Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KULIN (Culin, Koulin), ban (? — ?, nakon 30. IV. 1203). Dinastičke veze između njega, prethodnika i nasljednika nisu utvrđene, iako je izneseno mišljenje (F. Šišić) da je sin i nasljednik bosanskoga bana Boriča. Bilo je pokušaja poistovjećivanja s Bakhinom, velikim županom kojega spominje I. Kinam, što je rezultiralo pogrješnom tezom o Kulinovoj dvokratnoj vladavini (F. Milobar, M. Perojević). Vjerojatnija je pretpostavka o pripadnosti bosanskomu plemstvu i dovođenju na prijestolje pod bizantskim okriljem u doba cara Emanuela I. Komnena. Prvi se put u vrelima spominje ubrzo nakon careve smrti, u jesen 1180, u pismu legata Teobalda, koji je »plemenitomu i moćnomu mužu Kulinu, banu bosanskome« trebao predati papino pismo i poruku da u Rim pošalje dvojicu svojih slugu i kunine kože. Čini se da su mu prve godine vladavine protekle u ratovanju na strani bizantskih protivnika; vjerojatno se kao privrženik hrvatsko-ugarskoga kralja Bele III. pridružio 1183. njegovoj i srpskoj vojsci koja je prodrla do Serdike (Sofija) i opustošila kraj oko Niša. Na to upućuje natpis na različito datiranoj Kulinovoj ploči (pronađena 1898. u Muhašinovićima), koji spominje banovo vojevanje u Kučevskom zagorju te gradnju crkve. Prema jednima ratovao je u srpskom Kučevu (V. Ćorović), a prema drugima stekao istoimeni posjed oko Brestovskoga, u bližoj okolici Visokoga (P. Anđelić), odn. Kalinovika (M. Vego). O njem nema pouzdanih vijesti do ljeta 1189, kad je ispravom od 29. kolovoza prisegnuo dubrovačkomu knezu Krvašu i građanima da im želi biti prijatelj »od sele i do vijeka« i dubrovačkim trgovcima dopustio trgovanje po njegovoj državi bez carinskih pristojba, jamčeći im sigurnost i zaštitu. Na temelju te isprave povjesničari su zaključivali o banovu odnosu prema Ugarskoj, njegovoj vjerskoj politici i crkvenoj pripadnosti, o čem svjedoče i druga vrela. Dubrovački ljetopisci navode kako je nadbiskup Bernard na banov poziv išao posvetiti dvije crkve u Bosni (prema N. Ranjini 1185, a prema M. Orbiniju 1194), u tada vakantnoj Bosanskoj biskupiji (pripreme za posvetu bosanskoga biskupa, vjerojatno Danijela, obavljale su se u Dubrovniku u proljeće 1195); u literaturi prevladava mišljenje da je jedna od crkava ona koju spominje natpis na Kulinovoj ploči, a locira ju se (Anđelić) na područje Muhašinovića, odn. Gornjih Moštra (lokalitet Svibe). Posljednji podatci o Kulinu s kraja XII. i poč. XIII. st. povezani su s vijestima o dualističkom krivovjerju u Bosni i banovoj naklonosti prema tom učenju, odn. uvjeravanju Rimske kurije da je riječ o katolicima. Pred papom Inocentom III. bana je teretio Vukan Nemanjić, a u općenju s Kurijom posredovali su nadbiskup Bernard i dubrovački arhiđakon Marin te, prethodno protjeravši krivovjerce s područja svoje crkvene vlasti, splitski nadbiskup Bernard. Na Kulinov je prijedlog papa u Bosnu poslao svojega predstavnika Ivana Casamarija, koji je pred banom s predstavnicima krstjana utanačio 8. IV. 1203. pravovjernost bosanske vjerske zajednice poznatom bilinopoljskom izjavom. Nju je 30. travnja, u nazočnosti Casamarija, predstavnika krstjana i banova neimenovanoga sina, potvrdio i kralj Emerik, nakon čega o Kulinu – utemeljitelju razvoja srednjovjekovne bosanske države koja je obuhvaćala Usoru, Soli, župe Luku, Plivu i Vrbanju (Donji kraji) – više nema vijesti.

LIT.: Annales Ragusini anonymi item Nicolai de Ragnina. Zagrabiae 1883. — Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451–1484). Zagrabiae 1893. — Ć. Truhelka: Natpis Kulina bana. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 10(1898) 4, str. 617–622. — F. Milobar: Ban Kulin i njegovo doba. Ibid., 15(1903) 2, str. 351–372; 3/4, str. 483–528. — Diplomatički zbornik, 2–3. Zagreb 1904–1905. — V. Ćorović: Ban Kulin. Godišnjica Nikole Čupića (Beograd), 1921, 34, str. 13–41. — Isti: Historija Bosne, 1. Beograd 1940. — M. Perojević: Ban Borić i ban Kulin. U: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1. Sarajevo 1942, 196–215. — F. Šišić: Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, 1. Zagreb 1944, 128, 130, 136, 147, 151–152, 190–194. — J. Vrana: Da li je sačuvan original isprave Kulina bana. Radovi Staroslavenskog instituta, 1955, 2, str. 5–57. — G. Čremošnik: Original povelje Kulina bana. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Istorija i etnografija, NS 1957, 12, str. 195–213. — M. Miletić: I »krstjani« di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. Orientalia Christiana analecta (Roma), 1957, 149, str. 42–109. — S. Ćirković: Jedan prilog o banu Kulinu. Istorijski časopis (Beograd), 9–10(1959) str. 71–77. — P. Anđelić: Revizija čitanja Kulinove ploče. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Arheologija, NS 1960–61, 15/16, str. 287–305. — J. Vrana: Koji je od triju sačuvanih primjeraka originalna isprava Kulina bana? Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 4(1961) str. 73–86. — S. Ćirković: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964. — M. Orbin: Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968. — M. Vego: Postanak srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo 1982. — P. Anđelić: Doba srednjovjekovne bosanske države. U: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine. Sarajevo 19842, 435, 440, 443, 447, 484, 491–492, 503, 553, 557–559, 562. — Isti: Srednji vijek – doba stare bosanske države. U: Visoko i okolina kroz historiju, 1. Visoko 1984. — Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina 1189–1989 (zbornik). Sarajevo 1989. — Istorija srpskog naroda, 1. Beograd 19942. — Povijest Hrvata, 1. Srednji vijek. Zagreb 2003. — I. Majnarić: Papinski legati na istočnojadranskoj obali (1159–1204). Zagreb 2008.
 
Pejo Ćošković (2013)