KULMER, Ferdinand

KULMER, Ferdinand, slikar (Cap Martin, 29. I. 1925 — Zagreb, 11. XI. 1998). Gimnaziju završio 1942. u Novoj Gradiški; 1938–39. s ocem Aleksandrom putovao po Grčkoj, Egiptu i SAD, gdje je dobio prva nadahnuća. Studirao 1942–45. na ALU u Budimpešti (R. Burghardt), studij slikarstva nastavio na zagrebačkoj ALU, gdje je 1948. diplomirao (O. Mujadžić, Đ. Tiljak) i do 1950. polazio Tiljkovu specijalku. Suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića 1950–57. Na ALU od 1961. asistent, od 1964. docent, od 1969. izvanredni, od 1975. do umirovljenja 1990. redoviti profesor. Jedan je od osnivača Galerije Forum 1969. Od 1950-ih usavršivao se u Rimu, Veneciji, Firenci i Parizu, gdje je rano uspostavio veze s istaknutim protagonistima europske likovne scene te izravno došao u dodir s aktualnim svjetskim stilovima i tendencijama. Stvarajući veliko ikoničko i likovno bogatstvo, često je mijenjao rukopis i temu, što je rezultiralo stalnim mijenama izraza i mnogobrojnim slikarskim fazama, kojima je sudjelovao i na svjetskoj sceni. Nakon početne faze bliske fovizmu (utjecaji H. Matissea, R. Dufyja i L. Juneka), u kojoj je u ulju slikao stilizirane figuralne motive, zanemarujući sadržaj i značenje (Ružičasta kuća, 1953, Interijer, 1956, obje MSU u Zagrebu, MSUZ), ubrzo se priklonio apstrakciji(Glava, 1955, MG) te započeo složeno razdoblje istraživanja. Isprva slika apstraktne lirske kompozicije slobodne strukture (Crveno i zeleno, 1958), potom se radikalno priključuje informelu. Inzistira na gustim, reljefnim nanosima boje i njezinoj bogatoj kromatskoj teksturi te stvara materički iznimno bogate slike (Plava slika i Crvena slika, 1959/60, MG; Visoka slika, 1960, MSUZ; Smeđa slika, 1960, Galerija Tate u Londonu). Zatim prelazi na apstrakciju ekspresionističkoga smjera, slika u ulju akromatske kompozicije na razmeđu znaka i geste (Crno u pokretu i Pompeji II, 1963) te se približava gestualnomu slikarstvu P. Soulagesa i H. Hartunga. U ciklusu Susreti eksperimentira metodom drippinga, lijeva gustu sintetičnu materiju na platna velikih dimenzija (1966, polikolor). Također stvara monokromne serije u laviranom tušu, akriliku i ulju; preklapajući bojom natopljen papir, platno ili svilu, naglašava strukturu kompozicije (Argonauti, 1965, Listopad II 67, 1967, Slika na svili II, 1968), što rezultira kaligrafijama meditativne atmosfere, koje prerastaju u osebujno vlastito »pismo« (Siječanj I 70 i Strukture ponavljanja, 1970). Od 1970. ploha postaje poprištem otvorenih kolorističkih kontrasta i žive pikturalne arabeske (Polikromija II, 1970, Polikromni ovoid i Strukture ponavljanja I 72, 1972, sve kombinirana tehnika na svili), a kaligrafski ispis postaje gušći i dinamičniji. U pol. 1970-ih stvara i kaligrafije bliske lirskoj apstrakciji na zlatnoj i srebrnoj svili (1974–75) te ciklus »heraldičke kaligrafije« na papiru (1977). Tih godina počinje i znamenita »cik-cak faza«. Preplavljujući plohu vlastitim osebujnim znakovljem, slika kompozicije, uglavnom u akriliku, žestoka kolorita (Barbarosa, 1975, MSUZ; Igra u gradu/Hula-hup u Ulici st. Denis, 1979, Krilata mačka, 1980), a istodobno se pojavljuju i neoekspresionistički i