KULIN

KULIN (Culin, Koulin), ban (? — ?, nakon 30. IV. 1203). Dinastičke veze između njega, prethodnika i nasljednika nisu utvrđene, iako je izneseno mišljenje (F. Šišić) da je sin i nasljednik bosanskoga bana Boriča. Bilo je pokušaja poistovjećivanja s Bakhinom, velikim županom kojega spominje I. Kinam, što je rezultiralo pogrješnom tezom o Kulinovoj dvokratnoj vladavini (F. Milobar, M. Perojević). Vjerojatnija je pretpostavka o pripadnosti bosanskomu plemstvu i dovođenju na prijestolje pod bizantskim okriljem u doba cara Emanuela I. Komnena. Prvi se put u vrelima spominje ubrzo nakon careve smrti, u jesen 1180, u pismu legata Teobalda, koji je »plemenitomu i moćnomu mužu Kulinu, banu bosanskome« trebao predati papino pismo i poruku da u Rim pošalje dvojicu svojih slugu i kunine kože. Čini se da su mu prve godine vladavine protekle u ratovanju na strani bizantskih protivnika; vjerojatno se kao privrženik hrvatsko-ugarskoga kralja Bele III. pridružio 1183. njegovoj i srpskoj vojsci koja je prodrla do Serdike (Sofija) i opustošila kraj oko Niša. Na to upućuje natpis na različito datiranoj Kulinovoj ploči (pronađena 1898. u Muhašinovićima), koji spominje banovo vojevanje u Kučevskom zagorju te gradnju crkve. Prema jednima ratovao je u srpskom Kučevu (V. Ćorović), a prema drugima stekao istoimeni posjed oko Brestovskoga, u bližoj okolici Visokoga (P. Anđelić), odn. Kalinovika (M. Vego). O njem nema pouzdanih vijesti do ljeta 1189, kad je ispravom od 29. kolovoza prisegnuo dubrovačkomu knezu Krvašu i građanima da im želi biti prijatelj »od sele i do vijeka« i dubrovačkim trgovcima dopustio trgovanje po njegovoj državi bez carinskih pristojba, jamčeći im sigurnost i zaštitu. Na temelju te isprave povjesničari su zaključivali o banovu odnosu prema Ugarskoj, njegovoj vjerskoj politici i crkvenoj pripadnosti, o čem svjedoče i druga vrela. Dubrovački ljetopisci navode kako je nadbiskup Bernard na banov poziv išao posvetiti dvije crkve u Bosni (prema N. Ranjini 1185, a prema M. Orbiniju 1194), u tada vakantnoj Bosanskoj biskupiji (pripreme za posvetu bosanskoga biskupa, vjerojatno Danijela, obavljale su se u Dubrovniku u proljeće 1195); u literaturi prevladava mišljenje da je jedna od crkava ona koju spominje natpis na Kulinovoj ploči, a locira ju se (Anđelić) na područje Muhašinovića, odn. Gornjih Moštra (lokalitet Svibe). Posljednji podatci o Kulinu s kraja XII. i poč. XIII. st. povezani su s vijestima o dualističkom krivovjerju u Bosni i banovoj naklonosti prema tom učenju, odn. uvjeravanju Rimske kurije da je riječ o katolicima. Pred papom Inocentom III. bana je teretio Vukan Nemanjić, a u općenju s Kurijom posredovali su nadbiskup Bernard i dubrovački arhiđakon Marin te, prethodno protjeravši krivovjerce s područja svoje crkvene vlasti, splitski nadbiskup Bernard. Na Kulinov je prijedlog papa u Bosnu poslao svojega predstavnika Ivana Casamarija, koji je pred banom s predstavnicima krstjana utanačio 8. IV. 1203. pravovjernost bosanske vjerske zajednice poznatom bilinopoljskom izjavom. Nju je 30. travnja, u nazočnosti Casamarija, predstavnika krstjana i banova neimenovanoga sina, potvrdio i kralj Emerik, nakon čega o Kulinu – utemeljitelju razvoja srednjovjekovne bosanske države koja je obuhvaćala Usoru, Soli, župe Luku, Plivu i Vrbanju (Donji kraji) – više nema vijesti.