također i u Cvetkovićevoj vladi 1939, a u Vladi Cvetković–Maček 1939–41. i pučističkoj D. Simovića 1941. ministar šuma i ruda. Nakon Spahine smrti 1939. izabran je za njegova političkoga nasljednika te je postao počasnim predsjednikom nadstranačkoga Muslimanskoga pokreta, što je za cilj imao autonomiju BiH. Iako je nastavio djelovati u okviru vlade i JRZ, u studenom 1939. prvi je put nakon Sarajevskih punktacija iz 1933. u ime pristaša JMO javno postavio zahtjev za uspostavu autonomne BiH u povijesnim granicama, koja bi imala isti položaj kao Banovina Hrvatska, te istaknuo svoju hrvatsku nacionalnu usmjerenost. Za napadaja na Jugoslaviju u travnju 1941. iz Beograda se s vladom povukao u Užice, uspostavu NDH dočekao u Sarajevu, potom se vratio u Brčko. U kolovozu 1941. sa skupinom prvaka JMO u Zagrebu javno iskazao potporu NDH (ustašama pristupio 1939), u studenom stupio na dužnost potpredsjednika vlade i obnašao ju do svibnja 1945. U vladu je ušao sporazumno s većinom vodstva JMO kako bi suzbio utjecaj muslimanskih protivnika i zaštitio interese JMO u Islamskoj vjerskoj zajednici, ali većega utjecaja nije imao. Na izmaku NDH zagovarao je ostanak u zemlji, povlačenje u Bosnu i nastavak borbe protiv partizana. Izbjegavši u svibnju 1945, zatočen je u britanskim logorima u Spittalu na Dravi i Federraumu. U rujnu pobjegao iz vojne bolnice u Villachu, živio u Italiji do 1948, kad se, nakon kraćega boravka u Turskoj, s obitelji nastanio u Damasku. Suautor je i potpisnik memoranduma 1951. Sveislamskomu kongresu u Karachiju, kojim je skupina muslimanskih izbjeglica iz BiH u Siriji upozoravala na stanje pod jugoslavenskom komunističkom vlašću i tražila uspostavu nezavisne hrvatske države. U emigraciji je djelovao kao pristaša A. Pavelića, koji ga je 1951. imenovao predsjednikom »Hrvatske državne vlade«, te je supotpisao izjavu o utemeljenju Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta 1956. Govori i izjave, među ostalim, o Spahi i političkom uređenju BiH u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, tiskani su mu u periodicima Pravda (1919, 1939), Politika (Beograd 1939–40), Vreme (Beograd 1939), Železničke novosti (Beograd 1939), Jugoslovensko-mađarski privredni Lloyd (Beograd—Budimpešta 1940), Narodna pravda (1940), Osvit (1942) i Za dom (1945). Dosljedno u duhu hrvatskoga nacionalizma, nakon II. svjetskoga rata pisao u izdanjima Danica (Chicago 1951), Drina (Madrid 1951–55) te Hrvatska (1951, 1953–57), Hrvatska smotra (1951–52), Hrvatska revija (1952) i Godišnjak Hrvatskog domobrana (1953–55), objelodanjenima u Buenos Airesu; prilozi su mu pretiskani u knjigama (Sabrana djela. Buenos Aires 1978, s potpunijom biobibliografijom; Izbor iz djela. Zagreb 1992). — Njegov brat Osman (1889–1947) doktorirao je pravo temeljem rigoroza u Zagrebu 1917. i bio odvjetnik u Bihaću 1923–41. Iako biran u prvi Centralni odbor JMO 1919, nije znatnije sudjelovao u političkom životu Kraljevine SHS/Jugoslavije. U travnju 1941. imenovan potpredsjednikom vlade NDH, bez istaknutije političke uloge, nakon tri mjeseca podnio je ostavku te bio izvanredni poslanik u Ministarstvu vanjskih poslova do 1943, kad je umirovljen kao ministar bez lisnice. U svibnju 1945. povukao se u Austriju, bio zatočen u britanskom logoru, izručen u listopadu 1946, pa u Zagrebu smaknut nakon što ga je u lipnju 1947. Vrhovni sud NRH osudio na smrt.

Zlatko Hasanbegović (2013)

Džaferov sin Nahid (1929–1969), tekstilni inženjer, bio je tajnik organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke i predsjednik njemačkoga ogranka Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta – nakon raskola u njem na pristaše S. Hefera i V. Vrančića slijedio je politički program drugih – te odgovorni urednik njihovih münchenskih glasila Hrvatska sloboda (1965–67) i Hrvatska straža (1969). God. 1961. suosnovao organizaciju Tajne revolucionarne ustaške postrojbe, 1961–65. bio dopredsjednik Središnjega odbora hrvatskih društava Europe. Ubio ga je pripadnik Uprave državne bezbjednosti.

Paulina Radonić Vranjković (2013)