postkubistički začetci te heraldički likovi i životinje (Razapeti grifon i Jednorog–Pegaz, 1976, ulje), koji će poslije prevladati na platnu. Dotadašnje iskustvo u istraživanju tehnika i boja, manualne i konceptualne procedure rezultiralo je simbiozom apstrakcije i figuracije, spontane geste i kodirane arabeske, kao u antologijskom Pegazovu vrtu (1981, MG). Slijede figurativni ciklusi u akriliku mitološkoga i heraldičkoga sadržaja u maniri hipermanirizma ili anakronizma (Ganimed, Polifem i Merkur, 1984; U vrtu muka, Tri Zeusove maske, Ganimedove vratolomije, sve 1985), što su se nadovezali na aktualnu postmodernističku stilizaciju vezanu uz mit i alegoriju. Neizravno se, sukladno aktualnoj europskoj postavangardi, obraća vrhuncima svjetske slikarske prošlosti (katkad i izravno P. Picassu ili K. Maljeviču: Cvijet za Kazimira, 1990) te nastavlja razvijati vlastitu simboliku i ikonografiju, postupno smirujući potez i posvjetljujući paletu (Grifonova nježnost, 1986, MG; Patetični triptih, 1988, Vila misterija, 1989), da bi se naposljetku vratio znaku (Ples na crvenom i Sunčani grad, 1996). Autor je grafičkih mapa 8 serigrafija (Zagreb 1958, MSUZ), Tkanje od vremena. Uzdarje Ivanu Gunduliću (réservage, esej J. Bratulić, Zagreb 1989) i Preobražaj Ferdinanda Kulmera (tekst T. Ladan, Zagreb—Pariz 1990). Sa suradnicima Majstorske radionice K. Hegedušića ilustrirao izdanja JAZU Pjesme i epigrami Ivana Česmičkoga (drvorezi, Zagreb 1951) i Annuae ili Historija 1748–1767. B. A. Krčelića (bakropisi i suha igla, Zagreb 1952). Autor je, među ostalim, ilustracija u knjigama Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić (Zagreb 1961), Bajke (Zagreb 1961) i Priče (Zagreb 1962) J. i W. Grimma te Gundulićev Osman H. Hitreca (Zagreb 1998). Oblikovao zapaženu kostimografiju za filmove Seljačka buna 1573. V. Mimice (1975) i Čovjek koga treba ubiti V. Bulajića (1979) te tapiserije (Gust oblak, Kaligrafija na crnoj podlozi, obje 1970, izvedene 1985). Samostalno je izlagao u Zagrebu (1961, 1969, 1972, 1974. s B. Doganom, 1976, 1979, 1982–85, 1987. na Zagrebačkom salonu, 1988. s J. Kniferom, 1989, 1990. retrospektiva, 1992–93, 1996), Parizu (Galerija Creuze 1963–64; Galerija međunarodne umjetnosti 1980, 1985, 1990. i 1993. s J. Messagierom; Pariški umjetnički centar 1983. i 1991. retrospektiva; Grand Palais 1987), Splitu (1971, 1989. s M. Mijićem), Osijeku (1972, 1991), Vinkovcima (1973), Hvaru (1977), Čakovcu (1980, 1991), Le Touquetu (1981), Chicagu (1981–82), Milanu i Novoj Gradiški (1982), Beogradu (1983, 1986, 1988), Dubrovniku (1983, 1987, 1989, 1996), Zadru (1983), Ljubljani (1984, 1990), Rijeci (1986, 1992), Selcu, Kopru, Rovinju, Somboru, Novom Sadu, Pančevu, Subotici, Zrenjaninu, Velikoj Gorici i Varaždinu (1985), Dugom Selu i Karlovcu (1986), Varaždinu, Koprivnici i Čačku (1987), Zaprešiću, Samoboru, Skoplju, Prištini i Nišu (1988), Piranu i Kopru (1989), Tokyju, Zenici, Šibeniku, Rabu i Krku (1990), Antibesu (retrospektiva) i Opatiji (1991) te na skupnim izložbama: ULUH/HDLU (od 1953), suradnika Majstorske radionice K. Hegedušića (Zagreb 1954, Beograd 1956, Ljubljana i Sarajevo 1958, Dubrovnik 1961, 1966, Zrenjanin i Subotica 1964, Kutina 