Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KULENOVIĆ, Džafer, političar (Rajnovci kraj Kulen-Vakufa, 17. II. 1891 — Damask, 3. X. 1956). Gimnaziju završio u Mostaru 1909. Upisao studij medicine u Beču 1909, potom prava 1911. u Zagrebu, gdje je doktorirao temeljem rigoroza 1921. U Beču djelovao u pravaškom Hrvatskom muslimanskom akademskom društvu »Svijest«, u Zagrebu bio odbornik klubova Hrvata akademičara iz Herceg-Bosne »Tvrtko« i Hrvata muslimana akademičara iz Herceg-Bosne povezanih s frankovačkim pravaštvom. Nakon osnivanja Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) 1919, kao njezin član biran za zastupnika u Ustavotvornoj odn. Narodnoj skupštini (NS) na izborima 1920, 1923, 1925. i 1927. te na onima 1935 (oporbena lista V. Mačeka) i 1938 (vladina lista M. Stojadinovića). Nezadovoljan napuštanjem autonomističkoga programa, stranačkom pogodbom s vladom i unitarističko-centralističkim poretkom, jedini od zastupnika JMO u Ustavotvornoj skupštini nije nazočio glasovanju o Vidovdanskom ustavu 1921, a nakon njegova donošenja i ulaska JMO u vladu N. Pašića napustio je Zastupnički klub JMO u NS. Stajališta je usklađivao i s djelovanjem Hrvatskoga bloka u Zagrebu, pa je njegovo disidentsko djelovanje režimski označivano protudržavnim, »frankovačkim« i »radićevskim«. U Klub se vratio 1922, kad su JMO napustili zagovornici bezuvjetne suradnje s vladom. U NS tražio reviziju ustava i obnovu bosansko-hercegovačke posebnosti. Na posljednjoj Zemaljskoj skupštini JMO 1927. izabran je u Centralni odbor. Nakon uvođenja diktature 1929. i zabrane JMO slijedio je politiku pasivnoga otpora, povukao se iz političkoga života i u Brčkom se bavio odvjetništvom. Nakon izbora 1935. prihvatio odluku o ulasku JMO u Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ) i Stojadinovićevu vladu, kao privremeno rješenje kojim se ne dokida posebnost JMO i ne napušta program autonomne BiH, te u Brčkom bio predsjednik kotarske organizacije JRZ. Na zahtjev M. Spahe, bio ministar bez lisnice u Stojadinovićevoj vladi 1938 (s D. Cvetkovićem, Spahom i slovenskim ministrima podnio ostavku u veljači 1939), također i u Cvetkovićevoj vladi 1939, a u Vladi Cvetković–Maček 1939–41. i pučističkoj D. Simovića 1941. ministar šuma i ruda. Nakon Spahine smrti 1939. izabran je za njegova političkoga nasljednika te je postao počasnim predsjednikom nadstranačkoga Muslimanskoga pokreta, što je za cilj imao autonomiju BiH. Iako je nastavio djelovati u okviru vlade i JRZ, u studenom 1939. prvi je put nakon Sarajevskih punktacija iz 1933. u ime pristaša JMO javno postavio zahtjev za uspostavu autonomne BiH u povijesnim granicama, koja bi imala isti položaj kao Banovina Hrvatska, te istaknuo svoju hrvatsku nacionalnu usmjerenost. Za napadaja na Jugoslaviju u travnju 1941. iz Beograda se s vladom povukao u Užice, uspostavu NDH dočekao u Sarajevu, potom se vratio u Brčko. U kolovozu 1941. sa skupinom prvaka JMO u Zagrebu javno iskazao potporu NDH (ustašama pristupio 1939), u studenom stupio na dužnost potpredsjednika vlade i obnašao ju do svibnja 1945. U vladu je ušao sporazumno s većinom vodstva JMO kako bi suzbio utjecaj muslimanskih protivnika i zaštitio interese JMO u Islamskoj vjerskoj zajednici, ali većega utjecaja nije imao. Na izmaku NDH zagovarao je ostanak u zemlji, povlačenje u Bosnu i nastavak borbe protiv partizana. Izbjegavši u svibnju 1945, zatočen je u britanskim logorima u Spittalu na Dravi i Federraumu. U rujnu pobjegao iz vojne bolnice u Villachu, živio u Italiji do 1948, kad se, nakon kraćega boravka u Turskoj, s obitelji nastanio u Damasku. Suautor je i potpisnik memoranduma 1951. Sveislamskomu kongresu u Karachiju, kojim je skupina muslimanskih izbjeglica iz BiH u Siriji upozoravala na stanje pod jugoslavenskom komunističkom vlašću i tražila uspostavu nezavisne hrvatske države. U emigraciji je djelovao kao pristaša A. Pavelića, koji ga je 1951. imenovao predsjednikom »Hrvatske državne vlade«, te je supotpisao izjavu o utemeljenju Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta 1956. Govori i izjave, među ostalim, o Spahi i političkom uređenju BiH u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, tiskani su mu u periodicima Pravda (1919, 1939), Politika (Beograd 1939–40), Vreme (Beograd 1939), Železničke novosti (Beograd 1939), Jugoslovensko-mađarski privredni Lloyd (Beograd—Budimpešta 1940), Narodna pravda (1940), Osvit (1942) i Za dom (1945). Dosljedno u duhu hrvatskoga nacionalizma, nakon II. svjetskoga rata pisao u izdanjima Danica (Chicago 1951), Drina (Madrid 1951–55) te Hrvatska (1951, 1953–57), Hrvatska smotra (1951–52), Hrvatska revija (1952) i Godišnjak Hrvatskog domobrana (1953–55), objelodanjenima u Buenos Airesu; prilozi su mu pretiskani u knjigama (Sabrana djela. Buenos Aires 1978, s potpunijom biobibliografijom; Izbor iz djela. Zagreb 1992). — Njegov brat Osman (1889–1947) doktorirao je pravo temeljem rigoroza u Zagrebu 1917. i bio odvjetnik u Bihaću 1923–41. Iako biran u prvi Centralni odbor JMO 1919, nije znatnije sudjelovao u političkom životu Kraljevine SHS/Jugoslavije. U travnju 1941. imenovan potpredsjednikom vlade NDH, bez istaknutije političke uloge, nakon tri mjeseca podnio je ostavku te bio izvanredni poslanik u Ministarstvu vanjskih poslova do 1943, kad je umirovljen kao ministar bez lisnice. U svibnju 1945. povukao se u Austriju, bio zatočen u britanskom logoru, izručen u listopadu 1946, pa u Zagrebu smaknut nakon što ga je u lipnju 1947. Vrhovni sud NRH osudio na smrt.

