KULUNDŽIĆ, Zvonimir

KULUNDŽIĆ, Zvonimir, publicist (Osijek, 16. I. 1911 — Zagreb, 27. XII. 1994). Sin pjesnika Ferde Stražimira. U Osijeku polazio gimnaziju do 1929. God. 1934–35. korespondent i novinski korektor te suradnik biblioteke Problem Bata u Borovu, 1936. pokrenuo i uređivao osječki Hrvatski narodni glas, 1937–41. službovao u Ministarstvu pošta te državnoj tiskari u Beogradu. Priključio se 1944. partizanima, potom u Beogradu radio u Centralnom odboru Jedinstvenih sindikata Jugoslavije te, utemeljivši nakladni odjel, uređivao njegova izdanja do 1947. Novinar i urednik u Zagrebu 1948–58, zatim profesionalni publicist. Književnim i likovnim kritikama, raspravama, osvrtima, beletrističkim prilozima te političkim prosudbama surađivao, među ostalim, u periodicima Danica (1933–35), Dom i škola (1933), Hrvatski list (1934), Književni horizonti (1935), Razvitak (1934–39), Savremeni pogledi (1935), Književna revija (1936, 1964), Glas Slavonije (1946, 1953, 1959, 1962, 1964–66, 1969), Republika (1950, 1964, 1968, 1973, 1975–76), Književne novine (Beograd 1951, 1956, 1960–62, 1964–68, 1971), Vjesnik (1951–52, 1958, 1960, 1962), Vjesnik u srijedu (1952, 1954, 1957–59, 1966–68), Hrvatsko kolo (1953, 1965, 1967), Revija (1953, 1964–66), Slobodni dom (1953–56, 1959–69), Borba (1955, 1958, 1963–64, 1967), Narodna knjižnica (1958–61), Telegram (1961–66), Zagrebačka panorama (1962–66), Riječka revija (1965–66), Zadarska revija (1965–66), Hrvatski književni list (1968–69), Marulić (1975, 1982, 1984), Zbornik muzeja Đakovštine (1982) i Zaprešićki godišnjak (1992); posmrtno mu je tiskan prilog u zborniku 50 godina Bleiburga (Zagreb 1995). Predavanjima i člancima o hrvatskim piscima, napose u beogradskim periodicima Sad i nekad (1937), Srpski književni glasnik (1937–39), Vidici (1938–40, 1970), Život i rad (1938), Naša zemlja (1939) i Pravda (1940) te Letopisu Matice srpske (Novi Sad 1940), promicao je hrvatsku književnost, a pisao je i sintezne književne članke (O našoj provincijalnoj literaturi. Nova Danica, 1934, 12; Zastranjena književnost. Javnost, Beograd, 1934, 12; Meditacije o novoj Evropi. Vidici, 1939, 21). Objavio je fragment naturalističko-protugrađanskoga romana Ljerkin život (Književni horizonti, 1934, 6–7), ljubavnu pripovijetku Jedno pismo (Sad i nekad, 1937, 25) te novele socijalne tematike, koje su zbog cenzure, osim novele Mi nismo truljari (Naša zemlja, 1939, 2), objavljene poslije (Šaran Ivana Kovačevića. Ogledi, 1963, 10; Naš Hinkeman. Braničevo, Požarevac 1964, 1–2). Drame iz đačkoga života Atentat, Samoubojstvo i Javna kuća (Revija, 1962, 1–4) skupio je u knjizi Đačka trilogija (1962). Baveći se poviješću i razvojem knjige i tiskarstva, napisao knjižice Papir (1947), Kroz istoriju pisanja (1948), Ljudski govor i jezici (1949), Kako je postala knjiga (Beograd 1955), monografiju Knjiga o knjizi (1951) te popularno izdanje Put do knjige (1959). Znatnu pozornost posvetio je glagoljskim tiskarama i razvoju knjige na hrvatskom tlu; knjižicom Kosinj (1960) te studijama Glagoljaška štamparija XV–XVI stoljeća (Dostignuća, 1966, 1–2; Senjski zbornik, 1966), Problematika najstarijeg hrvatskog štamparstva (Riječka revija, 1966, 3–4) i 500. obljetnica kosinjskog Misala (1983) pridonio priznanju Kosinja kao sjedišta prve hrvatske i južnoslavenske glagoljske tiskare. Autor je knjiga rasprava iz hrvatske književnosti, povijesti tiskarstva i bibliografije Ta rič hrvacka (1977–1979) te polemika Razgovor neugodni naroda književnoga (1952) i Tragedija hrvatske historiografije (1970). Skupio je i uredio Sabrana književna djela M. P. Miškine, 1–3 (Koprivnica 1968) te ih popratio monografijom Miškina (1968), priredio Sabrana djela S. Kolara, 1–5 (Zagreb 1970–1971), uz koja je tiskao studiju Slavko Kolar i njegovo vrijeme (1977). Rukopis knjige Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (1988) bio je zaplijenjen zbog tematiziranja Kolarova prijepora s Krležom. Zaslužan je za otkriće Marulićeva prijevoda djela Tome Kempenca Od naslidovanja Isukarstova (Republika, 1976, 6), koje je s J. Derossijem priredio za tisak (Zadar—Duvno 1989). Napisao i monografije Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji (1968) i Odgonetavanje »zagonetke Rakovica« (1994), rasprave o A. i S. Radiću, skupljene i proširene u knjigama Atentat na Stjepana Radića (1967), Živi Radić (1971) i Stjepan Radić i njegov republikanski ustav (1989), te za tisak priredio Radićeve Političke spise (Zagreb 1971). Potpisivao se i inicijalima te pseudonimom Focije.