1965), skupine Mart (Zagreb i Sarajevo 1957, Beograd 1958, 1967, Beč 1961, Dubrovnik 1961, 1966, Schiedam 1962, Split 1968), Suvremena jugoslavenska umjetnost (Dubrovnik 1957), Suvremeno hrvatsko kiparstvo i slikarstvo (Erlangen i Rijeka 1957), Međunarodni grafički bijenale u Ljubljani (1957, 1959, 1961), Međunarodna izložba grafike (Santiago 1957), Izložba jugoslavenske grafike (Zagreb 1958), Suvremena jugoslavenska umjetnost (Pariz 1959, 1961), Zagrebačka izložba grafike (1960, 1962, 1992), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Jugoslavenski slikari (Ulm 1961), Beogradski trijenale (1961–70, 1988), Plavi salon (Zadar 1962, 1966, 1968, 1974, 1990, 1996), Likovna jesen (Sombor 1962–64, 1966 – nagrada, 1968, 1970, 1971 – nagrada, 1972–73, 1976, 1978, 1983), Trigon (Graz 1965), Zagrebački salon (1965, 1966 – nagrada, 1968–71, 1972 – nagrada, 1973, 1977–78, 1981 – nagrada, 1984 – Velika nagrada, 1987, 1990, 1993), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1966), Porečki annale (1966, 1970–72, 1986, 1989), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Trijenale jugoslavenskog crteža (Sombor 1966), Međunarodna izložba crteža (Rijeka 1967, 1970, 1972 – nagrada, 1986), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Svjetska izložba u Montréalu (1967), Zagrebačka izložba crteža (1968–69, 1987, 1993), Svibanjski salon (Pariz 1969), Apstraktni prostor (Milano 1969, 1972), Suvremeno hrvatsko likovno stvaralaštvo (Dubrovnik 1973), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Ilustracije Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže (Zagreb 1978), Mrtva priroda u novijem slikarstvu (Osijek 1979), Jugoslovensko slikarstvo šeste decenije (Beograd 1980), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Enformel 1959–1962 (Zagreb 1981), Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–1961 (Zagreb 1981), Dubrovački salon (1985 – Grand prix), Nove tapiserije (Pariz 1985), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Bijenale u São Paulu (1987), Ekspresivno u srednjoeuropskoj umjetnosti od 1960 (Beč 1987, Washington 1988), Tapiserija u Hrvatskoj (Zagreb 1988), Suvremeno jugoslavensko slikarstvo (Seul 1990), ALU u Zagrebu (München 1994, Zagreb 1997–98, 2003), Racionalno i spontano (Rijeka 1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996). Sudionik je likovnih kolonija (Strmac 1971–72, 1974, 1977–80, Lički anale 1979). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu (1999. u Muzeju Mimara i na Hrvatskom trijenalu crteža uz B. Ružića, M. Jevšovara, O. Petlevskoga i Lj. Perčinlića), Novoj Gradiški (2003) i Rovinju (2006), a djela izložena na izložbama Antologijska djela Galerije umjetnina (Split 2001) i Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2004). O njegovu djelu pisali su G. Boudaille, G. Plazy, D. Chevalier, M. Ragon i M. Seuphor te M. Tapié, koji mu je priredio i nekoliko samostalnih izložba (Torino 1969, Pariz 1971, Milano 1973). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba za 1969. i Nagrade »Vladimir Nazor« 1989. Redoviti član HAZU od 1991. Te godine J. Marušić snimio je TV emisiju Ferdinand Kulmer – Dvorac našeg djetinjstva (Cernik).