Zlatko Hasanbegović (2013)

Džaferov sin Nahid (1929–1969), tekstilni inženjer, bio je tajnik organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke i predsjednik njemačkoga ogranka Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta – nakon raskola u njem na pristaše S. Hefera i V. Vrančića slijedio je politički program drugih – te odgovorni urednik njihovih münchenskih glasila Hrvatska sloboda (1965–67) i Hrvatska straža (1969). God. 1961. suosnovao organizaciju Tajne revolucionarne ustaške postrojbe, 1961–65. bio dopredsjednik Središnjega odbora hrvatskih društava Europe. Ubio ga je pripadnik Uprave državne bezbjednosti.

Paulina Radonić Vranjković (2013)

LIT.: (Nekrolozi): Hrvatska (Buenos Aires), 10(1956) 20, str. 1. — V. Nikolić (Vn.), Hrvatska revija (Buenos Aires), 6(1956) 4, str. 389–390. — D. Begić: Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine u uslovima sporazuma Cvetković–Maček. Prilozi, 2(1966) str. 177–191. — M. Kovačić: Od Radića do Pavelića. München—Barcelona 1970, 88.— A. Purivatra: Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sarajevo 1977. — J. Jareb: Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz Drugog svjetskog rata. Hrvatska revija (München—Barcelona), 27(1978) 2, str. 218–224. — I. Kemura: Uloga »Gajreta« u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903–1941). Sarajevo 1986. — B. Krizman: Pavelić u bjekstvu. Zagreb 1986. — V. Dedijer: Genocid nad Muslimanima 1943.–1945. Sarajevo 1990, 603–607, 610–626. – Džafer Kulenović. Zagreb 1994. — N. Kisić-Kolanović: Vojskovođa i politika. Sjećanja Slavka Kvaternika. Zagreb 1997. — M. Jovanović Stoimirović: Dnevnik 1936–1941. Novi Sad 2000. — Z. Hasanbegović: O pokušajima donošenja Ustava Islamske vjerske zajednice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Časopis za suvremenu povijest, 33(2001) 1, str. 80–84, 86–90. — Isti: Muslimani u Zagrebu 1878.–1945. Zagreb 2007. — A. Životić: Politička emigracija iz Jugoslavije u Siriji 1947–52. Tokovi istorije (Beograd), 2008, 3/4, str. 50–53. — Z. Hasanbegović: Spahin »akreba medžlis«. Korijeni rascjepa u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji nakon smrti Mehmeda Spahe. Časopis za suvremenu povijest, 41(2009) 3, str. 728, 730–731, 733. — H. Kamberović: Mehmed Spaho. Sarajevo 2009. — N. Kisić-Kolanović: Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.–1945. Zagreb 2009. — Nahid. — (Nekrolog). ABN Correspondence (München), 20(1969) 4, str. 37. — Nahid Kulenović. Zagreb 1995. — Hrvati u inozemstvu – žrtve državnog terora SFRJ poslije 1945. godine. Slobodna Dalmacija, 57(2000) 18. VIII, str. 8. — B. Vukušić: Tajni rat Udbe protiv hrvatskoga iseljeništva. Zagreb 2001. — T. Krolo: Hrvatski politički emigrant 1941.–1991. Zagreb 2009.
 
Zlatko Hasanbegović i Paulina Radonić Vranjković (2013)